Špilja za suncokrete

Uz četvrtu godišnjicu smrti
Vanje Dracha

„Poslije sedam sati navečer u Slavoniji se možeš samo napiti ili ubiti“, odzvanjale su misli pokojnog glumca Vanje Dracha dok se službeno ubrzani, a zapravo usporeni, vlak probijao virovitičkim zavojastim krajolikom. Bilo je čudo kako slavonski čovjek uspijeva trijezan preživjeti i preko dana, dana nalik ovomu u kojemu je već zorom četrdeset stupnjeva u onim opjevanim livadama bez ‘lada, dok komarci izlegnuti jedinom ovogodišnjom kišom oblijeću oko ratara i stočara.

Plovila su sjećanja prema kopanju kukuruza s bakom u sjeni bagrema, podnevnom odmaranju uz crkveno zvono, uživanju u užini, domaćem kruhu namazanom svinjskom mašću i zrncima slatke crvene paprike, čaši suncem zagrijane vode, nastavku udaranja motikom o isušeno tlo, praćeni rijetkim pozdravljanjem u znak upozorenja nekog drukčijeg, a istog vlaka koji se jednako lijeno vukao bizovačkom prugom. Vrućina je nemilosrdno odnosila i prolaznike s vanjskog horizonta, samo gdjegod, na divljem pružnom prijelazu, strpljivo su prolazak vlaka čekali lokalni stanovnici na biciklu. Ni na onim austrougarskim stanicama, točnije na njihovim sjedalicama ispod uprljanih natpisa stanice, nisu sjedili slučajni putnici, čekajući dragoga gosta iz metropole, ili zapadno od raja. Nikog. Nikog na prolazećem vidikovcu. Sakrila se Slavonija u samu sebe, kao da čeka prolazak nevremena, u ovom slučaju žege, nakon kojega će ponovno podignuti glavu.

Vincent van Gogh, Suncokreti, 1887.

Kurtoaznom gestom razmjene novina započeo sam razgovarati s bračnim parom iz kupea. Bili su srednjih godina, srednje klase, baš kao i vlak koji nas je vozio prema našim ravničarskim odredištima. Jedra žena, smeđe ravne kratke kose, ljepuškasta u licu, jedna od onih čiju bi maturalnu sliku čovjek poželio vidjeti u fotografskom studiju na varoškom korzu, ispričala je kako odlazi posjetiti posljednje majčino počivalište u Našicama. Njezin naglasak nije odavao našičke korijene, riječi su odzvanjale kao da ih izgovara dobroćudna učiteljica Agrama devetnaestog stoljeća. Ovlaš je dodirivala suprugovo rame, sretna, govorila je, što njemu Dalmatincu može ponovno pokazati sve slavonske čari.

„Je li šta ostalo od tih lipota?“, upitao je markantni bradati muškarac. Doimao se nenaviknut na putovanja željeznicom, tražeći vjerojatno hoće li se „s ponistre vidit Šolta“ i jadranske lanterne. Ali vlak je neumitno klizio prema srcu ravnice. Umjesto otočnih čari, kalelarga i smokava, otvarao se pejzaž spaljene zemlje, šorova i suncokreta. Želio je biti podrška ljubavi tijekom putovanja. Kovitlao se mediteranski duh s tom tisuće puta iznevjerenom, a sačuvanom nepokorenošću istočne Hrvatske.

„Ostali su spomenici i sjećanja na stare načine obrade zemlje. Ostali su uporni. Borci. Ovdje nema fjake, ni isprike za nerad, i kada sunce prži, i kada sjekire padaju“, pripovijedala je njegova supruga, moja suputnica. Djelovala je smireno, radujući se posjetu krošnjama dvorca Pejačević, šetnji tim brdom usred ravnice, iznenadnim, a pripitomljenim. Prisjećala se kako je nekad bilo, u davnim hrastovskim vremenima, zemlja napaćena, isplakana ratovima, agresijama vojski koje su ju pokušavale osvojiti, ali nikad istinski razumjeti. Osjetiti.

„Slavonski seljak bio je i ostao nakon svih ratova krpa za pokrivanje grešaka države. Tom i takvom čovjeku nikada nije odano priznanje. Uništili su komasacijom u ime naroda sve dobro građeno desetljećima, a danas žele, umjesto u kombinatima, sabrati narodno blago na blagajnama trgovačkih carstava“, ono što tišti pokušao sam artikulirati suputnicima, ne sluteći se dostojnim soliti pamet ili prigovarati bilo komu. I sam bijah tek povremeni došljak u rodni kraj predaka.

