Ruševine poučavaju?

U središtu grada, između Glavnog kolodvora i Gradske vijećnice, 11. studenog urušilo se sjeverno pročelje nekoć peterokatne zgrade kojoj je na vrhu pisalo Paromlin. Taj zapušteni sklop stalno je pratila nesreća jer je u manje od stotinu godina dvaput izgorio. Nakon prvog oživljavanja početkom prošloga stoljeća drugi požar bio je koban, ne samo zbog izravnih šteta nego zbog krajnje problematična zapuštanja koje je prije nekoliko mjeseci dovršeno urušavanjem južnoga pročelja. Pretpostavljam da je nekima nakon toga laknulo, jer smo već podulje živjeli u društvu goleme ruševine koja je jedne fascinirala, a druge iritirala. Te ruševine nikada u svijesti građana nisu postale izvor čuđenja i divljenja poput, recimo, rimskoga Koloseja. Jedna po jedna, u nekoliko posljednjih mjeseci urušile su se čitave sekcije zidova od opeke, tone materijala pale su pod udarom vjetra, pokazujući lomljivost konstrukcije zidova i našeg uvjerenja da se s tim sklopom, dok je još posjedovao izvornu strukturu, nešto moglo i učiniti.

Zgrada Paromlina s koje se urušio komad zida svjedoči o potpunoj nebrizi našega društva za vlastitu povijest i tradiciju

Zagreb je tako ostao bez autentičnih tragova Dampf- und Kunstmühle, ponosa agramerske industrije zbog koje se prije stotinu godina počeo povećavati i broj stanovnika, a u gradskom su se imaginariju pojavile nove uloge, od proletarijata koji je obilježio formu grada u Radničkom dolu, na Trešnjevci i Trnju, do industrijskih magnata i skorojevića koje je Krleža vidio u likovima poput Domaćinskog. Ostali smo bez središnjega dijela sklopa koji je, unatoč zakonskoj zaštiti i zamislima o prenamjeni, doživio zaborav i zanemarenost. Zagreb je izgubio člana obitelji s grupnog portreta koji bi Standl ili Dabac vjerojatno snimili na početku „Holjevčeva svijeta“, s ruba Trnja ili mosta Slobode, u koji bi podjednako ušle dvorana Lisinski i katedrala, krovovi i kupole s Lenucijeve potkove i Pfaffov kolodvor, kaptolski i grički zvonici i nijemi dimnjak Paromlina. Naše stanje duha, opterećeno raspravama o posljednjoj polovici stoljeća, dovelo je do toga da smo, usprkos prvim povoljnim znacima povećanja osjetljivosti, nastavili ravnodušno trpjeti gubitak manjih ulomaka i velikih sklopova koji su se tek počeli prepoznavati kao vrijednosti. Iz javnoga prostora, koji se u našemu društvu tako teško konstituira kao zbroj zajedničkih pamćenja, dogovora i kontinuiteta, članovi urbane obitelji nestaju iz vidokruga jednakom lakoćom kao Staljinovi suradnici s grupnih fotografija.

Činimo li to nesvjesno ili nam uistinu nije stalo? Kako je moguće da nam se u središtu države (gotovo iritantno favoriziranu i razornu za „ostatak“ zemlje) dogodi zapuštanje u tolikoj mjeri da nam se gradski krajolici kakve pamtimo od dječjih dana mijenjaju naglo kao da su stradali u ratu, a da odabranici u našim polisima događaj komentiraju riječima da je „palo par cigli“? Čini mi se da je urušavanje Paromlina odveć važan događaj za ovo društvo i odveć dobar povod za postavljanje drugih pitanja na koja moramo početi davati odgovore. Među prvima je: tko smo to mi, koji smo dopustili da se takvo što dogodi? Po čemu bi ovaj događaj trebao biti važan za povijest grada? Možemo li, promatrajući nedavno nastale ruševine, išta naučiti i pomoći budućim naraštajima da ne ponavljanju iste greške?

Dijelom je logično da u ovom društvu ne postoji razumijevanje za te zapuštene ambijente i nove ruševine koje se u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj već desetljećima valoriziraju, štite, skrupulozno istražuju, tretiraju uz pomoć konzervatorsko-restauratorskog etosa i, kvalitetno se prezentirajući, vraćaju javnosti u obliku novih, nerijetko globalno prihvaćenih vrijednosti. Konzervatorske su zajednice prije četrdesetak godina, kada se počeo razvijati pojam industrijske baštine, za te postupke počele koristiti kategoriju mise-en-valeur, koja podjednako označava oživljavanje i razvoj, kao i slobodno, javno i ponosno prakticiranje altruizma. Percepcija industrijskih postrojenja u Hrvatskoj još je opterećena potiskivanjem, jer je njihova propast recentna, a vezuje se i uz tabu ratnih godina. Teže je stoga očekivati da će društvo u financijskoj i moralnoj krizi, koje još nije proživjelo tranziciju jer za njezino provođenje nema autentične volje, imati sposobnosti u prostoru traume prepoznati pozitivne potencijale ili inspirativnu simboliku, a ne samo strašne slike koje kazuju da smo mi ili netko od naših bližnjih prije koju godinu ovdje izgubili posao.

