Bečani u primorskom Wunderlandu

Većina bečkih muzeja smještena je u povijesnim zgradama (primjerice u Hofburgu, Schönbrunnu ili carskome arsenalu) ili pak u impozantnim, namjenski građenim palačama (Muzej povijesti umjetnosti, Prirodoslovni muzej ili Muzej primijenjene umjetnosti), koje sve odreda plijene pozornost posjetitelja već vanjskim izgledom, prije no što se uopće i upoznaju s muzejskim zbirkama. Muzej grada Beča stanovita je iznimka u tom pogledu.

Prvobitno je i taj muzej, utemeljen 1887, bio smješten u reprezentativnome prostoru, u tzv. novoj Gradskoj vijećnici na Ringu. U sadašnju zgradu na Karlsplatzu, neposredno uz monumentalnu baroknu crkvu Sv. Karla (Karlskirche), muzej je premješten 1959. Bezlično dvokatno betonsko zdanje izazvalo je u početku negodovanje Bečana, no s vremenom Muzej Beča ipak se uvrstio među ugledne muzejske ustanove grada u kojem je muzejska tradicija uvijek bila na najvišoj razini. Protivno vanjskom izgledu unutrašnjost muzeja i njegove bogate zbirke čine ga jednim od ponajboljih europskih gradskih muzeja. Muzej posjetiteljima omogućuje cjelovit uvid u povijest grada od pretpovijesnoga vremena sve do 20. stoljeća. Osim vrijednih umjetničkih djela i arhitektonskih spomenika, u stalnome postavu nalaze se i rekonstrukcije interijera, planovi i vedute grada, kao i detaljne povijesne makete. Ugledu muzeja osobito pridonose povremene izložbe raznovrsna sadržaja, većinom studijske po načinu pripreme, koje se pripremaju tijekom cijele godine.

Erwin Pendl, Opatijska južna plaža, 1911. / Kolekcija Sansinger, Beč

Jedna od takvih postavljena je i nedavno pod naslovom Austrijska rivijera: Beč otkriva more, a za nas je zanimljiva jer se sintagmom Austrijska rivijera zapravo ponajviše govori o hrvatskoj obali. Na samu ulazu golemi je zemljovid rečene Austrijske rivijere, koja se pružala duž istočne jadranske obale, od Grada i Akvileje na sjeveru sve do Sutomore na jugu. Na zemljovidu su osim kontura obale i otoka diskretno ucrtane i današnje političke granice. Tko god se zagleda u taj detalj zemljovida, lako će uočiti da je taj nekoć jedinstven prostor danas podijeljen između pet država, no njegov lavovski dio, kao i većina upisanih mjesta, nalaze se u Hrvatskoj. A nazivi mjesta na karti upisani su u dvjema inačicama, onoj koja je prevladavala do 1918. i današnjoj, što na svoj način također upućuje na promjene koje su se događale u proteklih stotinjak godina.

Kao ključni trenutak kada Beč u kontekstu izložbe izbija na obalu istaknuta je izgradnja Južne željeznice, koja je 1856. osnovnom trasom povezala Beč s Trstom, a ubrzo potom s odvojcima i 1867. s Pulom te 1873. s Rijekom. Izgradnja željezničke pruge imala je veliko gospodarsko značenje pa su Trst i Rijeka postali glavne morske luke cijele Monarhije, potaknuvši razvoj industrije u neposrednoj blizini lučkih dokova, ali i u svim ostalim dijelovima zemlje. Ta tri obalna grada pobliže su predstavljena izložbom, svaki sa svojim specifičnostima. Trst i Rijeka ponajprije kao luke koje su s dolaskom željeznice doživjele ubrzani razvoj, a Pula pak, koja je odabrana za glavnu mornaričku luku i bazu, u skladu s time predstavljena je kao Marinestadt.

Kupači na Jadranu, 1912. / Kolekcija Petera Königa, Beč

Osim za izvoz i trgovinu željeznička pruga bila je jednako važna i za početak razvoja turizma, o čemu izložba u Muzeju Beča ponajviše i govori. Po iskrcavanju s vlaka putnici su razvoženi u primorska mjesta do kojih željeznica nije dopirala. Razumljivo je da su ta mjesta ponajviše bila u neposrednoj blizini završnih željezničkih kolodvora pa je Rivijera isprva bila razmjerno maleno područje, ograničeno na krajnji sjeverni dio jadranske obale. No s ubrzanim razvojem obalnoga parobrodarskog prometa širila se prema jugu da bi se do početka Prvoga svjetskog rata proširila na praktički cjelokupnu istočnu jadransku obalu u sastavu Monarhije.

