Hrvatski Božić

U prošlosti je hrvatska etnologija istraživala kulturu seljaštva, koje je tada činilo najbrojniji dio stanovništva. S vremenom se okrenula i istraživanju urbanih sredina u koje su pridošli i seoski stanovnici, iz bližega i daljega. Danas sela mogu postati gradovi ili posve nestati, mijenjaju se razlike između sela i grada, a povezuju ih suvremene komunikacije. Novo doba nije zaobišlo ni raštrkane zaselke u brdima Dalmatinske zagore, gdje i u naše dane u vrijeme poklada ophode strašni likovi sa životinjskim maskama. Danas se oni samo zabavljaju i druže, a pritom i čuvaju baštinu. Dok se očevi maskiraju, djeca igraju internetske igrice.

Naša etnologija bilježi i tumači hrvatske narodne običaje, pa tako i božićne. Brojni zapisi svjedoče o različitosti božićnih običaja od kraja do kraja i njihovim mijenama tijekom vremena. Neki su od njih napušteni, a neki očuvani do naših dana, iako njihovi stariji oblici i značenja mnogima danas nisu poznati.

U vremenu između kraja studenoga do polovice siječnja hrvatska etnologija bilježi niz blagdana i uz njih vezanih običaja i vjerovanja; svi zajedno čine cjelinu, s Božićem kao središnjim vjerskim i tradicijskim blagdanom. Hrvatski božićni običaji, uza sve odlike kršćanskog, odnosno katoličkog proslavljanja tog velikog blagdana, sačuvali su i sadržaje pretkršćanskoga podrijetla, usredotočene na zimski solsticij i na početak nove godine. Isti ili slični običaji negdje su vezani uz Badnjak i Božić, a drugdje uz Novu godinu ili se iste pojedinosti ponavljaju s obama blagdanima. Prepletanje božićnoga i novogodišnjeg bilo je vidljivo u jeziku i običajima, pa se Nova godina nazivala Mali Božić, a u čestitkama i govornim, odnosno obrednim izrekama što se izriču na Badnjak ili Božić spominje se mlado l/j/eto :

– Hvaljen Isus na ovo Mlado leto! (Stupnik kraj Zagreba)

Osebujnost hrvatskoga Badnjaka, odnosno Božića, prelijepe su božićne pjesme; jedna od njih, Narodi/l/ nam se kralj nebeski, u pripjevu kaže: „Na tom mladom l/j/etu, svega obilja...“

Božićno žito sadi se 13. prosinca, na blagdan sv. Lucije, i ukrašava hrvatskom trobojnicom

Božićne običaje karakterizira kićenje zelenilom i drugim ukrasima, unošenje slame i priprema božićnog stola, paljenje panja badnjaka, izricanje čestitki i govornih formula za dobrobit i napredak gospodarstva i ukućana te posjet božićnog čestitara. Etnolozi drže da neki od njih pripadaju kultu predaka: stavljanje svijeće na stol na Badnju večer (po svijeći se gata o prirodu iduće godine, a po dimu kod njezina gašenja o smrti ukućana); od nekih jela ponešto se ostavlja na stolu nakon obroka; zatim prostiranje slame, pa i paljenje badnjaka.

Panj badnjak, često tri panja ili deblje grane, unose se u kuću uz osobit dijalog:

– Faljen Isus!

– Vazda Isus i Marija!

– Dobro vam došao Badnji dan i porođenje Isusovo!

– I s tobom zajedno! (Dalmatinska zagora)

Zapaljeni badnjak domaćin posipa žitom ili na njega stavlja jelo i polijeva ga uljem i vinom i uz to izgovara obredne izreke. Udara ga tako da vrcaju iskre, što se tumači željom da se u idućoj godini izazove toliko blagostanje koliko gusto iskre lete. Ugarci i ostaci odnose se u polja i vrtove, stavljaju u sjemensko žito, na pčelinjake i u torove, s vjerovanjem u njihovu plodonosnu i zaštitnu moć. Paljenje badnjaka dugo se opiralo kritici i pritiscima zbog „poganstva“, a zatim se postupno napustilo prelaskom s otvorenog ognjišta na štednjak.