Vrijeme i potreban odmak, toliko važni za početak razvoja osjetljivosti i prepoznavanja, na prvi nam pogled uistinu ne idu na ruku. No u našemu društvu postoje pojedinci – a oni su u povijesti konzerviranja oduvijek igrali važnu ulogu bacanja prvoga sjemena i traženja plodnoga tla – pripadnici mlađega naraštaja, koji su te zapuštene sklopove prepoznali i o tom iskustvu započeli svjedočiti. Oni su na starim fotografijama ili vlastitim očevidom otkrili i počeli valorizirati odbačene i „neugodne“ spomenike: prizore gustoga dima iz Paromlina koji nadvisuje Haberleov Lisinski i blokove ranosocijalističkog Zagreba, austrijske vojarne, Holjevčeve prekosavske blokove, podzemne prostore i atomska skloništa vojne elite prethodne države, porušene spomenike Titove ere. Ti pojedinci, zainteresirani za relikte propale industrije potom su, kopajući po arhivima i starim novinama, naišli na fotografije sa zvonika Bolléove katedrale na kojima kamera gleda prema jugu, otkrivajući jednostavnu činjenicu da je postnagodbeni Zagreb, kojim nije tako napadno kraljevala spekulacija s interpolacijskim nasiljem i prometnim kaosom, izjednačio nacionalni teatar i Gasometer, gimnazijski sklop i ciglanu, sinagogu i Paromlin. Stare nam fotografije, kao i regulatorni planovi, pokazuju uspješnu simbiozu i ni po čemu nelagodan suživot tehnike i duhovnosti, spoj industrije kao prostora napora i buke s mjestima naobrazbe, kulture i ugode. Padom zgrade Paromlina, koju u krajoliku historističkog Zagreba valja gledati kao blizanku kolodvora i niskoga sklopa Gredelja, u fizičkom prostoru i slici grada otvorila se golema lakuna, koja na bolan način svjedoči o zakašnjelim procesima, odnosno završnoj fazi deindustrijalizacije u Hrvatskoj.

Problem mi se čini važnim jer je propast Paromlina nesretna priča o jednom od najtežih grijeha u konzervatorskom katekizmu koji je prije stotinjak godina propovijedao češko-austrijski povjesničar umjetnosti Max Dvořák, pišući o indolenciji i neznanju te pozivajući austrijsku (pa tako i hrvatsku) javnost da razvije osjećaj dužnosti komuniciranja s baštinom. Nesreća Paromlina nije izdvojena pojava ili marginalni događaj, kako nas nestručni moćnici pokušavaju uvjeriti. Ona je nesreća ambijenta koji ga okružuje i koji je ova građevina definirala, a taj se ambijent već godinama niječe i eutanazira. Nije toliki problem u tvrdnji da je četiri visoka zida bilo nemoguće konsolidirati ili među njima podići novu arhitekturu, kako se, primjerice, zbilo s bečkim Plinomjerom. Urušavanje sjevernoga zida Paromlina posljednji je čin drame u kojoj su sudjelovali upravitelji grada, gradski konzervatori i promicatelji kulta industrijske baštine, koji prve dvije skupine posljednjih godina, uz već spomenutu, de facto dekorativnu zakonsku zaštitu, neuspješno uvjeravaju u potrebu dijaloga i traženja rješenja u korist stvarnih vlasnika javnoga prostora, građana ove zemlje. Posljednji čin implicira odumiranje ili gušenje tradicionalnog ambijenta, i to je jasno svakom pješaku koji prolazi kraj vrijedne i odnedavno sablasno napuštene brutalističke arhitekture Zagrebačke banke, a taj se ambijent proteže istočno od Paromlina, preko fascinantna i očima javnosti vješto skrivena Gredelja, sve do prizora nove bezobzirnosti na Strojarskoj, gdje šutke rastu nove višekatnice, plodovi developera s Radničke ceste, nadmećući se s obližnjom, zapuštenom i impresivnom konstrukcijom vodotornja.

