Što smo sanjali, a što nam se događa

Njemački pjesnik i esejist Heinrich Heine smatrao je da je putopis najprirodniji i najizvorniji oblik romana. Na svoj način potvrđuje to i hrvatska prozaistica i esejistica Irena Lukšić: „Knjige su put, sudbina, ono što čovjek jest. Putujući, odnosno čitajući i sanjareći, čovjek osvaja nove prostore i upoznaje nove ljude. Zato je svaka knjiga zapravo priča o nekakvom putovanju. O putovanju u stvarnosti, o putovanju u mašti, o putovanju nekih drugih ljudi i o putovanju nas samih.“ Premda je ovaj citat preuzet iz njezine knjige Gradovi, sela, dvorci (2012), čini se da ove rečenice sasvim dobro pristaju i uz njezinu najnoviju knjigu, putopisni roman Očajnički sluteći Cohena. Spomenuto žanrovsko određenje, „putopisni roman“, precizno sugerira da je romaneskna priča (fikcija) sastavni dio nekog putovanja, kojemu se konkretno mogu odrediti koordinate – i prostorne (Kanada i SAD) i vremenske (kolovoz 2008).

Izd. Disput, Zagreb, 2013.

 Putovanje glavne junakinje, ujedno pripovjedačice romana u prvom licu jednine, motivira se u okvirnoj priči, na početku, kad se na karlovačkom gradskom groblju susreće s Jasnom, prijateljicom iz studentskih dana. Njih su dvije prošle skupa štošta, glavna junakinja ostala joj je dužna neki novac, a Jasna joj svaki put kad se susretnu, pa tako i sada, prigovara da još nije sredila svoj život niti ostvarila išta od onoga što je svojedobno najavljivala – osnivanje rock-grupe, spektakle za pamćenje, bogatstvo; da je kod nje uvijek zapinjalo na tome da nekoga ne može naći i onda bi zbog toga sve padalo u vodu. Trenutni izbor toga nekoga je Emil, prijatelj koji je s njima slušao kolegij iz teorije književnosti i za kojeg se iz novina doznalo da svira u pratećem sastavu Leonarda Cohena. Glavna junakinja naglo, iz inata, odlučuje da će otputovati u Montreal, naći Emila i dovesti ga u Hrvatsku, da negdašnjoj prijateljici zauvijek začepi usta. Ubrzo shvaća da je odluka bila ishitrena i nepromišljena, „sasvim luda“, ali uzmaka više nije bilo. Grijala ju je pritom nada da će se u Montrealu upoznati sa svojim idolom Cohenom, a da bi Emila mogla privući tako da ga uključi u hrvatski projekt obilježavanja 75. rođendana slavnoga kanadskog kantautora i pjesnika.

„Pomicanje u prostoru“, što je ključna karakteristika putopisnog žanra, pokreće u Lukšićkinu romanu „pomicanje u vremenu“: putujući avionom, željeznicom i autobusom na relaciji Zagreb – Montreal – Niagara Falls – New York – Montreal – Beograd – Zagreb, glavnu junakinju opsjedaju sjećanja iz prošlosti, u njezinoj svijesti aktualna zbivanja pokreću brojne asocijacije i usporedbe Istoka i Zapada, prošlosti i sadašnjosti, visokorazvijenoga kapitalizma i naše tranzicijske stvarnosti. Ta dvostruka pomicanja otvaraju put ne samo uvođenju fikcionalnih epizoda u itinerar protagonistice nego ujedno dinamiziraju radnju. Pritom glavnu junakinju doživljavamo kao ambivalentan lik. S jedne strane kao ozbiljnu znanstvenicu, koja se bavi suvremenom književnošću i kojoj istodobno nije strano u TV-emisiji govoriti o nekim specifičnim znakovima svoga vremena – sexy-stripovima i rock-glazbi, i to tako da su „oni stari akademici jednostavno ostali bez teksta“. Posvuda se u romanu očituju njezini visoki estetski kriteriji kad je riječ o književnosti (pozivanje na V. Pelevina, I. Stogoffa, A. Munro, M. Atwood, među kojima su osobito važne i zanimljive epizode s L. Cohenom, J. Brodskim i S. Sontag), o filmskoj umjetnosti (Obala u magli, Subway, Gorki mjesec, Jadnici, Stranci u vlaku, Majstor i Margarita), popularnoj kulturi (Led Zeppelin, Black Sabbath, The Rolling Stones, Calexico). Protagonistica dakle nije zabetonirani znanstvenički mozak koji odbija pravo na postojanje i popularnoj kulturi, onomu što nije živa ili mrtva klasika. S druge strane, ona je biće svoga vremena, koje vlada virtualnim svijetom interneta, jednako kao što dijeli neke slabosti današnjega globaliziranog svijeta kao što je npr. šoping, kojemu ne može odoljeti, ali će ga istovremeno svjesno ironizirati. Prema onome što vidi ili čuje na svom putovanju glavna junakinja uvijek očituje kritičku distancu, ali je iz njezinih prisjećanja na prošlost i usporedbi sa životom kakav joj se danas ukazuje jasno iz kojeg i kakva svijeta dolazi. To je dio svijeta iza nekadašnje „željezne zavjese“, svijeta koji je Zapad identificirao prije svega s materijalnim obiljem, slobodama bez granica i dobrom zabavom. Nije stoga slučajno da se glavna junakinja sa svoga maturalnog putovanja u Italiju 1971. živo sjeća kao prave pustolovine koncerta Led Zeppelina, da je proganjaju neugodne slike iz sedamdesetih i osamdesetih kad se išlo u šoping-gradove kao što su Trst, Graz i Leibnitz, jer je u Jugoslaviji izbor robe bio bijedan, a pogotovo kad su vladale nestašice.