Jedan od glavnih zaključaka koji izložba nameće jest da je sve dotad istočna jadranska obala za Bečane bila prilična nepoznanica, svojevrsna terra incognita. To se podjednako odnosi na prirodni krajolik kao i na lokalnu arhitekturu i stanovništvo priobalnih krajeva. Fascinacija novim krajolicima, bitno drukčijima od onih bečkih miteleuropskih, vidljiva je i na onodobnim radovima bečkih slikara pejzažista, koji su također pohrlili ovjekovječiti Rivijeru. U ponuđenom izboru slikarskih radova kao motivi javljaju se gradovi i mjesta duž cijele obale, od Trsta, Voloskog i Raba na sjeveru, preko Zadra i Splita, sve do Dubrovnika i Omble te Kotora i Mula na jugu. Pritom, za razliku od francuskih im suvremenika impresionista, koji su osim obalnih mjesta slikali i kupače, bečki su pejzažisti bili zaokupljeni ponajprije vizurama obale i gradića. Osim spomenutih veduta prikazanih na panou u prvom dijelu izložbe, slikarima je posvećen i pano u drugom dijelu izložbe na kojemu su izloženi radovi ambicioznijih slikara koje su nadahnuli primorski detalji, ponajviše ribarski brodovi, a izloženi su radovi Egona Schielea i Albina Eggera Lienza.

Muške kupaće gaće, 1900.

Iako je željeznica nedvojbeno omogućila prostornu mobilnost širokim društvenim slojevima, prvi bečki turisti na Jadranu bili su ipak uglavnom pripadnici imućnijih slojeva. Među njima bili su i članovi carske obitelji, što je na izložbi prikazano zemljovidom nazvanim Habsburgovci na moru. Na karti su ucrtani lokaliteti u vlasništvu pojedinih pripadnika carske obitelji, poput dvorca Miramare pokraj Trsta, koji je izgradio nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan. Kao vrhovni zapovjednik carske mornarice on je odmah po izgradnji pruge odabrao lokaciju uz more te po vlastitoj zamisli dao izgraditi svoj novi dom, u kojem nije dugo uživao jer je već 1867. zaglavio u meksičkoj avanturi. Mnogi drugi Bečani, međutim, nastavili su uživati u blagodatima novootkrivene rivijere, što je dokumentirano fotografijama ali i kratkim filmom koji prikazuje kako je bečki gradonačelnik Karl Lueger 1908. proslavio svoj rođendan u Lovranu.

Od svih jadranskih mjesta koja su na izložbi detaljnije predstavljena posebno mjesto pripada našoj Opatiji. Izložba ne ostavlja nikakve dvojbe da je Opatija bila najposjećenije i najpopularnije jadransko odredište. Iako se početkom turizma u Opatiji sasvim opravdano smatra izgradnja vile Angioline, koju je 1845. izgradio riječki veletrgovac Higinij Scarpa nazvavši je imenom preminule supruge, pravi razvoj u kupališno i lječilišno mjesto uslijedio je nakon izgradnje željezničke pruge do Rijeke. U godinama koje su slijedile Opatija, ali i drugi obližnji gradići i mjesta poput Lovrana, Voloskog i Ike postaju prava ljetovališta po uzoru na ona u Italiji i južnoj Francuskoj koja uključuje vile i ljetnikovce, paviljone, tople kupelji, restorane, uređene plaže i šetnice, kao i prateću infrastrukturu (elektrifikacija i vodovod). Godine 1884. otvoren je u Opatiji prvi veliki hotel nazvan Kvarner (Quarnero), a iste godine osnovana je i podružnica Austrijskoga turističkog kluba. Godinu poslije svečano je otvoren i hotel Kronprinzessin Stephanie, kasnije prozvan Imperijal, a održan je i Prvi kongres liječnika balneologa. Sva ta postignuća bogato su dokumentirana na izložbi, a u popratnom tekstu zaključuje se kako je to bila uspješna priča na korist i dobit svih sudionika. Bečani su u okviru Carevine dobili pravu rivijeru, a domaće je stanovništvo imalo neiscrpan izvor prihoda, što je znatno podiglo životni standard primorja.