Na novogodišnjem karakteru božićnih običaja i pokušaju da se magijskim postupcima utječe na prirast i priplod u dolazećoj godini temelje se tumačenja i drugih božićnih tradicija, kao što su osobiti božićni hljebovi (ukrašeni likovima od tijesta), zatim postavljanje na božićni stol posude s raznim vrstama žitarica, sjemenaka i plodova te kuhanje kaše od sličnih sastojaka. Ista se predodžba navodno krije i u postupcima osobitoga čestitara koji dolazi u kuću rano na Božić, mora biti muško, čvrsto sjediti (da bi tako i kokoši sjedile na jajima), jesti i piti te poticati vatru i žariti iskre s badnjaka, za što sve bude nagrađen jelom, pićem, žitom.

Stara hrvatska božićna trpeza

Opće je poznato božićno kićenje doma svježim grančicama različitoga bilja; ovisno o kraju, bile su to grančice crnogorice, zimzelena, bršljana, božikovine, javora, kadulje, rute, masline. Na sjeverozapadu dugo se održalo kićenje zajedničke prostorije zelenilom i drugim ukrasima. Obično su kitili kut sobe gdje se nalaze slike svetaca i drugi predmeti pučke pobožnosti ili su činili ukras pričvršćen o stropnu gredu iznad stola, sastavljen od grana crnogorice i zakićen jabukama, orasima, cvijećem od raznobojnoga papira. Zelenilu se s vremenom pridružilo ili ga istisnulo čitavo stablo jele ili smreke – europsko božićno drvce preuzeto iz grada. I kićenje zelenilom suzbijalo se kao pogansko i nekršćansko.

Kao ukras, ali i kao svjedok davnih magijskih i kultnih namjena, tu je i božićno žito, posijano najčešće na Sv. Barbaru ili Sv. Luciju, ukrašeno vrpcom, često upravo hrvatskom trobojnicom, a negdje i s utaknutom svijećom. Svijeća i njezino svjetlo također je jedan od znakova Badnjaka i Božića; ako su tri (ili jedna trostruka), personificiraju Sveto Trojstvo, a ako su dvije, onda se jedna pali za žive, a druga za mrtve.

Svečani trenuci počinju u predvečerje Badnjaka. U krajevima i vremenima kad je paljenje panja bilo živo bio je to najsvečaniji dio večeri. U sjevernom dijelu Hrvatske to je trenutak kad pred ukućane domaćin ili drugi muškarac donosi naramak slame i sijena, upaljenu svijeću i osobit božićni kruh. On pozdravlja i izriče dobre želje:

– Faljen budi Jezuš Kristuš! Na tom mladom letu zdravi, veseli, kak jeni jeleni. Daj vam Bog žerebič, telič, prasič, purič, racič, gosič, picekov, mira i božega blagoslova. (Hlebine u Podravini)

Negdje je morao sjesti na slamu, jesti i piti ponuđeni kruh i vino te zajedno s ukućanima oponašati kvocanje kokoši i pijukanje pilića, u želji da utječu na njihovo množenje. Slama se rasprostirala po čitavoj prostoriji, ili stavljala samo pod stol i malo na stol; na njoj su djeca spavala te noći, a ponekad i svi ukućani. Slijedi postavljanje božićnoga stola, koje je počinjalo stavljanjem rukoveti slame i sijena, i to unakrst. Zrnje žita također se na stol stavljalo u znaku križa, a iznad toga stolnjak. Na stolu je i osobit božićni kruh, posuda s raznim vrstama žita, u nju ili u kruh utaknuta je svijeća ili više njih, a na stolu ili pod njega stavljali su i razno oruđe i pribor.

