Glembajevi ukratko

Staviti na repertoar Gospodu Glembajeve Miroslava Krleže oduvijek je bilo pitanje prestiža ne samo pojedinog kazališta nego i izvođača-umjetnika toga kazališta. Zato se ta drama ne baš često izvodila izvan Zagreba i u malim kazalištima. No otkako su u hrvatskom kazalištu umjetnički kriteriji postali politikantski, odnosno otkako hepening i bez nekog velikog razloga sve više dobiva mjesto u vrijednosnoj kazališnoj hijerarhiji, svaka predstava i svaki pisac mogu se igrati bilo gdje, u bilo čijoj inscenaciji i u bilo kojem kazalištu.

Iskoristivši takvu mogućnost i zadarsko je Hrvatsko narodno kazalište na repertoar stavilo Gospodu Glembajeve Miroslava Krleže, dramu koja je 28. studenog pred punim i zadovoljnim gledalištem premijerno izvedena u scenskoj opremi, dramaturškoj obradi i režiji ambicioznoga Vinka Radovčića, koji je glumio i glavni lik, Leona Glembaya.

Krležinu dramu o zamršenom životu jedne obitelji, koja je slavu i bogatstvo stekla na moralno upitan način, Radovčić je ponudio u skraćenoj verziji. Oslobodio ju je, poput nekih prije njega, nepotrebne krležijanske fraze, viška njemačkoga jezika i općenito viška teksta, ali mjestimice i opteretio viškom psihologije. Zbog nedostatka dramskog sukoba s ocem dominirao je Leonov ekstatični obračun s demonima osobne prošlosti, koji se pretvorio u izljev neurastenije, u ono, kako sam Leon kaže, „mutno u nama“.

Postava zadarskih Glembajevih / Snimio Željko Karavida

Nastojao je pokazati da su kako stari tako i suvremeni Glembajevi bili i ostali slika društva pokvarenosti, koje je tu pokvarenost uzdiglo na tron društvene moralnosti te da se problemi pojedinca nisu odmaknuli od vremena kada su 1929. Gospoda Glembajevi praizvedeni. Od vremena kada je Krležina drama predočila životnu raspadnutost i mračnost bahate kapitalističke klase, koja je po mnogočemu slična našem neoliberalnom kapitalizmu.

Publika je to prepoznala i zadovoljno prihvatila. Očigledno ju je to podsjetilo na aktualitet života – na nemoral koji sa svakim novim danom nudi nekoga našeg suvremenog Glembaya – na teatar u kojem trajemo, a ne živimo, jer u njemu sudjelujemo mimo svoje volje. I zbog čega se lakše prihvaća kazališna iluzija nego slična stvarnost.

Jer živimo u vremenu i prostoru u kojem je svatko okrenut sebi – svojem egoizmu koji sebe doživljava kao Narcisa zaljubljena u svoj odraz – jedini trenutak suočavanja sa stvarnošću dogodi se kada se zrcalo razbije. Tada se pred nama u svom realitetu prikaže sadržaj nutrine – krhotine, ono što je ostalo od ogledala i njegova blještavila.

Dakle, zadarsko Hrvatsko narodno kazalište ponudilo je predstavu koja pokušava dokučiti Krležinu suvremenost i u njoj pronaći uporišta za fabulu koja sadržajem, ako i nije identična, ipak podsjeća na bahatost naših suvremenih tajkuna i ono što bi ih moglo sustići ili ih je već sustiglo. Koji se unatoč vanjskom sjaju urušavaju u sebe.

Ali je to i predstava koja više govori o sposobnosti publike da razumije stvarnost oko sebe nego što je predstava koja pokazuje moć sama teatra, što je itekakav dokaz da se publika – ne samo zadarska – bila ona kazališno tradicionalna i sapuničarska ili avangardna i pomodna, zasitila raznih teatarskih koncepcija i destrukcija. Koja pokazuje da publiku više zanima jednostavno ispričana priča nego način kako se priča tumači, da lakše probavlja i lošu literaturu nego ekscesni teatar, kakav nam nude takozvani moderni kazališni tumači i interpretatori povijesti i tradicije. Na koncu, to je i predstava osobito prihvatljiva učenicima, koji lektiru više vole gledati nego čitati.

Sve to rezultiralo je publici prihvatljivom i razumljivom predstavom nelogične glumačke podjele u kojoj se glumačkom kreacijom nitko osobito ne ističe, ali i u kojoj su svi korektno odglumili što je od njih mogao tražiti redatelj. To je dobra predstava za redatelja početnika, ali i predstava slaboga rezultata za redatelja s iskustvom.

Zato je u tim Glembajevima, u drami oca i sina, u saldiranju njihova života, izostao dramski sukob koji bi ponudio rezultat kakav nude Leon (Vinko Radovčić) i Ignjat (Robert Ugrina). Izostalo je mnoštvo toga što bi zahtjevnijega gledatelja uvjerilo da taj sraz oca i sina, da ta drama građanske obitelji rastvara i dramu društva.

Nešto od glembajevštine ponudila je Jasna Ančić u ulozi barunice Castelli, koja je lik barunice odigrala u zamahu. U njezinoj barunici bilo je glembajevske beskrupuloznosti, atavističkih nagona, odlučnosti i proračunatosti. Mjestimice je glumački zaiskrila Žana Bumber, koja je glumila sestru Angeliku.

Primjerene kostime kreirala je Marija Šarić Ban, a scenski pokret Sanja Petrovski, zanimljiv ton predstavi ponudili su Nebojša Lakić i Renato Zafranović, a svjetlosni ugođaj osmislio je Ivo Nižić.