Zeleno u studenom (2)

U prethodnom tekstu (Zeleno u studenom 1) već sam rekla da se boje ne mogu vjerno ni opisati ni prenijeti drugom čovjeku, pa da bismo ih koliko-toliko približili, pribjegavamo onim usporedbama koje – misli se – svi mogu vidjeti. Zabluda. Naime, ima ljudi koji ne mogu vidjeti cijeli spektar boja, pa za njih obično kažemo da su „slijepi za boje“, pogrešno ih poistovjećujući s daltonistima, koji imaju poremećaj u prepoznavanju nekih boja, a ne da ne vide ni jednu boju. S obzirom na to koju boju ne vide, razlikujemo ove tipove daltonizma: protonopija je pojava u kojoj se ne prepoznaje crvena boja, ljudi koji pate od deuteranopije ne prepoznaju zelenu boju, a oni koji pate od tritanopije ne vide plavu boju. John Dalton (1766–1844), engleski kemičar, proučavao je na početku 19. stoljeća nasljedne anomalije, pa je tako poremećaj u prepoznavanju boja otkrio i kod samoga sebe. Iz njegova prezimena izveden je stručni naziv za takve pojave, daltonizam.

Kad žele drugima prenijeti neku boju, ljudi najčešće pribjegavaju isključivanju ostalih boja, kad već ne mogu vjerno predočiti onu nijansu boje koju bi željeli. Zelenu boju najčešće predočuju kao boju trave. U hrvatskoj riječi trava ne vidi se veza sa zelenom bojom. No na primjeru nekih europskih jezika vidjet ćemo da ona ipak postoji, i to na etimološkom planu.

Treba se, kao i uvijek, približiti – ako je ikako moguće – izvoru. A izvor je ie. korijen *ghel-, koji znači svijetliti se, sjajiti se, a zatim one boje koje baš i ne trpamo u isti koš kao slične: zlatan, žut, zelen, plav, bijel. No koliko god te boje bile među sobom različite, sve one polaze i dolaze od bljeska, sjaja, svjetlucanja. Možda nije naodmet reći da ni plava kosa (nezaobilaznih poslovično oštroumnih plavuša) nije modra, nego je žuta, zlatna, u svakom slučaju svijetla. Riječ zelen (gh je dalo z, a zel je već objašnjen u prethodnom tekstu) u raznim europskim jezicima izvodi se od toga korijena ili od lat. viridis (zelen, zelenkast, mlađan, krepak), što je u romanskim jezicima dalo fr. vert, tal. verde, šp. verde; latinski glagol viridare pak znači biti zelen, zelenjeti se, što ima paralelu u staronordijskom visir, nicati, pupati. Jer sve što počinje nicati, pupati, rasti, najprije se počne zelenjeti. Staronordijsko groem dalo je starogerm. gruoan, rasti, zelenjeti se, što je već vrlo prepoznatljivo u engl. grow, rasti, njem. grün, zelen. Sada je jasnije odakle potječu izrazi za travu u njemačkom jeziku, Gras, odnosno u engleskom, grass, ali i u latinskom, gramen – od korijena *ghro-. Svi se odnose na travu, zelene biljke, tratinu, pašnjak, jer je sve to zelene boje.

Hrvatske izvedenice od imenice trava potječu još iz praslavenskih vremena, kada je trava prvotno bila hrana, krma za stoku i ljude i/ili specijalizirano ime za biljke koje tomu služe (herba). Travnjak (livada) bio je zagrađeno mjesto na kojem pasu životinje. Sama riječ trava jest imenica izvedena iz glagola truti, trovo¸, što znači hraniti. No od toga glagola nastao je i glagol trovati. Ovisnici o drogama (lakim ili teškim) zacijelo su, barem u početku, prolazili kroz fazu kada su – mislili su, bezazleno – pušili travu (što nije bila ispaša na livadi). Jedan prijevojni krak toga glagola sačuvao se i u glagolu zatraviti, opčiniti (obično se vezuje uz magiju), pa je i on izveden iz trave. U narodnoj medicini glagol zatraviti znači probosti bolesnom konju kožu na vratu, pa između nje i mesa zavući slamku i ostaviti je tako neko vrijeme da se puštanjem krvi (nekom vrstom drenaže) izbjegne trovanje. Naime, negdje glagol zatraviti znači upravo otrovati, tj. upotrijebiti travu kao otrov. Postoji i fina značenjska razlika između glagola zatrovati i otrovati, premda i u jednom i u drugom glagolu čuči otrov. Zatrovati možemo, na primjer, vodu, no i okolinu u kojoj živimo, pa govorimo o zatrovanoj sredini (nažalost, takve bujaju kao gljive poslije kiše), to je sredina u koju je, figurativno, ubačen otrov koji je potom ušao u ljude i prevladao u njihovim odnosima. No kad govorimo o zmijama otrovnicama, onda mislimo na životinje koje u sebi imaju otrov koji im služi bilo za hvatanje plijena bilo za zaštitu. One će njime otrovati možebitni plijen ili napadača. Veza između truti, trovo¸, hraniti, i otrova leži u tome što se i otrov najčešće davao u hrani. Zato i opće imenice, kao lat. potio, fr. poison, engl. poison, šp. yerba (od lat. herba, zelen, stabljika, trava, usjev; herbesco, zelenim se) dobivaju značenje otrova. A razlika između otrova i lijeka samo je, kako reče dobri stari Paracelsus, u količini. Njemački Gift, otrov, dolazi od glagola geben, dati, davati. S otrovom smo se i opet približili još jednoj zelenoj boji. U njemačko-hrvatskim rječnicima piše da njem. giftgrün znači zelen kao bakrena hrđa. No u dijelu hrvatskoga razgovornog jezika, poglavito u onim krajevima gdje su germanizmi još živi, giftgrin ipak češće znači otrovno zelen, kričavo zelen (kakve mogu biti čarape, ali i pramenovi kose da osoba ne prođe neprimijećeno). Za bakrenu hrđu ne bi se moglo reći da je kričava; obratno, ona je diskretna, patinirana, nenapadna, prigušena, kakva je npr. ona na kupolama mirogojskih arkada, do kojih se pruža krasno jesensko crveno, žuto, smeđe, zlaćano lišće po ciglastom zidu. Kako i dolikuje mjestu potpunoga, a ne samo simboličnoga, smirenja.

