Poticaji i prepletanja

U okrilju marnog i bogatog izdavaštva Matice hrvatske ugledala je svjetlo tiskare te dospjela do čitateljske publike još jedna vrijedna knjiga. Donosi nam mnoštvo znalački razvijenih tema, pri čemu je autorova perspektiva bistra i obuhvatna, filozofijsko-fizikalna. Naime, Stipe Kutleša diplomirao je fiziku, filozofiju i povijest, a doktorat postigao radnjom Prirodnofilozofijski pojmovi Ruđera Boškovića.

Knjiga Iz povijesti hrvatske filozofije i znanosti zbirka je tekstova nastalih od 1993. do 2012, a teme se odnose na razdoblje od srednjega vijeka do naših dana. Autor u predgovoru čitatelje upućuje: „Ne radi se o sustavnom prikazu filozofije i znanosti, nego samo o izboru nekih tema. Knjiga je podijeljena u tri cjeline. U prvoj cjelini, naslovljenoj Europski korijeni hrvatske filozofije i znanosti, nekoliko poglavlja posvećeno je osobama iz hrvatske filozofske i znanstvene baštine, kao što su Herman Dalmatin(ac) i Frane Petrišević, te uspostavi njutnovske paradigme u Europi i u Hrvatskoj. Drugi dio, Filozofija i znanost na hrvatskom jeziku, odnosi se na tekstove u kojima se prvenstveno razmatra uspostava filozofijskog (poglavito prirodnofilozofijskog), fizikalnog i matematičkog nazivlja. Ta problematika nije obrađena sustavno, nego su samo dani poticaji za daljnja istraživanja u tom smjeru. Treći dio knjige, Filozofske refleksije o znanosti odnosi se na filozofske rasprave o nekim znanstvenim temama i na poticaje filozofiji od strane znanosti 19. i 20. stoljeća.“

Izd. Matica hrvatska, 2013.

Bit će primjereno iz sadržaja knjige ponešto spomenuti. Ograničavam se na zadnja tri stoljeća. U poglavlju Uspostava njutnovske paradigme u prirodnoj filozofiji riječ je o teoriji koja je na razmeđu 17. i 18. stoljeća nadvladala dvije do tada utjecajne filozofije prirode: aristotelovsko-skolastičku i kartezijansku. Stipe Kutleša ističe da se Ruđer Bošković živo zalagao za prihvaćanje njutnizma, za skidanje Newtonovih djela s popisa zabranjenih knjiga i uključivanje njegove fizike (filozofije prirode) u nastavni program isusovačkih škola. S druge strane, Bošković je spekulativnom (metafizičkom) teorijom o odbojnim silama u mikrosvijetu odstupio od Newtonovih postavki. Upravo oni elementi Boškovićeve misli gdje korigira i nadopunjuje Newtonovo naučavanje, objašnjava Kutleša, dovode do dalekosežne teorije o jedinstvenoj privlačno-odbojnoj sili i strukturi tvari, po kojoj se – za razliku od Newtona, veleuma unutar misaonih perspektiva novovjekovlja – Ruđer Bošković bijaše svojim znanstvenim vizijama projicirao dva ili čak tri stoljeća u budućnost. Valja kazati da je u 18. stoljeću njutnizam zadobivao, dobrim dijelom zahvaljujući isusovcu Boškoviću, sve više pristašâ i u Hrvatskoj. Kutleša o tomu veli: „Iako su u hrvatskim krajevima postojale isusovačke i franjevačke škole, prva koja u to doba dobiva rang visokoškolske ustanove je Zagrebačka isusovačka akademija. Upravo se na njoj događa prihvaćanje novih njutnovskih shvaćanja.“

Nadalje se u Kutlešinoj knjizi govori o nastanku i razvitku hrvatskoga filozofijskog i znanstvenog nazivlja. Vrlo su domišljate i ljupke mnoge u 19. stoljeću predložene hrvatske riječi: pomisao (ideja), prionitost (adhezija), lučba (kemija), jednobivstveno (homogeno), nesastajnica (asimptota), samosebično (apsolutno), obzirično (relativno) itd., a osobito je slikovit naziv za atom:  něsek /a treba: nesěk/ (nesjek, ono što se ne može dalje sjeći, dijeliti, što nema dijelova; grč. a-tomos). Među mnogim prijedlozima i stajalištima hrvatskih znanstvenika i jezikoslovaca što ih Kutleša spominje i citira valja istaknuti riječi Franje Račkoga i Bogoslava Šuleka, koje se nahode u nekovrsnoj dijalektičkoj napetosti, a njihova nam sinteza (via eminentiae) može i danas biti mjerodavnom i smjerokaznom. Rački: „Što se dobro naški izraziti dade, evala!, inače bolje je tudju rěč pridèržati.“ Šulek pak ističe „vrsnoću hrvaštine i preimućstvo njezine gibkoće i okretnosti, jer će jim udariti u oči preciznost, jedrina i lakoća naših nazivah naspram inostranim“.

Zatim, u poglavlju Teorija relativnosti u Hrvatskoj predočena su stajališta ovdašnjih znanstvenika spram rečene teorije (koja je jedna od znanstvenih revolucija 20. stoljeća). Neki su prihvaćali i promicali Einsteinovu teoriju relativnosti, drugi su relativnost prihvaćali tumačeći je drukčije od Alberta Einsteina, treći su je odbacivali, nerijetko potaknuti ideologijom i populizmom. K tomu je primjereno navesti Kutlešin citat Zvonimira Richtmanna, koji kaže da „najprimitivnije i najraširenije kardinalno iskrivljenje teorije relativnosti jest ono, koje tu teoriju zamjenjuje s filozofskim relativizmom ili subjektivizmom, koji tvrdi relativnost svega našega znanja.“ Slično mišljenje zastupa i Vladimir Vrkljan, a također i neoskolastik Stjepan Zimmermann. Svi oni – sukladno tumačenjima Einsteina, Maxa Plancka i drugih fizičara – inzistiraju na apsolutnosti prirodnih zakona u teoriji relativnosti. (Usuprot raširenoj pučkoj interpretaciji, Einstein nije nikad ni rekao ni pomislio nešto poput „Sve je relativno“.)

Naposljetku je zaključiti da Stipe Kutleša ovom knjigom nije samo zaokružio stanovite tematske jedinice iz povijesti hrvatske filozofije i znanosti, nego je na osobito lijep način, stručno i ujedno pristupačno, obrazložio mnoge temeljne pojmove iz tih područja ljudskog mišljenja i znanja. Stoga autoru mnoge pohvale, a knjizi zdušna preporuka.