Stephanie Glax, promotivni plakat za Sportski tjedan u Opatiji, 1911. / Wien Museum

U dijelu izložbe posvećenu Opatiji posebno se ističu efektni reklamni plakati, koji i danas djeluju jednako privlačno. Glavna dizajnerica tih plakata koji su goste pozivali u Opatiju bila je Stephanie Glax, kći dugogodišnjeg Kurdirektora, odnosno šefa uprave opatijskoga ljetovališta. Osim kao dizajnerica i slikarica Stephanie Glax isticala se i kao inicijatorica i organizatorica bogatoga društvenog života u Opatiji, u kojemu su gosti iz Beča, oslobođeni uobičajenih stega i konvencija prijestolnice, rado i masovno sudjelovali. Uz spomenutu damu, veliku promotoricu Opatije, istaknute su još neke njezine kolegice slikarice i istomišljenice sufražetkinje poput Anne Lynker, Leontine von Littrow i Olge Wisinger-Florian.

Bečki gradonačelnik Karl Lueger u Lovranu, 1909. / Wien Museum

Po pripadnom su prostoru na izložbi drugi po redu od zasebno predstavljenih punktova Brijuni. Za razliku od Opatije, čiji je razvoj rezultat sinergije lokalnih i bečkih snaga, u slučaju Brijuna riječ je o osobnom projektu jednoga čovjeka. Paul Kupelwieser, rođeni Bečanin, bio je vrhunski poduzetnik, današnjim rječnikom menadžer, koji je vodio željezaru u Vitkovicama kod Ostrave, te na vrhuncu karijere odlučio napustiti posao u kojemu se dokazao i zamijeniti ga neizvjesnim projektom preobrazbe nenaseljenog istarskog otočja u turistički raj. Vlastitim novcem kupuje otoke i u kratkom vremenu pretvara ih u omiljeno odredište gostiju najviše klase. Brijune posjećuju mnogi tadašnji celebrityji, carevi i kraljevi, veleposlanici, glumci, sportaši, pisci i znanstvenici.

Oko 1900. pozitivan impuls, na izložbi nazvan Riviera-efekt, proširio se i na ostale dijelove jadranske obale pa Austrijska rivijera više nije bila samo opatijska, ili u najboljem slučaju istarska, turistička oaza, nego se slična priča, doduše u nešto manjem opsegu, ponavljala na još nekim mjestima. Izuzimajući Grado koji se danas nalazi u Italiji te donekle slovenski Portorož, sva ostala turistička mjesta koja se spominju nalaze se našoj obali. O tome svjedoči, između ostaloga, i popis reprezentativnih hotela uoči Prvoga svjetskog rata. Na tom popisu nalaze se hoteli Riviera u Poreču i Puli, Belvedere u Opatiji, Jadran u Sušaku, Liburnija u Kraljevici, Palace u Crikvenici i Imperial u Dubrovniku. Izvan Hrvatske spomenuta su samo još dva: Palace u Portorožu i Strandhotel u Zelenici u Boki kotorskoj.

Josef Maria Auchentaller, promotivni plakat za ljetovanje u Gradu, 1906. / Wien Museum

Od hrvatskih gradova veći prostor od ostalih, posebne panoe ili odjeljke, dobili su Lošinj, Zadar, Dubrovnik i napose Split, u kojemu su Bečani i drugi pionirski gosti „otkrili“ rimsku palaču te iskopine Salone. I otoci Vis, Hvar i Korčula spomenuti su u kontekstu otkrivanja antičkog nasljeđa na istočnojadranskoj obali. Kao odgovor na običaj odnošenja pronađenih artefakata, što su prakticirali prvi posjetitelji tih mjesta, pristupilo se stvaranju muzejskih zbirki. Najstariji muzej starina otvoren je u Splitu još 1820, no sustavnije znanstveno proučavanje uslijedilo je tek nakon što su počeli stizati prvi turisti. Razvoj turizma potaknuo je svestrana znanstvena istraživanja dotad uglavnom neistraženih prostora Carevine, a kao nositelji se uz bečke znanstvenike navode i lokalne snage, a poimence je istaknut don Frane Bulić, po svom znanstvenom prinosu, ali i kao poželjni vodič bečkim kolegama.

Osim antičkog nasljeđa turiste su posebno privlačile bogate narodne nošnje i ručni radovi kao i običaji lokalnoga hrvatskog stanovništva. Stoga su u jednoj vitrini izložene nošnje seoskoga i gradskog stanovništva, vezovi i radovi od čipke. Prikazani su i drugi narodni običaji, uključujući igre za razonodu poput boćanja (balota). S druge strane, za potrebe ljetovanja na Jadranu posebnu su modu razvijali i posjetitelji pa su izloženi i primjerci onodobne odjeće za plažu. Iz današnje perspektive ti „zakopčani“ kupaći kostimi djeluju neobično i nezgrapno, no kako je dokumentirano, u svoje su vrijeme oni bili predmet široke javne rasprave o idealnoj odjeći za tu namjenu.

