Želim da me se tiče

Misao o upravljačkom, koncepcijskom, u neku ruku i estetičkom, približavanju dvaju plesnih ansambala koja se već neko vrijeme uporno nameće, osobito od posljednje premijere Studija za suvremeni ples i projekta Francesca Scavette, nova je predstava Zagrebačkoga plesnog ansambla Anything u koreografiji Daniela Abreua samo potvrdila. Ne može se poreći sve veća sličnost scenskih izbora i predočavanja ideja o ansambl-predstavi, što posljedično prijeti obezličenjem obaju ansambala. Istina je da na usporedbu navodi već i činjenica da su ZPA i SSP zbog dugogodišnjega kontinuiteta postojanja i tromosti revidiranja kulturnih sustava naslijedili stečena prava otprije te da su u odnosu na ostatak neovisne scene u povlaštenu položaju. Povlaštenost pozicije u prvom se redu odnosi na izdašniju potporu koja uz financiranje plesnoga projekta plesačima ansambala dostaje za minimalno honoriranje na mjesečnoj osnovi te na uporabu prostora Zagrebačkoga kazališta mladih za treninge i produkcije. S druge strane, ta povlaštenost smješta ansamble u nezavidnu poziciju na pola puta između scene koja ne bi trebala ovisiti samo o jednome izvoru financiranja, a financirana je isključivo prema predloženim projektima, i institucionalnih kazališta, koja ne polažu odveć na transformaciju postojećega stanja. No to je jedna strana priče donekle svodiva na razinu paušalnosti. Ona druga u čijem je središtu pitanje što učiniti sa šest ili više plesača na sceni da to bude u razini recentne suvremenoplesne produkcije i da pritom ansambl zadrži svoju specifičnost zabrinjava daleko više.

Iz predstave Anything Daniela Abreua / Snimila Maja Kljajić

Odmah valja reći da su i Suprised Body i Anything vrlo gledljive predstave, protočne su, koherentne, plesači su uigrani i u potpunosti posvećeni koreografskim zadacima. U posljednjem se krije možda i najveći problem jer su plesači obaju ansambala davno dokazali sposobnost prilagođavanja različitim autorskim rukopisima i sposobnost da predstavu iznesu na visokoj razini. Francesco Scavetta dosad je realizirao projekt Surprised Body u osamnaest zemalja, s osamnaest plesačkih ekipa, razrađujući ideju „stalne transformacije“. Budući da jedini ima uvid u sve procese, teško je dokučiti kako na istu metodu reagiraju tijela u različitim sredinama, no pogledamo li dostupne internetske sadržaje, lako je uvjeriti se da je „stalna transformacija“ jedva primjetna jer osim ustrajavanja na podjednakim omjerima strukturirane improvizacije i fiksirane građe, načinima interakcije plesača i kvaliteti pokreta (klizeći pokret), iz procesa u proces velika količina koreografske građe prenosi se nepromijenjena. Anything Daniela Abreua donosi finu atmosferu unutrašnjega mira, dobru energiju (koliko god otrcano zvučalo), logično pretapanje scenskih slika. Ipak, Abreu malo toga definira, puštajući plesače da „čine ono u čemu su dobri“ jer „mišići pamte sve što nam se dogodilo u životu“. Tako se u ritmičnom smjenjivanju može naći svega, od nebrojeno puta citiranih gesta kao što je uvođenje kose kao igriva elementa do hvatanja ravnoteže plesom na visokim petama.

Okretanje inozemnim koreografima s namjerom da se ansambl pozicionira na inozemnoj sceni vrlo je dvojbeno. Ako postoji osamnaest predstava koje se minimalno razlikuju, kao u slučaju Surprised Body, što je to posebno u izvedbi Studija da bi baš ona bila konkurentna na međunarodnom tržištu (i do koje se mjere umjetnost mora sagledavati u tržišnom smislu)? I kako povjerovati da koreograf po narudžbi u radu s domaćim ansamblom vidi više od dobre gaže od koje će se oprostiti čim koreografski proces završi? Govoreći iz osobne perspektive, kad gledam predstavu, ne želim vidjeti samo istrenirana tijela koja udovoljavaju ovom ili onom koreografu, ne želim gledati bilo što (anything), želim vidjeti tijela koja i misle, personalnost svakoga plesača, kontekst koji se izvedbom zahvaća, želim da to što gledam znači više od lijepog izvođenja niza sekvencija.