Jaslice se u domovima postavljaju na Badnjak i ostaju do Bogojavljanja

Večera na Badnjak uvijek je posna, ili barem nemrsna, popraćena molitvom, u znaku pripreme za odlazak na misu, polnoćnu ili ranu jutarnju. Nakon povratka s mise prva je briga upućena domaćim životinjama (s novijim tumačenjem da je Isus rođen u njihovoj blizini); uz hranu blagu su upućeni i razni magijski čini.

Na Badnjak ili Božić ujutro u kuću dolazi čestitar, sjedne, a žene ga posipaju žitnim, kukuruznim i lanenim sjemenom, da bi dobro rodilo. On čestita ukućanima:

– Čestit vam bijo Badnjak, Adam i Eva! Živi i zdravi i do godine bili!

Deca vam se rodila, krave telile, kobile ždrebile, krmače prasile, čele puštale, njive rodile, kvočke, guske, patke i pure legle, ko šta ve iskre frcale! (Retkovci u Slavoniji)

I najsiromašniji su nastojali obilno jesti na Božić. Gdje je to bilo moguće, neizostavno je bilo pečenje na božićnom stolu, bravlje ili svinjsko, odnosno purje; ono ne ukazuje samo na stvarno bogatstvo božićnog stola, nego i određenu simboliku i svojstva tih životinja, koja se dovode u vezu s napretkom i plodnošću.

Darivanje ljudi odavno je vezano uz božićno i novogodišnje vrijeme: kao starije – darivanje obrednih čestitara – i novije – darivanje djece – posebice za Sv. Nikolu i Sv. Luciju. O Božiću su se skromno međusobno darivale djevojke i mladići, kao znak sklonosti pa i ženidbenih namjera.

Nakon Božića skupine čestitara obilazile su kuće, pjevajući pjesme i zauzvrat dobivajući darove. Taj ophod, posebice njegove pjesme, regionalno su vrlo različite; njihovi zapisi i još živi oblici svjedoče o pripadnosti različitim glazbenim tradicijama. Vrlo su poznate i još očuvane u Dubrovniku i okolici.

Obiteljski Božić u Slavoniji

U današnjoj Hrvatskoj Božić se slavi javno i svečano, s poštivanjem vjerskih osjećaja katolika i drugih kršćana. Božić je neradni dan, službeni blagdan. Vjerskim obredima prisustvuju i predstavnici vlasti bez obzira na njihov osobni stav prema vjeri. Na javnim mjestima kite se borovi, postavlja ukrasna rasvjeta i umjetne svijeće. Grade se pozornice i organiziraju priredbe, održavaju se božićni sajmovi, a ugostiteljska ponuda privlači prolaznike na otvorenom i u montažnim objektima.

Kako se danas Božić slavi u obiteljskom krugu, teško je uopćeno govoriti. No sigurno je da mnogi kupuju i kite borove, sami uzgoje ili kupe božićno žito, pale svijeće. U prodavaonicama hrane pojavi se bakalar i veća pakiranja mesa za pečenku, u ribarnicama je gužva oko jeftinije ribe, a dobro se prodaje i ona skuplja. Očigledno se i dalje preferira posna večera na Badnjak i pečenka na Božić. Mnogi idu na polnoćku i na božićnu misu, a o tome svjedoče i televizijski prijenosi. Usprkos osiromašenju izmjenjuju se darovi koji se nude sa svih strana, a osobito ih je teško uskratiti djeci.