„Svako je vrijeme bilo teško na svoj način. Vjerujem da slavonski čovjek ima duboko u sebi moć prilagodbe, snagu iznijeti najteže situacije“, pomirljivo se nadovezala Našičanka općom izjavom koja je samo kratkotrajno hrabrila nas koji dolazimo. Valjalo je nešto ostaviti i onima koji ostaju.

„Nema više Slavonije iz doba Kozarca, sve je manje stoke, izumiru ambari i salaši, i ljudi životnoga iskustva u tri države u dvadesetom stoljeću preselili su se, poput moje majke, na onaj svijet. S tim se treba pomiriti. Ali postoji sila, duh koji je sačuvao tu razbaštinjenu ljepoticu, žitelji koji će prenijeti iskustvo svinjokolja, pečenja rakije, šokačkih plesova, tamburanja“, nastavila je suputnica, kao da je pročitala sve moje ranije misli, dok se njezin muž vratio rješavanju križaljke.

Unatoč zanimljivom razgovoru, sve sam nestrpljivije iščekivao trenutak silaska iz vlaka, bratićev zagrljaj, sluteći sparinu budućih neprospavanih noći, s pogledom iz stričeve kuće na lenije prema njivama, gdje sniva napuknuta kora žalosne vrbe, a iznad nje čaplje u potrazi za rijetkim vodama odlijeću sve do Kopačkoga rita, i tamo s ostalim pticama divane o selidbama.

„Jeste li ikada bili u Postojnskoj jami?“, iznenada me, pripremajući polagano putničke torbe, upitala jedina žena u kupeu.

„Nisam, otkud ovdje usred Slavonije slovenska špilja na meniju?“, uzvratio sam promatrajući sklad para, na izmaku slučajnih, zajednički provedenih nekoliko životnih sati.

“Bavim se speleologijom iz hobija. Vjerojatno ste čuli, tamo najviše žive endemske čovječje ribice, naviknute na život u mraku, točnije, mrak ih održava na životu. Prosječan im je vijek pedeset osam godina, nitko nije vidio njihovo razmnožavanje u prirodi, sve je skriveno od svjetla dana. Jer da se otkrije, to bi ih uništilo“, kazivala je suputnica kao da je spikerica dokumentarnog filma. Nisam mogao razumjeti otkud i zašto baš meni, na naslućenom rastanku, tumači basnu o rijetkom vodozemcu.

„Nedavno je provedeno i znanstveno istraživanje koje pokazuje kako čovjek, već nakon pola sata špiljskog mraka, mijenja i nadograđuje sposobnost svojih osjetila. Nekoliko mjeseci u takvim uvjetima osakatit će njegov vid, ali taj čovjek, nazovimo ga Niko Pećinko, naučit će snalaziti se u ekstremnim uvjetima. Da skratim, postat će poseban pripadnik svoje vrste, ili možda – nove vrste!“, pogledala me nepoznatim, ali toplim, pitomim kestenjastim očima.

„Nisam shvatio – kako je sve izrečeno povezano sa Slavonijom? Čovječje ribice ionako nema na vidiku, gdje će se zavući ovdje u kukuruzištima“, nasmijah suputnicu, ali samo zakratko.

„Zar ne vidite kako su upravo čovječje ribice odlična metafora ovdašnjeg čovjeka? Zamislimo postupanje države, i ne samo ove, prema Slavoniji, kao špiljski mrak. Uzeti, ukrasti zemlju, ubiti volju seljaku, natjerati danas da radi tri posla kako bi sutra preživio. Smanjiti otkupne cijene pšenice i mlijeka ispod dostojanstva. Izbrisati granice sela i grada. Oslabiti kritiku. Možemo li pretpostaviti kako su ostvareni svi, ili barem većinom, uvjeti mraka kakvi okružuju i jame?“, zaljubljenica u speleologiju isplela je tamnu, ali točnu nit zbivanja nad dragim krajem.

„Možemo dodati i obvezno političko svrstavanje na crvene i crne, neriješena pitanja Domovinskog rata i mirne reintegracije, brisanje povijesnoga sjećanja…“, želio sam podebljati ionako na mjeru ugodno popunjenu sugovornicu.

„Odlazimo predaleko. Ali imate pravo, i možemo se složiti kako su mnoge izrečene točke referentne prema cijeloj državi, svim njezinim regijama i stanovnicima“, nasmijala se.

