Georges Feydeau, Buba u uhu, red. Krešimir Dolenčić, SK Kerempuh
Urnebesna komedija, s mnoštvom nesporazuma i komičnih situacija, zabuna i farsičnih obrata, ono je što bismo očekivali od svakog uprizorenja Feydeaua. Premijerno izvedena 29. studenoga u Kerempuhu, Feydeauova Buba u uhu u režiji Krešimira Dolenčića i dramaturškoj prilagodbi Ane Tonković Dolenčić poseže upravo za izvanjskim sjajem tipizirane komedije koja se, prema kraju, pretvara u ludi metež da bi završila usporenim i efektnim „grupnim portretom“ umjesto poklona. Tipski karakteri za Kerempuhov ansambl nisu nepoznanica, naprotiv, njihova su specijalnost, i to su svi članovi ansambla pokazali, svatko u opsegu svoje „glumačke zadaće“ i unutar već mnogo puta provjerenih obrazaca u kojima nema mnogo mjesta iznenađenjima ni pogreškama.
Krešimir Dolenčić koristio se sličnim postupkom kao i pri radu na Čudu u Poskokovoj Dragi i Krletki, koje su još na repertoaru Kerempuha. Dopustio je glumcima da prenaglašeno, karikaturalno i gotovo groteskno izgrade likove, koristio se glazbenim podlogama koje su određivale cjelokupnu atmosferu predstave, pritom poštujući predložak kako bi predstave smisleno doveo do kraja. Ilustrativni kostimi (Doris Kristić) stilizirani su i namjerno prenaglašenih boja. Scenografija Valentine Crnković jednostavna je, efektna i funkcionalna te naglašeno bordelski crvena za scene u hotelu K veseloj mački.
Karikaturalne izvedbe resile su gotovo cijeli ansambl / Snimila Maja Kljajić
Glavnu ulogu u Bubi u uhu odigrao je Borko Perić, čiji je Viktor Emmanuel Chandebise primjer uzorna građanina koji vodi posve dosadan život. Predsjednik osiguravajućeg društva kojeg je Borko Perić glumio suzdržano, sa simpatičnom notom zbunjenosti i prekomjerne uviđavnosti, lažno pismo koje je napisala prijateljica njegove žene doživljava kao potvrdu da je i on zanimljiva osoba. Očekuje ga avantura! U dramskome tekstu koji nastaje ulančavanjem situacija što izviru iz samo jednoga nesporazuma, Perićev Chandebise ostaje postojan pa je i Perićeva transformacija u lik Pochea, hotelskoga poslužitelja, kojemu Chandebise sliči, jednako dosljedna i izvedena minimalnim promjenom načina kretanja scenom, što djeluje vrlo efektno. Linda Begonja odigrala je Raymondu Chandebise kao dokonu, histeričnu i frivolnu suprugu, koja u trenucima napetosti razvija tik u govoru i gesti, a njezinu prijateljicu Lucienne Ana Maras Harmander kao da je „posudila“ iz nekog od Tarantinovih filmova. Svaki je član ansambla uspio kreirati zanimljive pomake od glumačke manire prema apsurdu i pretjeranosti. Željko Königsknecht Camillea igra suvereno prelazeći iz mumljanja u artikulirani govor, Mario Mirković energično Carlosa Homenidesa, gotovo svaki izlazak Ede Vujića (Rugby, gost u hotelu) izaziva pozitivnu reakciju publike, Luka Petrušić (Etienne) vješto je balansirao u nedoumicama oko spolnoga identiteta, jednako kao što je Tarik Filipović iz tih nedoumica igrao lik doktora Financhea. Antoinette Maje Posavec bila je nježna i senzualna, a Olympe Elizabete Kukić naglašeno raskošna i erotična. Mia Begović kao Eugenié, Velimir Čokljat (Baptistin), Hrvoje Kečkeš (Ferrallon, vlasnik hotela) i Filip Detelić (Tournel, tajnik) izlaske na scenu oplemenili su dosjetkama koje su pridonijele slikovitosti i lepršavosti.
Redateljski komentar, u obliku prikaza raspada idilične slike dokonoga svijeta koja se na kraju u potpunosti zaustavlja, kao i nešto suptilnije aktualizacije što su asocirale na referendumsko pitanje dva dana prije njegova održavanja u predstavi gotovo da su prošle nezapaženo. Jer, nakon prvih nekoliko prizora, gledatelj se može odlučiti za jednu od dviju mogućnosti. Prva je opustiti se i uživati u glumačkim pretjeranostima, a druga je zaključiti da ga se likovi na sceni i njihove ljubavne peripetije ne tiču te se – sukladno tomu – do kraja predstave dosađivati. Oportuno je izabrati prvu i – dobro se zabaviti.
Klikni za povratak