Žito, jaja, med i svijećaza posnu večeru

U nas i u svijetu već se dugo upozorava na rastući božićni konzumerizam i komercijalnu eksploataciju Božića. Za rasprodaju svega i svačega zlorabe se i likovi božićnih darovatelja: Sveti Nikola i Djed Božić. Lik djeda s crvenom kapom ima svoju povijest i sadašnjost, mijenjao je ime putujući kroz vrijeme i prostor, pojavio se i u komunističkom Sovjetskom Savezu kao Djed Mraz. U nas ga zovu i Djedom Božićnjakom, ne znajući valjda da je božićnjak u nas ime božićnoga kruha. Usprkos svemu taj nam je djedica drag zbog njegove ljubavi za djecu i dobrote darivanja, pa ga prihvaćamo, puštamo djecu da mu se vesele i dok mogu u njega vjeruju. Crvena kapa i ukrašena platnena čizmica simboli su i rekviziti darivanja, sudionici bogate ponude prigodnih darova. O svemu tome svi znamo iz osobnog iskustva, iz agresivne reklame posredovanjem svih medija, reklamnih tiskovina za koje su premali naši poštanski sandučići, iz poruka koje stižu elektroničkom poštom.

Hoće li i na koji će način naš suvremenik proslaviti Božić ovisi o njegovim vjerskim osjećajima, obiteljskoj tradiciji i financijskim mogućnostima. No nije uvijek bilo tako. Nakon Drugoga svjetskog rata službena politika i ideologija učinile su Božić nevidljivim. Božić je bio radni dan, njegovo proslavljanje povuklo se u privatnost obiteljskog doma, a dio vjernika udaljio se od crkve zbog straha za egzistenciju.

Etnolozi su i u tom vremenu nastavili istraživati božićne običaje polazeći od znanja kojima raspolaže struka. Sudjelujući od 1970-ih u etnološkim istraživanjima, moj prvi susret s božićnim običajima na selu zbio se u Hrvatskom zagorju, a osobit doživljaj pružila mi je jedna zagorska obitelj. U seoskom dvorištu bile su dvije kuće: stara drvena i nova zidana, a u njima su živjela dva naraštaja iste obitelji. U drvenoj kući pred mojim su očima i filmskom kamerom oživjeli prizori iz etnološke literature: pravljenje raskošna ukrasa pričvršćena o stropnu gredu iznad stola, sastavljena od grana crnogorice i zakićena jabukama, orasima obojenima zlatnom bojom, cvijećem i girlandama od raznobojnog papira. Zatim je stari domaćin donio naramak slame i sijena te upaljenu svijeću, sjeo na naramak i izgovorio čestitku:

“Faljen Isus i Marija, na tom novom letu! Daj nam Bog picekov, purekov! Pune lagve vina, pune štale blaga, pune škrinje žitka; mira i blagoslova najviše!”

Snaha mu je dodala božićni kruh, a on ga je lomio, jeo i davao ukućanima. Snaha je postavila božićni stol: dva snopića slame složena u križ, uokolo sijeno i razasuto zrnje žita pokrila je stolnjakom. Na klupi uz stol već je bila oveća drvena posuda sa žitom, jajima, posudicom meda, klipom kukuruza i svijećom, a ispod stola drvena posuda u kojoj se pravi maslac.

Spomenute i druge božićne tradicije koje je ta obitelj održavala bile su vezane uz staru kuću i najstarijega muškog člana obitelji. U novoj kući živjela je obitelj njegova sina i tamo se kitio bor. Imala sam sreću što mi je ta obitelj pružila mogućnost sudjelovanja u dijelu njihova Božića. Među ostalim pomogli su mi shvatiti kako etnografski zapisi nisu samo mrtvo slovo na papiru. Mnogi su u Hrvatskom zagorju tih godina živjeli od rada u Njemačkoj i drugim europskim zemljama. Uz muke i probleme takav im je život donosio i neke prednosti: zarađivali su više, gradili kuće, naučili uređivati okoliš, a što je najvažnije – manje su ovisili o političkoj moći i manje strahovali da joj se ne zamjere.

U to sam se uvjerila nekoliko godina poslije u drugom kraju Hrvatske. Stariji bračni par srdačno me primao u svojoj kući, kazivao mi i pomagao da steknem povjerenje drugih sumještana. Uoči Uskrsa našla sam zaključana vrata njihova dvorišta koja su uvijek bila širom otvorena. Zabrinuvši se, propitala sam se kod susjeda. Rekli su da moji dotadašnji prijatelji za Uskrs očekuju sina koji je na rukovodećem položaju u nekom gradskom poduzeću i da mu može nauditi ako se pomisli da on slavi Uskrs. Nisam više navraćala u tu kuću, štedeći njih i sebe od nelagode.