„Dobro, imamo špilju, mrak, čovječju ribicu, Slavoniju, koje je konačno rješenje?“, ustrajavao sam. Vlak je napuštao Čačince, svježe obojena stanica kao digresija nasmijala je sugovornike pomaknutim, trendovskim izborom kolorita.

„Slavonac. Slavonac kao čovječja ribica. Naviknut na tamu. Ne zna ni drukčije ni bolje.

Razvio je sposobnost preživljavanja u radikalnim okolnostima. U simbiozi s prirodom. Održava ga na životu razumijevanje njezinih ciklusa. Ljubav, ako hoćete. Živi tako prosječno pedeset i osam godina, kao i naša ribica. Često i manje. Kažu da Slavonci umiru od rakije i masnoća, a zapravo umiru jer onaj mrak u nekom trenutku propusti tračak svjetla. Ponada se. Povjeruje. Zavaran sjajem lažnih obećanja, održi ga na aparatima poneka pjesma. I kraj. Umire“, zaključila je nevjerojatnu poveznicu speleologinja sa stilom. Muškarac je klimnuo glavom, zagrlio i nježno poljubio ženu u čelo, kao da mi govori „vidiš kako pametno čeljade imam pored sebe“.

Ostao sam bez riječi.

Uzdanica Hrvatskih željeznica, s redovitim vremenom dolaska u 13.48, kasnila je petnaestak minuta, zbog laiku nejasnih čekanja mimoilaženja dvaju vlakova usred pustopoljine. Djelovalo je romantično i nepotrebno.

„Doviđenja, mladiću, bilo mi je ugodno razgovarati. Ne moramo se složiti, ali čudna je naša Slavonija, zar ne?“, pružila mi je ruku na svjetlu kupea „žena iz špilje“, kao i njezina lošija polovica.

„Čudna, imate pravo, i vama ugodno našičko vrijeme, sretan put natrag, iz špilje“, cinično pozdravih dvojac, gledajući sljedećih trenutaka kako ih na odlazno-dolaznom peronu spremno dočekuju prijatelji ili možda rodbina u bijelom stojadinu, ostatku ostataka bivšeg sustava. Ostatku, ali i pokazatelju sadašnjosti.

Promatrao sam natpis „Našice“, iako se željeznička postaja nalazi u Našičkom Markovcu i za neupućene znači dugo pješačenje do centra mjesta s table. Nikada nisam pojmio zašto su pojedine stanice miljama udaljene od gradova koje predstavljaju. Ili još gore, zašto uopće nose ime grada u kojem se ne nalaze?

Srećom, ni to nije samo slavonska specifičnost!, nije me tješilo, dok je raštimana kompozicija napuštala „Našice“, osluškujući u daljini davnu melodiju skladateljice Dore. Slutio sam kako ću dugo pamtiti putovanje s ljudima kojima ni ime ne upoznah, putovanje u kojem se čovjek poželi zavući najdublje u špilju kako bi upoznao granice svojih mogućnosti.

Ili je dovoljno sjesti na vlak u ovom pravcu?, kotrljaše se misli, o tome kako bi se suncokreti snašli u uvjetima čovječje ribice. Tražeći simbiozu vode i mraka, okrećući se prema vječnoj noći. Živeći od tame, i za tamu. Umirući istim onim načinom na koji druga „braća suncokreti“ žive, pokorno se prepuštajući služenju i prženju ispod ćudljive sunčeve kugle.

Može li se, zatomljujući vlastitu bit, rasti i cvasti u nemogućem okruženju? Kako bismo nazvali takvu vrstu, mrakokret, sunčeva biljčica, sutonak? Što bi Van Gogh i Slavonija bez spajanja neba i suncokreta?, pitao sam se otvarajući vrata vlaka onom ludom crvenom ručkom naopačke, stupajući na bizovačko tlo, vidjevši kako me na parkiralištu čeka bratić.

Lice mu je bilo snuždeno. Nisam očekivao crveni tepih, ali nisam vjerovao ni u neraspoloženje dobrodošlice. Dogorijevala je cigareta među njegovim kuharskim prstima, uvlačio je strastveno dim kao da je posljednja. U zagrljaju prošaptao je kroz zube, kao da citira glumačkog velikana iz Bošnjaka:

„Objesio se rođak Andrija. Sinoć malo iza sedam sati našli ga na drugoj strani štaglja. A znaš da nakon rata nije imao posla, žena ga ostavila, puno je pio, predao se čovjek!“