U zagrebačkom govoru (u kojem još živi sva sila kućnih germanizama, o čemu u zadnje vrijeme svjedoči izlazak sve većega broja rječnika takvih riječi) poznajemo i glagol giftati se, jediti se, ljutiti se, izjedati se, gristi se, uzrujavati se, tj. trovati samoga sebe. Sve takve pojave vrlo se često opažaju u kolerika, čovjeka koji se lako uzbuđuje, žesti se, ljuti se, brzo plane, ali se isto tako brzo i stiša i sve zaboravi. I on, kolerik, dobio je ime po grč. kholerikós, preko lat. cholericus, žučan (grč. kholē´,zelena žuč, jeza, neprijateljstvo). Po srednjovjekovnim predodžbama o tzv. humoralnoj patologiji (stfr. humour, loše raspoloženje, loša volja), koja na raspoloženje pojedinca gleda kao na posljedicu odnosa među životnim tekućinama, tj. između sluzi, krvi i crne / zelene žuči, koleričnost uzrokuje zelena žuč, kao što, na primjer, melankoličnost uzrokuje crna žuč (grč. mélās, crn + kholē´, žuč), sangviničnost (lat. sanguis, krv) previše krvi, a flegmatičnost puno sluzi (grč. phlégma, sluz). Dakle, priroda se može zazelenjeti, ozelenjeti, a čovjek može pozelenjeti od srdžbe, bijesa, jada, ljubomore, paničnoga straha ili kad bude zgromljen neočekivanom neugodnom viješću i sl. Sada znamo da ni ta boja, pa onda ni izraz (pozelenjeti od ...), nisu odabrani naprečac. Pojačan rad žuči primijećen je u svim tim manifestacijama, pa se žuč i njezina „nezdrava“ zelena boja povezuju s gorčinom, čemerom, pakošću, zlobom, zajedljivošću (iskaliti žuč na koga / na komu – obasuti koga teškim grdnjama, rigati žuč, kada nerijetko kažemo i rigati otrov). No i kada tko pozeleni od neznana uzroka, njegova boja (sav si zelen) redovito upućuje na bolest. 

No bit će bolje da se s bolesti prebacim na kontemplaciju i simboliku. Zelena, kao miješana boja plave i žute, posreduje između kontrasta: toploga i hladnoga, visokoga i niskoga, ona znači pobjedu proljeća nad zimom. I u kršćanstvu svako malo proviruje neki poganski običaj, pa tako i Zeleni četvrtak u Velikom tjednu, kada je narodni običaj da se toga dana svakako jede neko zeleno povrće (špinat, mlada zelena salata), a zna se da je Uskrs proljetni blagdan, kada rađaju prvine od ljetine. Tako zelena boja simbolizira i pobjedu života nad smrću. U tom smislu zelena boja, kao boja nade, vodi prema dobru. Nakon Duhova Crkva živi u nadi iščekujući slavni Kristov dolazak (vanjski su znaci zeleno misno ruho). I islam je kao svoju prepoznatljivu boju odabrao zelenu, jer poklonici te religije zamišljaju i vjeruju da će i raj biti prepun zelenila. Zato se, osim bujnoga raslinja, uz islam vezuje i obilje slatkovodnih tokova, koje također krasi svježa zelena boja.