Što poznati poljski umjetnici govore o „incidentu“ koji je u Krakovu izazvao Oliver Frljić
Narodowy Stary Teatr Helene Modrzejewske iz Krakova druga je najstarija scena u Poljskoj. Zbog velikih zasluga za poljsku kulturu 1991. godine proglašen je nacionalnim teatrom. Kazalište je to u kojem su djelovali redatelji poput Andrzeja Wajde, Jerzyja Jarockog, Jerzyja Grzegorzewskog, Konrada Swinarskog. U njemu je svoju viziju kazališta realizirao Kristian Lupa, svoje prve režije imali su danas najvažniji poljski redatelji Krzystof Warlikowski i Grzegorz Jarzyna.
Posljednjih godina kazalište je zapalo u određenu stvaralačku krizu, dio istaknutih redatelja i glumaca napustio je Krakov i nastavio djelovati u varšavskim kazalištima. U situaciji borbe između novih „gnjevnih“ i onih sklonijih tradicionalnim vrednotama kazališta na čelo Starog teatra dolazi Jan Klata, tipični predstavnik nove generacije poljskih umjetnika koji kontroverznim adaptacijama poljske klasike uzrokuju oštre rasprave u poljskim kulturnim krugovima. Uz njega je niz novih imena. Specifično je da najveći broj tih mladih redatelja radi u manjim sredinama i tamo ostvaruje vrlo zanimljivo autorsko kazalište, samo da spomenemo Wałbrzych i Moniku Strępku.
U kakvo kazalište dolazi Klata? Jasno, poznaje ansambl i vrijednost tog kazališta, ali je pitanje koliko razumije njegovu tradiciju. Małgorzata Dziewulska, poznata teatrologinja, u knjizi Umjetnici i hodočasnici iz 1995. kaže: „Taj vrlo krakovski ansambl uglavnom nije imao sluha za revolucionarne akcente. Strana mu je bila demagogija vladajuće ideologije, kao i demagogija nametljivih protesta. A ipak, Stari teatar učinio je nešto što je u Poljskoj bilo dosta neobično: više puta snažno je podizao glas u bitnim nacionalnim pitanjima (u ratnom stanju nekoliko je puta manifestirao svoj stav), a istovremeno se nije bavio politikantstvom, niti je tješio srca u banalnom značenju tog izraza.“
Kazimierz Kutz, jedan od najvažnijih filmskih i kazališnih poljskih redatelja, opisujući prekidanje predstave Do Damaska u režiji direktora Jana Klate govori: „Govoreći banalno, do toga je moralo doći. Treba znati da je Krakov posebno mjesto s vrlo snažnom tradicijom ne samo rada u kazalištu nego i odlaska u kazalište. Stari teatar proglašen je nacionalnim kazalištem i to je druga scena u Poljskoj koja je dobila taj status. To je zasluga velikih ravnatelja, redatelja i glumaca. Ljudi su ovdje naviknuti na duboko promišljenu umjetnost, na repertoarno kazalište koje je oslonjeno na literaturu. Kad se tamo pojavio Klata, koji je avangardni redatelj, nastupilo je uništenje klasične formule, a iz njega su istjerani istinski ljubitelji ove sjajne scene.“
Tradicija angažiranoga političkog kazališta u Poljskoj ima svoje vrlo važno mjesto i upravo je kazalište bilo jedno od mjesta gdje se, pod stalnom kontrolom službene cenzure, vodila bitka s jedinom ispravnom ideologijom u Poljskoj Narodnoj Republici. Jedan od najvažnijih umjetnika tog razdoblja, Lech Raczak, lider čuvenog Teatra Osmego Dnia (Kazališta osmog dana) za časopis Teatr 12/2012 o novom političkog kazalištu kaže: „Vidimo samo ljevičarsko brbljanje, a ne barikade. U odgovoru na Kontrarevolucionarni manifest Jaceka Głomba napisao sam da su to barikade od stakla i aluminija, k tome u LED-osvjetljenju. Mislim da su to kazališne dekoracije. Te barikade ne služe stvarnom otporu, već samo demonstraciji. To je PR-djelovanje, a ne izraz istinske borbe. Taj ‘bunt’ odvija se isključivo u retoričnoj sferi. Uostalom, kakav je to buntovnik koji postaje junak ženskih časopisa?... Teško mogu prihvatiti tu kazališnu formu. Iskreno govoreći, zamjeram stvarateljima tog kazališta postmodernistički odnos prema kazalištu. To da iz neznanja ili cinizma ponavljaju već desetljećima poznate forme, praveći se da je to njihov pronalazak. Kao drugo, to je kaos koji se podiže do kategorije gesta umjetnika. A kao treće, ne volim kad u kazalištu sredstvo komunikacije nije ono samo, već tekst kome se kazalište mora podrediti.“
