Preporuka za čitanje

Što je vama glazba? Pjesmica iz osnovne škole ili s mise u crkvi, odlazak na koncert u dvorani, prigodno sviranje, vježbanje ne biste li prošli kroz teškoće ili na ispitu, pjevanje u svakoj prigodi od onoga u zboru, onoga pod tušem, do pjevušenja za kuhanja ili pranja suđa? Neka čudesna popudbina – koja je ili ugrađena ili spoznavanjem otvara nove vidike? Ukratko, potpuno jednostavno na prvi pogled izgleda novoizišla knjiga O glazbi Zvonimira Berkovića. Objavljena je u relativno novoj nakladničkoj kući Mala zvona koju uređuje Sanja Lovrenčić, poznata spisateljica za djecu i one koji se takvima još osjećaju, a tekstove Zvonimira Berkovića o glazbi izabrala je i priredila Bosiljka Perić-Kempf.   

Ma što u izboru upiknuli, nećete pogriješiti. Berkovića (1928–2009) će većina još zainteresirana publikuma percipirati kao filmskog redatelja. U pravu su, jer film se, među ostalim, i sluša. A usput i nešto privatno. Poludjelo bi svojedobno malo dijete kada bih doplazila iz kuhinje pitajući samo: Koga će ubiti? Odgovor je bio u povišenom tonu: Kaj ti slušaš filmove? Da, i to je na neki način relevantno, mislila sam, hvala bogu, zašutjevši. I film se sluša, i na kraju čuje. I što vam u biblioteci nazvanoj U prvom licu i s općenitim naslovom O glazbi (koji su doduše smislili urednici) može donijeti Zvonimir Berković? Magleni naslov za sve glazbene prilike i neprilike ipak ima svoju svrhu. Vrlo osobno rastjeruje maglu. U svom rondu U prvom licu, kako je naslov biblioteke, ima svega na izbor i svakako za čitanje ako vam je ono još drago uza svu mrežu, fejsovce, tviterovce i ostalu prigodnu robu iz svih navodno komunicirajućih svjetova.

Izd. Mala zvona, 2013.

Načelno se u knjizi za pomno čitanje može naći svega blaga božjega na dragoj nam kuglici zemaljskoj s motrišta samo jednoga koncerta, kreativne skice portreta glazbenika... Zvonimir Berković bio je svestran i blag ili blago ironičan u našim „neprevladanim“ uvjetima gorštačkih nadvikivanja s brda na brdo. Sabrani i tek izabrani spisi O glazbi svrstani kao prijenosi iz drugih, danas već ugašenih tiskovina, kao neobični portreti skladatelja, neki preuzeti iz Berkovićeve knjige Dvojni portreti.... Tu je i višom silom nikad dovršen intervju autorice izbora u kojem nitko ne može pogriješiti, ali i „tropjev“ Milka Kelemena, Stanka Horvata i Zvonimira Berkovića, koji uistinu ostaje antologijski.

Uvijek je Berković na svoj nimalo neopravdan način u tekstovima danas već zaboravljene pismenosti i osobita stila povezivao muziku i politiku. Pronicavo je još u „dobra stara vremena“ napismeno iskazao danas svakom normalnom znanu činjenicu da je najbolji skladatelj onaj koji je najbolje slizan s vlastohlepno i posljedično vlastodržačkom te (ne)predvidivo manipuliranom voljom naroda. Nevelik izbor na skromnih 150 stranica jednog slobodoumnog i sa svih strana znanjem ispunjena intelektualca i kreativca, svim vrlinama potkovana i danas teško pronalaziva poštena čovjeka, pruža više od običnog čitanja i postavlja pitanja za svakoga tko želi i misliti i osjećati. Biblioteka U prvom licu posvećena osobnostima koje su obilježile svoju i možda (u tihoj nadi) neku buduću generaciju – na „način glazbe“ iz tek načeta odzvona „malih zvona“ svim je čitateljima otvorila široke perspektive i nisku mogućnosti.