Život u sjeni

Goce Smilevski (1975) međunarodno je uspješan suvremeni makedonski pisac, autor triju romana (Planet neiskustva, Razgovor sa Spinozom, Sestra Sigmunda Freuda), od kojih su posljednja dva prevedena na brojne strane jezike te su doživjela vrlo dobru kritičku recepciju u svijetu, a roman Sestra Sigmunda Freuda autoru je priskrbio Nagradu za književnost Europske Unije.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2013.

Roman Sestra Sigmunda Freuda za pripovjedačicu ima Adolfinu Freud, jednu od pet sestara slavnoga austrijskog psihoanalitičara. Goce Smilevski roman otvara intrigantnom epizodom iz Freudova života – 1938. nakon Anschlussa Freud je, zahvaljujući utjecajnim prijateljima, dobio priliku sastaviti popis ljudi kojima će, zajedno s njim, nacisti dopustiti napuštanje Beča i odlazak u London. Freud je na popis, uz vlastitu suprugu i obitelji svoje djece, stavio i svog liječnika, dvije služavke, šogoricu i psa, ali unatoč Adolfininim molbama, nijednoj od svojih četiriju sestara (peta je tad već živjela u SAD-u) Freud nije omogućio odlazak iz Beča. Ubrzo nakon toga četiri Freudove sestre odvedene su u koncentracijski logor, gdje su i pogubljene. Već ta početna epizoda otkriva autorovu strategiju, koja podrazumijeva kritički odmak; Smilevski naime ne piše hagiografiju već posredovanjem Freudove sestre Adolfine u ulozi pripovjedačice u prvome licu autor ulazi u dijalog s Freudom i propituje neke od njegovih temeljnih postavki, pa čak i dovodi u pitanje utemeljenost pojedinih Freudovih stajališta i teorija.

Jedna od Freudovih postavki s kojom Smilevski u romanu, posredovanjem Adolfine Freud, polemizira jest i poznata Freudova teza o ženskoj zavisti zbog penisa. Smilevski fikcionalizira epizodu kad je jedanaestogodišnja Adolfina zatekla svoga brata Freuda kako masturbira, nakon čega je došlo do zahlađenja njihova odnosa. Na osnovi tog događaja, odnosno prekida njihove prisnosti, Freud je zasnovao svoju poznatu tezu o ženskoj zavisti zbog penisa. Freudov je stav bio da dijete ženskoga roda postaje ženom kad prvi put vidi muške genitalije. Tada, smatra Freud, djevojčica osvještava svoju prikraćenost (jer ona nema penisa) i počinje osjećati zavist, što, prema Freudu, ostavlja tragove u njezinu razvoju i formiranju karaktera. No Adolfina se u romanu protivi takvoj bratovoj tezi jer Freud ne dopušta mogućnost da spoznaja anatomske razlike između muškaraca i žena u nekih djevojčica-koje-postaju-žene potakne i druge osjećaje (npr. strah, zbunjenost, radoznalost), a ne nužno zavist, koju je Freud proglasio okosnicom oko koje se stvara Ja svake žene, i koja, prema njemu, ostaje trajnim obilježjem svake žene. Dalje u romanu Smilevski upozorava i na Freudovo mišljenje kako studiranje nije za djevojke, zbog čega svojim kćerima nije dopustio upis na sveučilište, s čime se Adolfina također nije slagala. Tim više što je bila bliska prijateljica Klare Klimt, sestre slavnoga slikara Gustava, koja je zapravo treći najvažniji lik u romanu. Klara Klimt bila je hrabra borkinja za ženska prava i emancipaciju i zalagala se za veće uključivanje žena u radne procese i privređivanje te u politiku, zbog čega je često bila premlaćivana i veći je dio života provela u umobolnici. Usuprot tomu, Freud je smatrao da je ženi mjesto u kući, uz djecu, jer „ako se žena zaposli, gubi se ideal ženskosti“.

Roman je ciklički strukturiran; započinje epizodom Freudova odbijanja molbi sestara da ih izbavi iz Beča, što rezultira njihovim odvođenjem u koncentracijski logor, gdje bivaju pogubljene, nakon čega se pripovijedanje vraća u dane Adolfinina djetinjstva i odrastanja te je pratimo kroz život sve do početne situacije. Smilevski pritom dojmljivo dočarava duševnu patnju djevojčice koja je još u djetinjstvu, zbog nepoznata joj grijeha, izgubila majčinu ljubav te je svakodnevno bila prisiljena trpjeti njezino vrijeđanje i omalovažavanje, uz riječi „bolje bi bilo da te nisam ni rodila“. Posljedičnoj poljuljanosti Adolfinine psihičke ravnoteže i razlomljenosti njezina identitetnog ustroja analogna je fragmentarna struktura središnjega dijela rukopisnog tkiva u kojemu Smilevski beletrizira junakinjin boravak u ludnici, gdje se Adolfina pridružila Klari Klimt kako bi pobjegla od majčina zlostavljanja. Dokumentarističku izravnost i uvjerljivost, posebno izraženu u tim dijelovima teksta, kao i u prikazu junakinjina boravka u koncentracijskome logoru, Smilevski kombinira s refleksivnošću i sugestivnim opisima junakinjina psihološkog proživljavanja tih iskustava. Autor se bori protiv anatemizacije duševnih bolesnika, prisutne u to doba, ali ne dokraja iskorijenjene ni danas, te mentalne bolesnike promatra kao „ljude čije je ja nježna supstancija nagrižena kiselinom postojanja“ i koji stvarnost doživljavaju kao prijetnju koja će poništiti njihovo Ja, a protiv čega se bore stvarajući svoju novu (ne)realnost. Empatija je dakle u prvome planu, kao i svijest o fragilnosti mentalnog ustroja, ali i brojnosti iskušenja i tegoba kojima stvarnost i život, ali i drugi ljudi, čovjeka svakodnevno pritišću. Važan, i zapravo najdojmljiviji dio rukopisa, dijaloške su dionice u kojima se, iz različitih perspektiva i svjetonazornih pozicija, propituje brojna tematika, od religije, seksualnosti i tzv. ludila, sve do definicije sreće i smisla života.

Knjiga nema pretenzije biti autentičan životopis, riječ je o fikcionaliziranoj biografiji; Goce Smilevski donosi imaginaciju njezina života i svjesno mijenja čak i neke od vrlo oskudnih stvarnih podataka o životu Adolfine Freud – zbog efektnosti i poetske snage toga prizora, u romanu sve četiri sestre bivaju pogubljene u koncentracijskome logoru, iako je Adolfina u logoru umrla od gladi. No snaga je romana u pomno uravnoteženoj kombinaciji psihološki dojmljivo iznijansirane intimne priče i uvjerljive deskripcije društvene klime burnoga vremena, osobito položaja žene u njemu, kroz prizmu hrabre, inteligentne i ponižavane individualke. No kao i prethodni autorov roman, Razgovor sa Spinozom, Sestra Sigmunda Freuda ponajprije je roman o samoći, samospoznaji, ali i slobodi, te nužnosti da se bude ono što jesi.