U tu atmosferu dolazi i redatelj Oliver Frljić kako bi režirao jedan od najkompleksnijih poljskih tekstova Nie-Bosku komediju (Nebožansku komediju) u okviru sezone posvećene Konradu Swinarskom, redatelju koji po mnogima za svoj rad stoji ispred i Jerzyja Grotowskog i Tadeusza Kantora. Dosta se pisalo o tome kako je ova suradnja završila, a ja ću ovdje citirati još neke važne sudionike s jedne i druge strane „barikada“:
„Nažalost, u ansamblu Starog teatra veća je skupina glumaca koji maštaju o tome da ne igraju. Dosljedno odbacuju ponude svih redatelja: ovaj je premlad, ovaj je prestar, ovaj je ljevičar, ovaj ima previše glazbe u predstavama i morat ću skakutati. Igranje na sceni poklapa se s drugim profitabilnim obvezama: igranjem u sapunicama, promocijama posuđa za vrijeme izleta do Lichenija. Naravno da im se ne sviđa da netko želi promijeniti takvo stanje stvari i maštaju da ravnatelj postane netko poput njih, netko tko neće od njih zahtijevati napor i izlazak iz sigurne čahure nostalgije ‘ah, kako je to bilo divno kazalište, i svijet u kome nije bilo rata, seksa i glasne glazbe’. U Narodnom starom teatru svakako ima mjesta za eksperimente. Pojam ‘narodno kazalište’ ne označava ‘kazalište statističkog prosjeka’ ili ‘kazališta sredine’ koje bi zadovoljavalo potrebe prosječnog stanovnika ove zemlje, već kazalište u kome progovaraju najznačajniji umjetnici određenog trenutka i naroda – oni koji eksperimentiraju, koji se uzdižu iznad prosjeka, koji otkrivaju nove kontinente.“ (Anna R. Burzyńska, nastavnica na Katedri kazališta i drame Jagiellonskog univerziteta, urednica Didaskalia)
O poetici toga teatra kazališni kritičar Tadeusz Nyczek piše: „Stari teatar stekao je slavu 70-ih godina za vrijeme Wajde, Jarockog i Swinarskog, koji su postavljali predstave koje su bile buntovničke i provokativne, koje ni na koji način nisu gladile publiku po glavi. Podsjećam na Dušni dan, Oslobođenje ili upravo Nebožansku komediju. Klata pokušava revindicirati poljske mitove, ali kazalište koje provodi zajedno sa svojim suradnicima ponekad se odveć radikalno poigrava s tekstovima. A rade to na mjestu gdje i dalje pamte s kakvom je ljubavlju i pažnjom iščitavao tekstove naših velikana Swinarski. Pretpostavljam da su umjetnici koji su odustali od sudjelovanja u Nebožanskoj komediji stali upravo u obranu autora, a ne samih sebe. Meni se isto tako takve manipulacije ne sviđaju – jedno je scenska interpretacija teksta, a nešto sasvim drugo njegovo je potpuno razaranje. Problem je ovdje isto tako da su oni koji protestiraju protiv situacije u Starom teatru iz umjetničko – estetskih razloga bačeni u isti koš s onima koje ta umjetnost uopće ne zanima i koji to rade iz svjetonazorskih pobuda.
Zygmunt Krasiński, autor Nebožanske komedije koju je htio iskoristiti Frljić da Poljake pouči njihovoj povijesti
Dolazi i do radikalnih prijedloga: Roman Pawłowski u Gazety Wyborczoj predlaže: „Ništa ne sprečava onaj dio ansambla koji ne podupire program Jana Klate da osnuje vlastito kazalište… Moći će održavati kult tradicije krakovske scene onako kako oni to shvaćaju, umjesto da je na kritični način reinterpretiraju, kako to predlaže Klata. Mislim da bi Ministarstvo kulture priznajući im zahvalnost za njihove zasluge moglo iznaći sredstva za djelatnost takve scene.“
Na ovaj prijedlog kritičara koji godinama brani nove tendencije u poljskom kazalištu odgovara poznata varšavska glumica Joanna Szczepkowska: „Dopustit ću si reinterpretaciju Pawłowskog. Ništa ne sprečava Jana Klatu da osnuje vlastito kazalište. Mislim da će mu Ministarstvo kulture rado dodijeliti sredstva zbog njegovih zasluga u poljskom kazalištu. Tako je. Umjesto predlagati da Anna Dymna (velika poljska glumica koja cijeli život radi u Starom teatru i koja je izišla iz predstave) mora izletjeti iz Starog teatra jer joj se njegov rad ne sviđa? Sramota.“
Klikni za povratak