Vijenac 516 - 517

Kazalište

Koreografska fantazija br. 1, kor. Marjana Krajač, Umjetnički paviljon u Zagrebu

Ples kao bijeg

Ivana Slunjski

 

Nastojeći se odmaknuti od društvenih, kulturoloških, ideoloških i drugih vrsta upisivanja koja oblikuju našu svijest, utječući na načine percepcije i recepcije svega oko nas, Marjana Krajač u posljednjim se radovima okreće pronalaženju autohtonoga dijela bitka, onoga što nas pokreće i odupire se izvanjskim, za pojedinačno postojanje neizbježno represivnim utjecajima.

Pitanja komu pripada naše tijelo i koliko je kretanje uvjetovano vanjskim okolišem, naučenim obrascima i mehanizmima te arhitekturom prostora, u velikoj mjeri elaborirane već u Kratkoj fantaziji o ponovnom uspostavljanju vlasništva nad tijelom te u Priručniku za prazne prostore, autorica u Koreografskoj fantaziji br. 1 zaoštrava i pomiče na srž koreografskog procesa, razlikujući koreografiju kao „nešto što se manifestira“ od „izvedbe koja se izvodi“. Vođene autoričinim smjernicama, pet izvođačica s različitim plesnim zaleđima, različitim shvaćanjima plesa i različito osviještenim tijelima (Lana Hosni, Nika Lilek, Irena Mikec, Katarina Rilović i Irena Tomašić) pokušalo se odmaknuti od ideje tijela kao koreografskoga medija koje nužno nešto prenosi, odterećujući pokret suvišnih sadržaja i približavajući se tijelu koje samo po sebi već smještanjem u prostoru odašilje značenja. Manjak sadržaja može se ujedno razumjeti kao višak značenja koji preostaje nakon reduciranja estetičkih, narativnih, strukturnih i uopće oblikovnih predodžaba o plesu kao izvedbenom scenskom djelu. Taj višak značenja skup je individualiziranih karakteristika kojim se tijela međusobno razlikuju i čijim opažanjem definiramo sami sebe, uspostavljajući relacije i prema sebi i prema drugim tijelima u prostoru.

 


Koreografska fantazija otvara put fikcijskim svjetovima i interakciji s publikom / Snimila Iva Korenčić Čabo

 

 

 

Koliko god je iluzorno da tijelo uistinu može pobjeći kulturološkim uobličavanjima, toliko je i jasno da je osvještavanjem i kritičkim razlaganjem inskripcija makar i nakratko moguće stvoriti neotuđivo utočište vlastita bivanja u vremenu i prostoru. Koreografska fantazija očituje se u građi proizašloj iz sraza prolaženja kroz brojne vokabulare, načine i sustave kretanja i pokušaja njihova dekonstruiranja. Svaka izvođačica našla se u poziciji preispitati kako se odnosi prema usvojenim tipovima kretanja i predodžbama koje pojedino kretanje u određenom kontekstu proizvodi, kako se odmaknuti od toga i što za nju taj odmak znači. Zvučni okoliš predstave čine brojni zvukovni obrasci, od prepoznatljivih kao što je grmljavina do jakih frekvencija doživljenih kao vibracije, i njihov tijek nezavisan je od pokreta. Namjerno je uskraćena narativnost, građa je fluidna, promjenjiva i uz tek povremena koreografska sidrišta, no pozicioniranjem tijela i gibanjem u odnosu na druga tijela i zadanosti prostora te naglašavanjem odnosa gledatelja i izvođačica Fantazija itekako otvara put fikcijskim svjetovima. Značenja također proizlaze iz međusobnog motrenja gledatelja i izvođačica, podjednako je važno koliko je i na što je usredotočen gledatelj kao i ono što izvođačica opaža u publici za vrijeme izvedbe.

Umetnuta u okvir Umjetničkoga paviljona s reljefnim ukrasima i ornamentima, Fantazija čak poziva na dislociranje u pastoralni krajolik, nestvarna vilinska obitavališta ili pejzaže kakva fantasyja. Dvostrukim procesom, od izvanjskoga prema unutarnjem i ponovno iz unutarnjega prema vanjskom, Koreografska fantazija odbija biti proizvodom spremnim za konzumaciju, uvelike polažući na kooperativnost i perceptivnu sposobnost gledatelja koji imaginacijom i na temelju vlastita iskustva mora pokrenuti prevrednovanje postojećih kategorija.

Vijenac 516 - 517

516 - 517 - 12. prosinca 2013. | Arhiva

Klikni za povratak