Priče koje traže hrvatski nastavak

Projekt Sedam sačinjavaju istinite priče o sedam žena aktivistica: Feride Azizi, liječnice iz Afganistana koja unatoč talibanima liječi žene po svojoj zemlji, Inez McCormack, irske protestantice koja se udala za katolika, a onda organizirala žene (i protestantske i katoličke) u sindikat, Marine Pislakove, Ruskinje koja je pokrenula telefon za pomoć zlostavljanim ženama u Moskvi, Mu Sochua iz Kambodže koja je pomagala ženama u lancu prostitucije i trgovine ljudima, Annabelle de Leon iz Gvatemale, jedne od rijetkih nekorumpiranih ministara u vladi, Hafsat Abiola iz Nigerije čiji su roditelji stradali u borbi za slobodno društvo i Mukhtar Mai iz Pakistana. Ona je nakon ritualnog silovanja (obitelj ju je žrtvovala da iskupi krivicu brata) umjesto da se ubije tužila silovatelje i nakon što je dobila spor otvorila školu za djevojčice i dječake. Shvatila je da je u svemu tome najgore bilo to što je – nepismena! Iz njihovih biografija sedam američkih autorica (Paula Cizmar, Catherine Filloux, Gail Kriegel, Carol K. Mack, Ruth Margraff, Anna Deveare-Smith i Susan Yankowitz) napisalo je priče koje onda na izvedbama širom svijeta čitaju poznate žene, ili ugledni muškarci iz politike i medija ne bi li se obratila pozornost na probleme žena u današnjem svijetu. Kod nas je projekt odigran u sklopu festivala Queer Zagreb i projekta Domino 23. studenoga kao dio regionalne turneje, jer su prije Zagreba bili u Makedoniji i Bosni, a nakon nas u Srbiji i Kosovu.

Projekt Sedam temelji se na stvarnim pričama i dodiruje mnoga osjetljiva pitanja / Snimio Zvonimir Ferina

Projekt pripada tzv. dokumentarnom teatru koji se temelji na istinitim pričama živih ljudi (verbatim) i pokušava osvijestiti publiku za neke važne probleme. Nastao je od američkoga kazališta da bi potkraj devedesetih i početkom novoga stoljeća osvojio i britansko. U to je doba u Europi vladala tzv. nova europska drama koja je prikazujući isključivo stvarnost sastavljenu od narkomana, prostitutki i ekstremnog obiteljskog nasilja nametala sasvim određenu sliku svijeta pa je uskoro izgubila svaki smisao i – publiku. Zatim se, u pokušaju vraćanja političke i socijalne osviještenosti u kazalište, i u Europi okrenulo dokumentarnom kazalištu, od njemačke grupe Rimini Protokol do našeg Boruta Šeparovića i djelomično Bobe Jelčića. No postoji razlika u dokumentarnoj priči između angloameričkog, koji je spisateljski, i europskoga, koji je redateljski pokret.

U tom je smislu očito da je Sedam američki projekt. Napisane priče ne smiju se mijenjati u izvedbama jer se u Americi dramski tekst ne smije dirati! Koliko god, kao pobornica dramskog teatra, volim autorsku dominaciju, u ovom slučaju ona je loša. Naime, nisu sve priče jednako dobro napisane, neke su na granici razumljivosti jer barataju s lokalnim toponimima koji nisu jasni izvan angloameričkog kruga (npr. u priči o Irskoj), a neke odlaze u poeziju (priča o Kambodži). Iako su priče iz raznih zemalja, projekt je američki i u sadržaju. Naime, čitav projekt je globalizacijski, a razne priče ne dopuštaju fokusiranje ni na jedan problem i zapravo cijela predstava zastupa američku politiku (jer riječ je o konkretnim sukobima u kojima je i Amerika uključena). Mene ovdje fascinira kako američka umjetnost uspijeva govoriti o istinitim problemima žena u svijetu, a na subliminalnoj razini poslati publici poruku da je Amerika najbolji od svih svjetova i da je njihova vanjska politika ispravna! Svaka čast. Kad bismo barem mi to znali!

U Zagrebu su priče čitale poznate žene hrvatske javnosti: Ksenija Pajić, glumica, Sanja Sarnavka, aktivistica za ženska prava, Mani Gotovac, prva intendantica, Jadranka Kosor, prva premijerka i Andrea Zlatar, trenutačna ministrica kulture. Bila su i dva muškaraca: Aleksandar Stanković i nigerijski princ. Hrvatsku verziju režirala je Anica Tomić (producentica Vera Pfaff) i napravila odličan spoj javnih ličnosti i priča, tako da su njihova loša čitanja ili govorne mane pokrivene ili nekom emotivnom riječi (duša) kao u slučaju Mani Gotovac ili pozicijom lika (kao ministrica koja čita o ministrici), a najbolje napisana priča dana je najboljem interpretu, glumici Kseniji Pajić, da bude dramska okosnica večeri. Uz to, redateljica je priče dinamizirala naizmjeničnim čitanjem uvevši sebe kao vidljivoga dirigenta koji daje znak za početak čitanja ili glazbene efekte i tako dobila scenski maksimum od zadanoga materijala. 

Kad se pogleda što su hrvatske izabrane žene napravile u životu, čovjek pomisli da žene i nemaju problema u našem društvu. To više što nam i mediji serviraju isključivo probleme gay populacije kao najvažnije u ovom društvu! Nažalost, žene, kao većinska populacija, itekako imaju problema, upravo tamo gdje su najranjivije. Zato su mi u duhu odlično zamišljena projekta te večeri najviše nedostajale hrvatske priče. „Oni koji su silovali žene, šeću Vukovarom i mojom Hrvatskom, dobivaju posao, a mene nitko ne pita kako preživljavam“, svjedoči jedna od svjedokinja iz knjige Sunčica, jedne od najpotresnijih knjiga o silovanim ženama u Vukovaru za vrijeme rata. Tu knjigu, kao i knjigu Žene u Domovinskom ratu, objavila je istoimena udruga pod vodstvom Marije Slišković, koja vodi (uzaludnu?) borbu za priznavanje prava žrtvama i kažnjavanje silovatelja. Dijelovi te druge knjige trenutačno se čitaju na Radiju Marija jer našu širu javnost ne zanimaju teme hrvatske žene kao žrtve rata. Da se progovorilo o tome, da je Sanja Sarnavka ispričala neke od slučajeva žena kojima je pomogla ili da je Jadranka Kosor ispričala svoje iskustvo žene u političkoj areni – to bi bio projekt mnogo korisniji za nas. Nadam se da će uključena umjetnička ekipa nastaviti projekt nekom hrvatskom verzijom. A kad smo već kod dokumentarnoga teatra s političkim sadržajem, rado bih vidjela predstavu Olivera Frljića o tome zašto je Tesla, uspješna hrvatska tvrtka, danas Tesla Ericsson! To je druga razina iznimno važnih problema u našem društvu o kojem naše kazalište – šuti.