Na činjenicu da je izložba u Muzeju grada postavljena baš ove godine vjerojatno je utjecala i 100. obljetnica jedne druge postavljene u Beču. Naime, prije sto godina u Beču je u Prateru održana velika Jadranska izložba, o čemu je u našim medijima bilo riječi ovoga ljeta. Izložbu je, usprkos izrazito lošem vremenu te godine, posjetilo oko dva milijuna ljudi. Njezin inicijator Julius von Horstenau planirao ju je ponoviti sljedeće godine, a najavljivao je i otvaranje stalnoga Jadranskoga muzeja u Beču. Njegovi se planovi ipak nisu ostvarili jer je u međuvremenu izbio rat nakon kojega ništa više nije bilo kao prije. Austrija je iz rata izašla kao smanjena zemlja bez izlaza na more, a nekadašnja Austrijska rivijera našla se u sastavu drugih država. O svemu što se s jadranskim turizmom otad događalo mogla bi se napraviti nova izložba, a za ogledne slučajeve dobro bi moglo poslužiti već samo i ono što se događalo s desetak spomenutih hotela koji su prije stotinjak godina uživali ugled najboljih.

Posjetitelja iz Hrvatske ova izložba ne može ostaviti ravnodušnim. Izložba je to, ponajviše, o zemlji iz koje dolazi pa mu nije svejedno kakav se dojam o toj zemlji stječe. Riječ je o pogledu iz bečke perspektive, iz središta prema periferiji. Kao što je već rečeno, upoznavanje Bečana s jadranskom obalom izložba prikazuje kao uspješnu epizodu. S time se možemo složiti. Upravo isto razdoblje koje izložba pokriva, dakle od okvirno polovice 19. stoljeća do propasti Monarhije, i u nas se smatra razdobljem modernizacije, u čemu je i jadranski turizam imao svoje mjesto. No za Bečane, odreda pripadnike tadašnjih društvenih elita, primorje koje je u tako kratku vremenu postalo Rivijerom, bilo je očigledno svojevrsni Wunderland, marginalna zemlja čudesa koja se po mnogočemu razlikovala od bečkoga ambijenta. Bečane su, budimo realni, privukle ponajprije krajobrazna ljepota i njezina netaknutost te klimatske pogodnosti primorja, a u prvom planu bila im je razonoda i opuštanje, a ne želja ni potreba za boljim poznavanjem lokalnoga pučanstva i empatija prema njemu. Na jednom mjestu sugerira se kako je Monarhija bila dobra zamjena za nacionalne države, što je stanovit pogled von oben, no i to je donekle razumljivo s obzirom na objektivno postojeće demografske, gospodarske, staleške i ine razlike. Imajući to u vidu, ne može reći da je izložba o Rivijeri politički nekorektna prema primorskim krajevima i ljudima. Štoviše, u jednome od tekstova korektno je navedeno da je izložena priča o Rivijeri samo jedan sloj zbilje u pozadini kojega su se odvijali i drugi procesi, a na političkom planu to je bila borba Hrvata za nacionalnu emancipaciju i ujedinjenje.

Sve u svemu nostalgična izložba uspješno prispodobljuje minulo razdoblje koje je ostavilo dubok trag u onim našim primorskim mjestima do kojih je rečeni Riviera-efekt stigao. Ta mjesta doista nisu samo na sjevernom dijelu primorja, ima ih i na jugu, sve do Boke kotorske, no većina naših primorskih mjesta iz tog vremena ne vuče nikakvu razvojnu rentu. Njih će turizam oplahnuti pola stoljeća poslije, nakon što bude izgrađena Jadranska magistrala, a u tome Bečani više neće sudjelovati. Sve u svemu, posjetitelj suočen s mnogobrojnim plakatima, fotografijama, vodičima, redovima vožnji, vedutama i ostalim artefaktima itekako postaje svjestan važnosti toga vremena, a i turizam kakav je bio nekoć pričini mu se uzbudljivijim od današnjega. Stoga se i potpisanome, nakon muzejske šetnje po povijesnoj Austrijskoj rivijeri, druga izložba postavljena u istome bečkome muzeju, ona o fotografkinji i nikad dokraja dokazanoj špijunki Edith Tudor-Hart, iznimno uzbudljiva životna priča rođene Bečanke, začinjena njezinim izvrsnim fotografijama, učinila tek kao neka usputna privaga za koju više nije bilo dovoljno koncentracije ni emocija.