Samosvojna čakavska beseda

Jelitima u doslovnom prijevodu hoće reći „kćeri miraz“, kako to objašnjava autorica. Ta neobična riječ dolazi od lege, legitima, legitimno, a dio je ostavštine, „otpremnine“, nakon čega nije bilo moguće ništa potraživati od rodne kuće. Vlasta Sušanj Kapićeva napisala je pravu knjigu od praveh besed. A te su besede, te riječi „na starinsku“, iz njezina zavičaja, Kastavštine. U znakovitim ciklusima Jelitima, Zidarske, Prškarije za po doma, Prškarije za sled obnavlja tegobna sjećanja na djetinjstvo i mladost, vještim, začaranim perom otvara čitatelju mukotrpan svijet u kojem se teško živjelo, a životna radost bila je gotovo nepoznanica dijeljena „na kapaljku“. Tu se Pačvork od zajika pretvara u pačvork od življenja koji i ljubav svodi na „paučinu od koltrine“ što se dere, kida, pritajeno se nudi i ostaje himerom, nedostižnom: „da si pozval / storil mot / za poć / kamo god / za tobun zajeno / rekal čagod / da si / bin bila šla / pred vreme stat / ni me strah“ (Po prvi i zadnji put, ocu od moje dece).

Strukturirajući pjesme gotovo narativnom frazom autorica nam u svakom ciklusu daruje nekoliko vrsnih pjesama opčinjenih samosvojnom aurom koja zna vidjeti, čuti i izreći (Sada ti moren reć, Još jedan pogovor, Hodeć pul mora, Pačvork od zajika, Imamo zajik i dr.).

Izd. Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, Viškovo, Ronjgi, 2013.

Sugestivnost njezina prihvaćanja stvarnosti dopušta joj jezične sintagme koje su živahne, pune ritma, kadikad opore, ali uvijek stvarne i bez dlake na jeziku. Dominiraju u tim pjesmama patrijarhalne regule kojima se valjalo podvrgavati, zatomljujući intimu koja nije htjela biti „leh leteći pijat“, „oprćena na si kraji / od zgora / od zdola“, dok život prolazi: „i materine mlečne prsa / sperene od živjenja“ (A život jenja).

„Zidarskoj hćeri“, kako pjesnikinja voli naglasiti za sebe, nije život bio „med i mlijeko“. Rad i samo rad i „siromašćina“. U duhovitoj, ali i tužnoj pjesmi Jena zidarska marenda autoričina iskrena spoved o „repi kiseloj / prez jenega kusa mesa / i fažoli po njoj / i palenti kus, niš takovega doma ni bilo, ne“, poanta nije samo paradoksalna dosjetka, već i gorčina življenja: „pa još jedan / jezusimarijo smrdljivi /od nekuda stegnjen ćik / san pobegla ća“. Vlastin čakavski kanat otkriva inspirativno bogatstvo zanemarena svijeta, koji živi na svim razinama i koji nikako nije „mali potonuli svijet“, kako nas informira Milorad Stojević u pogovoru (Patchwork, tradicija, modernost), navodeći spomenutu sintagmu „jednog kritičara o čakavštini“.

Naime, naša autorica ima u sebi „ono neč“, kako je to i sama simbolički dala naslutiti u svojoj zbirci Ono neč (Rijeka, 1974). Doista „ono neč“ otkriva se ponajviše u propitivanju jezičnih mogućnosti autoričine zavičajne čakavštine kojom je mogla izreći sve: i bol, i čežnju, i privrženost, i gorčinu samoće, i moralnu žudnju da se suprotstavi tom „rucaku od živjenja“: „od zmeši mej judi ki predstavjaju neč i niš / mej / delafci i nedelafci / kopja se lome, do grla čoveku zagrusti“ (Navadbi parćuju). „To samo art od besed pozna“, istaknula je u pogovoru Jasna Gržinić (Art od besed, od jelitimi). Umjetnost je riječi ono što pjesnika čini svojim. A zbirka Jelitima Vlaste Sušanj Kapićeve legitimno je samosvojna.