Tamo gdje je agonija

Za razliku od dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara koji je sezone i ljeta svoja ambicioznija temeljio na dramama Miroslava Krleže, dubrovačko Kazalište Marina Držića rijetko je posezalo za njegovim dramama pa je 120. godišnjica Krležina rođenja bila mogući dobar povod za ovakav repertoarni izbor. Uz dva uprizorenja Lede 1963. (režija Davor Šošić) i 1990. (režija Jovica Pavić), drama U agoniji u dubrovačkom kazalištu igrana je 1947. i 1957. s redateljskim potpisima Vatroslava Hladića i Tomislava Tanhofera. Možda najintrigantnija izvedba te Krležine drame u Dubrovniku bila je daleke 1934, kada je u Bondinu kazalištu izvodi Dubrovačko kazališno društvo (slaveći svoju desetu godišnjicu), svega šest godina nakon što je objavljena u Hrvatskoj reviji i bila nagrađena Demetrovom nagradom s praizvedbama u Zagrebu i Beogradu. Režirao ju je Lino Šapro (igrajući u podjeli Križovca), a predstava je izazvala burne reakcije u dubrovačkoj javnosti uz brojne polemike tadašnjega „konzervativnog novinstva“. Gotovo osamdeset godina poslije uz takav još jedan mogući pa i, za povijest dubrovačkoga kazališta, nezaobilazan obljetnički povod, u jesen ovu dubrovačku U agoniji režira Joško Juvančić.

Jasna Jukić  i Frane Perišin / Snimio Željko Tutnjević

Redatelj, uz dramaturginju Katju Bakiju, reducira dramsko tkivo Agonije na ljubavni trokut kao zrcalo građanskog rasapa moralnih vrijednosti i općega mjesta prijevara, laži i grijeha gdje nema nevinih i gdje je agonija akutno stanje koje izravno vodi u tragediju. Ne dirajući neka opća mjesta društvenoga konteksta Krležine drame i ne pokušavajući joj otvoriti i moguće druge vizure pa i interpretacije, Juvančić dosljedno slijedi ljubavnu priču i zaključuje je njezinim i očekivanim i „logičnim“ tragičnim posljedicama. Laura Lenbachova Jasne Jukić distancirana je i ranjena žrtva davno izgubljenih alibija nerealizirane ljubavi, suspregnutih emocija, ljubavnih frustracija i iluzija o sreći, Barun Lenbach Frane Perišina sljednik je patologije svog obiteljskog usuda iznevjerenih i pogubljenih vrijednosti, a Vladimir Posavec Tušek kao dr. Ivan plemeniti Križovec hladan je i prijetvorni u laži ogrezao protagonist i svjedok vlastitih nemoralnih izbora iza kojeg ostaju žrtve na popisu kojih je i on sam. Juvančić uredno i nepretenciozno slaže prizore verbalnih ogoljivanja, introspektivnih dijaloga, hladnih i reduciranih odnosa, zatomljena erosa i suspregnuta patosa gotovo bez fizičkog kontakta osoba uključenih i zatečenih u ovoj i ne samo glembajevskoj epskoj epizodi crne kronike društvenog rasapa i moralnog posrtanja. Građanskog licemjerja koje bi moglo, a možda i trebalo biti, „odraz naše stvarnosti“. Priziva mnogih i danas referentnih aktualnih javnih i društvenih preispitivanja od kojih se, uz povremena prepoznavanja u Krleženim rečenicama, odustajalo. U tako postavljenoj pomalo pojednostavnjenoj križaljci sudbina svaki od aktera ostavljen je dijagnozama vlastitih usuda snalazeći se najčešće u monološkim etidama ili dijalozima koji su iscrpljivali svrhu onog trenutka kada bi novi detalji njihovih biografija ponudili mogućnost intenzivnijih suodnosa i koji bi možda otvorili još neka dublja i ne samo introspektivna priznanja. U trokutu usloženih odnosa Laura–Lenbach–Križovec mnogi povodi i slutnje ostali su nedorečeni, ponegdje naznačeni, dijelom i odigrani, ali i ostavljani i prepušteni dijalozima i monolozima koji su bili precizno postavljeni i uredno odglumljeni, ali se nisu „dodirivali i sukobljavali“ u prizorima „od ljubavi i očaja“, strasti i stradanja. Glazbu, rabljenu tek u akcentima, odabrala je Paola Dražić Zekić, a u kratkim epizodama pojavljivali su se Marko Kriste (gluhonijemi prosjak) i Anita Bubalo (Marija).

Funkcionalno riješena scenografska ponuda neiskorištenih mogućnosti Marina Gozzea, odlični kostimi Željka Nosića uz vrijedan i s punim glumačkim angažmanom i pokrićem izdvojen prinos Frane Perišina kao Baruna Lenbacha te dojmljiva i precizno odigrana autentična, možda pomalo i karikaturalna, minijatura Izmire Brautović kao Grofice Madeleine Petrovne – nosive su sastavnice predstave koja će imati publiku, nadajmo se, i izvan obljetničkog povoda.