Slikovnica umjesto filma

Točno stotinu godina od glasovitoga romana za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića znamenite hrvatske spisateljice Ivane Brlić Mažuranić, uprizorena je i igranofilmska adaptacija u izvedbi scenarista i redatelja Silvija Petranovića. Taj je roman dio domaće kulturne baštine, a doživio je interpretacije u različitim umjetničkim vrstama i prije ovoga filma. Radijska drama iz 1982. te pogotovo crtani film Milana Blažekovića iz 1997. ostvarenja su koja predložak svrhovito rekonstruiraju u zasebnim jezicima vrste što ih rabe.

Šegrt Hlapić drugi je igrani film u opusu Silvija Petranovića, nastao devet godina nakon prvijenca Družba Isusova (2004), uratka koji je posegnuo u žanrovske odrednice povijesnoga filma. Pritom nije upitno da je Šegrt Hlapić žanrovski promatrano dječji film pustolovnoga određenja koji uvrštavamo u podžanr filma ceste. Ipak stvaralački prosede Silvija Petranovića iz prvijenca nije se potvrdio i u ovoj adaptaciji dječjega romana. Petranović predlošku prilazi s punim poštovanjem, ali ga i vrlo malo rekonstruira filmskom interpretacijom. Premda percipiramo vremenski odmak pomaka zbivanja u romanu od razdoblja prije Prvoga svjetskoga rata do međuratnoga u filmu, razvidno je koliko adaptacija ostaje zasjenjena izvornikom. Prisjetimo li se da je Blažekovićev crtić pristupio snažnijem restrukturiranju narativne građe, stvarajući ipak zasebno djelo podatno gledateljevoj recepciji te s posve autorskim odnosom prema izvorniku, složit ću se s dijelom kritike da Petranovićeva prilagodba postaje poput ilustracije, a ne samosvojnog ostvarenja.

Kadar iz filma

Presudno, dakle, vezan uz pretekst, ovaj film doima se poput pokretne šarene slikovnice u vrlo ilustrativnome nizanju scena. Zamalo bismo mogli ustvrditi da Silvio Petranović podcjenjuje ciljano gledateljstvo mlađih naraštaja, upravo zbog činjenice da je vrlo malo sastavnica filmske građe učinkovito, a o dojmljivoj cjelini nikako ne može biti riječi. Pogreške nastale u scenarističkom predlošku teško je ispraviti u redateljskoj nadgradnji. Niz likova nije dostatno razrađen i njihov se razvoj ne percipira s dosta zanimanja ili jasnoće da bi ih se snažnije osjetilo. Razvidan je primjer lik Grge (u tumačenju Bojana Navojca), čija se uloga početno može vrednovati samo ako se poznaje izvornik. Tako ni kasniji snažan egzistencijalni prijelom iz antagonistova pobočnika u protagonista ne uspijeva dosegnuti željeni učinak. Nebriga je jasna i u slučaju niza epizodnih likova koje često glume legende domaćega filma (pr. Špiro Guberina, Ivo Gregurević, Mustafa Nadarević, Božidarka Frajt, Marija Kohn) ili pak regionalnoga (srpski glumac Nikola Kojo), a nažalost i središnji su likovi, dobri ili loši, odveć plošni. U takvim postavkama tek Goran Navojec ili Hristina Popović uspijevaju udahnuti životnost likovima Majstora i Majstorice, dok se Milan Pleština u liku Crnoga Čovjeka mogao osloniti tek na naglašenu mimiku i geste. Gluma je mlađahnih Mile Buljanovića i Ene Lulić kao Hlapića i Gite nedostatno razrađena, što je opet uteg redateljevu neučinkovitome radu s početnicima. Očigledan je propust i ovlašan odnos Hlapića i psa Bundaša. Dakako, Petranovićev Bundaš ne može biti Blažekovićev, ali upravo zbog Bundaševe nerazigranosti i disciplini čitav je jedan segment filma poput praznoga hoda. Uporaba psa kao bitnoga u gledateljevoj recepciji uočava se u nizu ostvarenja, domaćih ili inozemnih, u kojima je pas i narativna središnjica, no u Šegrtu Hlapiću toliko je marginaliziran i nebitan da čak i ne reagira u sceni kada Crni Čovjek Hlapiću ukrade čizmice.

Upravo u redateljskim postupcima naznačujemo i najveće propuste Šegrta Hlapića. Film je to spora ritma, nedostatka dinamike i emocionalnoga intenziteta. Preko niza bitnih scena Petranović prelazi kao da su usputne, nema bitnoga raskadriravanja, mizanscen je plošan i statičan, a glumačka tumačenja nerazrađena i samim time i podigrana. Navedimo tek primjer scene u kojoj Hlapić zaustavlja kola s Crnim Čovjekom i Grgom, a pogledima ih prate Gita i seoska dječica u plošnim i statičnim postavkama bez gotovo ikakvih reakcija koje bi bile receptori i gledateljeva ulaska u filmsku građu. Podjednako je to slučaj i s mogućim emocionalnim vrhuncem završnice koji je toliko redateljski neelaboriran da ostaje tek poput prijelaznoga segmenta nedovoljne snage.

Silvio Petranović se i prema razdoblju o kojem priča odnosi bez nužno potrebna realizma. U filmu je slika Hrvatske u međuraću poput pastoralne idile. Haljinice su seoske dječice bijele, njihova lica i ručice čisti, muškarci na polju u prijegornome radu prevrću sijeno, žene donose objed, a sve se kupa u blagu koloritu i podatnu svjetlu. Aseptična je to i sterilna slika hrvatske onodobne stvarnosti potpuno oprečna dokumentarnim ostvarenjima Škole narodnoga zdravlja 1930-ih, koja su prikazivala tegoban život na selu i mnogobrojne opasnosti koje su se ponajprije odnosile na brojne bolesti. Tako je i učinak vrhunskoga snimatelja Mirka Pivčevića tek rutinski u nizanju lijepih kompozicija bez realističke evokativnosti.

Među dobrim stranama Šegrta Hlapića spominjemo raskošnu orkestralnu glazbu Anite Andreis, ali i nekoliko unutarprizornih skladbi ugođajnoga zaleđa u izvedbi folklornih sastava. Usprkos nedostatka realizma, scenografija i kostimografija dosljedno su etnografskoga predznaka i njihova je vjerodostojnost neupitna iako kao da su više iz muzeja nego što dočaravaju zbiljsku uporabu.

Naposljetku, Šegrt Hlapić nažalost ne iskorištava ponuđene mogućnosti, odnosno ostaje na razini neučinkovite filmske adaptacije vrsnoga književnog predloška i usprkos mogućoj gledanosti neće ostati zabilježen kao vrhunski doseg ni opusa Silvija Petranovića kao ni suvremenoga hrvatskog dječjeg filma.