A da se ta dugo vremena izolirana svjetska provincija sa zajedničkim nazivnikom socijalistički lager – u koju smo u dobroj mjeri i mi pripadali – ni do danas nije bitno promijenila, sugerira usputna i naoko bizarna scena koju protagonistica zapaža u minhenskoj zračnoj luci. Tamo naime vidi bučnu grupu ukrajinskih školaraca na povratku „odnekud iz Europe“ doma: neka djevojka sa skupocjenim kompjutorom na koljenima pušta svojim kolegicama najnovije hitove po željama, a nedaleko od njih dvije učenice izvlače iz putnih torbi komade kupljene odjeće dvadesetak poznatih svjetskih marki i dive im se. Glavna se junakinja zapravo na svom putu često susreće s ljudima koji dolaze s Istoka, što joj pruža priliku da posredovanjem pojedinih karakternih osobina, mentaliteta i ponašanja u nekoliko poteza pokaže današnju sliku toga svijeta, dvadesetak godina nakon pada ideoloških i ekonomskih barijera.

Berlinski zid kao simbol donedavno oštro podijeljena svijeta pao je s treskom, ali kakve je promjene donio milijunima ljudi s Istoka koji su tako čeznuli za čarobnim Zapadom, za ispunjenjem svoga američkog sna? Na putovanju dijelovima dviju najrazvijenijih zemalja današnjega kapitalističkog svijeta glavna junakinja romana posvuda zapaža obeshrabrujuće signale: svemoć reklame, koja prodaje sve i kojom je čovjek agresivno obasut na svakom koraku; odustajanje medija od bilo kakve analitičnosti i kritičnosti i prepuštanje površnosti, podilaženju masama apsolutiziranjem kulta mladosti i ljepote te promicanjem bogatih i slavnih u junake našeg doba; stupice virtualnoga svijeta koji naše vrijeme pretvara u smeće i drži nas neprestano na meti bezobzirnih pojedinaca. Svi ti signali, osim, naravno, materijalnoga blagostanja, već su jasno vidljivi i u nekadašnjim zemljama socijalizma. Roman i završava ironičnom poentom o ispunjenju američkog sna na balkanski način, ali, dakako, sa širim značenjem: glavna junakinja sletjela je u Beogradu i u odjeljku vlaka za Zagreb sluša priču nekoga mladića o svojoj suseljanki Slađi. Ta ljepotica odbila je mnoge prosce pa se udala za nogometaša u Njemačkoj i tako ostvarila visoke životne ambicije, o čemu su pisale i novine. „Svi smo mi Slađa“, kaže protagonistica (nekad je bilo „Svi smo mi Tito“): „Znači da je sve dostižno! Svi možemo napraviti neki pothvat i postati veličine!“