Osmišljena u prošlim vremenima i neprilagođena društvenim i političkim promjenama etnologija nas nije pripremila za takve doživljaje u terenskom radu. Sami smo se domišljali kako pristupati ljudima i kako ih pitati o njihovim „običajima i vjerovanjima“. O običajima se još i moglo razgovarati kao o načinu života lokalne zajednice u prošlom vremenu, dodatno propitujući što se još zadržalo u životu subesjednika ili, još bolje, nekoga drugog. S „vjerovanjima“ je bilo mnogo teže. Kako nekoga pitati vjeruje li u plodonosnu i zaštitnu moć ugaraka božićne vatre? Ili ga u vremenu koje je raskrstilo s vjerom pitati je li se vjenčao u crkvi, krstio dijete i kako je proslavio te događaje? Moglo se uopćavati, pitati kako to rade drugi, kako se radilo nekad te se nastojati naći u živoj zgodi, biti gost i svjedok, ali i misliti na zaštitu svojih informatora.

Današnja se Hrvatska nastoji dokazati kao ravnopravna članica europske zajednice naroda i kultura. Upitno je kako u tome nastojanju sačuvati identitet i kulturnu osebujnost, ne raskinuti vezu s tradicijom, očuvati baštinu. Na razini kulturne politike Hrvatska se ističe suradnjom s UNESCO-om u zaštiti kulturne baštine, a na razini kulturne prakse njegovanjem i scenskim prikazivanjem tradicijske kulture, posebice folklorne glazbe, plesova, običaja. Te su kulturne aktivnosti vrlo popularne, okupljaju brojne poklonike, posebice u amaterskim folklornim društvima. Mnogi fenomeni tradicijske kulture, posebice tradicijski zanati i običaji, danas žive novim životom u okviru kulturnoga turizma, odnosno korištenja baštinom u turističkoj ponudi.

Domaćin donosi naramak slame na Badnjak u Zagorju 1972.

U mnoštvu lokalnih pokušaja da u novim okolnostima i u nove svrhe zaživi baština sigurno ima više i manje uspješnih. Je li uvijek riječ o baštini ili i o „izmišljanju tradicije“ teško je pitanje, posebice zbog velikog broja takvih događaja. Stječe se dojam da su mnogi osmišljeni angažmanom i po mjeri lokalnih zajednica, namijenjeni njihovoj afirmaciji. I kad su dio turističke ponude, očigledno su dobrodošla zabava i rekreacija lokalnog stanovništva. O tome svjedoče ozarena lica sudionika tobožnje gusarske bitke na moru, podravski prikazi borbe s Turcima, mnoštvo sudionika ljetnih karnevala i još mnogo takvih zbivanja koja privlače pozornost medija.

Bilo bi zanimljivo znati kolika je stvarna gospodarska korist, kako pritom prolaze nositelji baštine, nasljednici tradicijskih umijeća i vještina. Neke od njih možemo susresti i na božićnim sajmovima ili tamo nalazimo njihove proizvode koje nude preprodavači. Božićni sajmovi, štandovi i prigodni programi nekima se sviđaju, a drugima ne. O ukusima ne vrijedi raspravljati, a i nije tu riječ o estetici, nego o nemogućoj misiji da se ugodi svima, spoji ugodno s korisnim, pomiri kultura i biznis. Ovih predbožićnih dana čuli smo vijest da će Hrvatska sudjelovati na božićnom sajmu u Strasbourgu. Tamo će nas predstavljati i naša nematerijalna baština, zaštićena i nezaštićena. Nadajmo se da će nas predstaviti uspješno i na najbolji europski način.