Zagrebačka gradska uprava, uljuljkana u osjećaj postizbornog trijumfalizma, nažalost nastavlja pokazivati nespremnost za prepoznavanje vrijednosti i upravljanje napuštenim industrijskim sklopovima. Usprkos naporima posvećenih i odgovornih osoba (od Krešimira Galovića iz Ministarstva kulture preko Gorana Arčabića iz Muzeja grada Zagreba do Zrinke Paladino iz Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika), usprkos skupovima na kojima su u Zagrebu pred velikim brojem građana govorili vrsni njemački i francuski stručnjaci zadivljeni baštinom industrijskog Zagreba, usprkos dvjema izložbama o zagrebačkoj industrijskoj baštini (koje je i Grad pomogao sufinanciranjem), čitavi sklopovi urušavaju nam se pred očima, nedostupni su javnosti, žrtve su vandala (Nada Dimić u Branimirovoj), parazitiraju se nametljivim novim sadržajima (sklop Gorice u Šubićevoj) ili ih je jednostavno prekrio bršljan (Svilara u Adžijinoj). Ti sklopovi, dakako, u očima upravitelja nisu zaboravljeni. Poput dokova u Londonu, oteti su javnosti, prepuštaju se propadanju i privatnim spekulantima iz naraštaja novohrvatskih skorojevića, kojima je na usnama mantra o ugroženoj slobodi privatnog ulagača. Ako ćete se zainteresirati za te vrijedne objekte, naići ćete na ograde i nadzorne kamere, kao da nam zakonske odredbe (primjerice, članak 20 Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara), primijenjene upravo na tim objektima, ne priječe takvo ponašanje i ne sile nas na komunikaciju i održavanje.

Moglo bi se, dakle, reći da se u tresku zbog urušavanja Paromlina mogao čuti i odjek nepostojanja društvenog dogovora o tome kako bismo trebali upravljati javnim prostorom. Ne želim se zadržavati na koincidenciji uhićenja naših „stupova društva“ i kolapsa jedne građevine koja je činila bitni dio stavke u ekonomiji habsburškoga Zagreba. Vjerojatno je sve vezano uz tu zgradu pomalo dekadentno, no želio bih vjerovati da će preostali dio priče – naracije o povijesno i ambijentalno vrijednom krajoliku istočno od Paromlina, onom u Gredelju – imati sretniji svršetak. U prvim reakcijama gradske uprave u medijima svjedočili smo nerazumijevanju stručnih problema, od ublažavanja do nesretne poredbe austrijskih građevinskih propisa i navodno nadmoćnih suvremenih standarda. Nekoliko tjedana prije urušavanja čitali smo o još jednoj, nedovoljno razrađenoj najavi zamjenice gradonačelnika za prenamjenu lomljive strukture u gradsku knjižnicu. Od potpredsjednice Gradske skupštine čuli smo pak da će se nakon katastrofalna zapuštanja i urušavanja ići u ponovno sastavljanje, korištenjem izvorne građe.

Kao pripadnik male, ali sve glasnije skupine promicatelja industrijske baštine, htio bih uputiti na dokument koji je prije dvije godine usvojila vodeća svjetska organizacija za zaštitu kulturne baštine ICOMOS, na takozvana Načela iz Dublina o očuvanju cjelina, struktura, područja i krajolika industrijske baštine. Već u preambuli tog dokumenta stoji da pored opipljivosti autentičnih svjedočanstva – koja svakodnevno i nepovratno gubimo – ta baština posjeduje i neopipljivu, nematerijalnu dimenziju, očuvanu u vještinama, pamćenju i društvenom životu radnika i njihovih zajednica. I u tom se dokumentu govori o ranjivosti i ugroženosti te baštine, kojoj će očuvanje zajamčiti istraživanje i dokumentiranje uz stalno sudjelovanje građana. Ukoliko ćemo dosljedno primjenjivati konzervatorske standarde, morat ćemo bezuvjetno poštivati i zahtjev za čuvanjem svih sastavnica koje čine cjelinu ovih struktura, kako okoline (kojoj nikako ne pripada improvizirani parking kraj ruševina Paromlina), tako i inventara (u što se podjednako ne uklapa sablažnjivi nestanak strojeva iz interijera Gredelja).

Prije nekih šesto godina u ruševne ambijente Rima ušli su prvi humanisti koji su se, iz Rimljanima potpuno neobjašnjivih razloga, počeli diviti ulomcima statua i hramova što su, kako su pisali, „virili iz utroba brežuljaka“. Ti ljudi pomogli su naraštajima istraživača i europskim društvima da uvide da je poštivanje različitosti iznimna ljudska vrlina, a pamćenje i očuvanje društveno prihvatljivo i obogaćujuće iskustvo. „Kako je velik bio Rim, podučavaju njegove ruševine“, pisali su humanisti i koristili se tim riječima kao geslom svojih istraživanja. Što će naši potomci doznati o nama i našim precima gledajući ruševine koje smo pomogli stvoriti?