Promjene na Dalekom istoku

Kratki roman Promjena kineskoga nobelovca Mo Yana počinje pripovjedačevim postavljanjem vremenskog okvira. Iako bi prema njemu pripovijedanje trebalo biti o događajima koji su se dogodili nakon 1979, sjećanja ga vode u vrijeme deset godina prije navedena razdoblja. To nije nimalo slučajno jer su događaji i likovi iz tog vremena zapravo okosnica oko koje on kroji priču. Pripovjedač, imena Mo Xie, ističe da se u tom trenutku njegova sjećanja stapaju s njim i postaju jedno, a motiv sjećanja postaje ključ priče. Upoznajući nas s likovima oko kojih se plete priča pripovjedač često premješta vremenski okvir te se kazivanja gomilaju pa rasplet jednog s kojim se započelo dočekate osam stranica dalje uz još ispričane dvije ili tri dodatne anegdote. Zbog toga se i sam pripovjedač ispričava čitatelju da ga možda zamara ističući da mu je „glava jednostavno pretrpana sjećanjima koja su sama po sebi izmiješana“ te, iako ih ne želi sve zabilježiti, ona ipak sama naviru.

Prilikom pripovijedanja osnovni vremenski okvir razdoblje je od 1969. pa do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća. On se miješa s onima iz devedesetih godina 20. stoljeća i razdobljem u posljednjih desetak godina, odnosno nakon 2001. Osim nagomilanih sjećanja i epizoda iz života važan je naravno i sam motiv promjene, na koju nas odmah upozorava naslov romana. Dijelovi koji upućuju na nekakvu promjenu najčešće se nalaze u ulomcima označenim drukčijim fontom, radnja kojih se dogodila tijekom dvaju posljednjih navedenih vremenskih okvira. Oni većinom služe kao gruba usporedba između prošlosti i sadašnjosti kako bi se istaknula sva veličina monumentalne promjene.

Mo Yan / Snimio Johannes Kolfhaus

Pripovjedač se tako prisjeća jesenskih praznika u seoskoj školi i treninga školskog stolnoteniskog tima koji je činilo nekoliko ljepših učenica, redom kćeri visokopozicioniranih kadrova farme u državnom vlasništvu. Tu se upoznajemo s pripovjedačevim „onodobnim ja“, učiteljem matematike Liu Tianguangom, lijepom učenicom i pripovjedačevom ljubavi Lu Wenli te problematičnim učenikom He Ziwuom. Poseban je „lik“ u čitavoj priči i kamion oznaka GAZ-51. Taj kamion, koji je vozio otac navedene djevojke i ona postaju težnje dvojice mladića. Obojica se u životu trude uspjeti ne bi li s njom ostvarili brak, što ni jednom od njih na kraju ne uspijeva, pri čemu stari kamion, koji poslije biva i uništen za potrebe snimanja filma prema pripovjedačevu romanu, postaje simbol neostvarene žudnje i činjenice da ni jedan od njih nikada neće biti poput njezina oca. Učitelj Liu, zbog kojeg je pripovjedač na početku izbačen iz škole, osvaja na kraju seosku ljepoticu, koju ženi kad postane udovica.

Problematični He Zhiwu i pripovjedač od siromašnih dječaka iz tipičnih kineskih seoskih obitelji na kraju postaju uspješni i bogati građani, više ili manje vrijedni poštovanja. He utjelovljuje lik spretna poduzetnika čiji životni put nije bio posut ružama, a ni poštivanjem zakona, dok je s druge strane pripovjedačev, sve do događaja na samu kraju, neukaljana i romantična priča o zasluženu uspjehu.

He je u pripovjedačevim očima lik junaka iz naroda, čovjek koji je raskinuo s društvenim normama koje ograničavaju, ali s druge strane ipak ostavlja čitatelju da izabire je li njegov prijatelj i uzor junak ili obični snalažljivi polukriminalac. No prigodom jednog od njihovih razgovora i sam Mo Xie pomalo podrugljivo govori kako je Heov posao „uz malo muke, uživanje u lakoj zaradi“.

Prev. Karolina Švencbir Bouzaza, izd. Fraktura, Zagreb, 2013.

 Upravo kada je riječ o lakoj zaradi, zanimljiv je i trokut podmićivanja između dvaju glavnih muških likova i Lu Wenli. He na neki način pokušava podmititi Lu da se uda za njega otkupivši kamion njezina oca za veliki iznos novca i osiguravši mu tako pristojnu starost te joj obećava „brda i doline“ ako se preseli s njim u kinesku pokrajinu Unutrašnju Mongoliju. Lu ga odbija, a na kraju i sama podmićuje pripovjedača kako bi pogurao njezinu kćer da bude primljena u glazbenu skupinu mladih za izvođenje tradicionalne opere maoqiang, koja je u Kini proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom. No je li prihvaćanje mita za Mo Xiea samo „laka zarada“, približavanje uzoru He Zhiwu, ili jednostavno naplata svih uloženih emocija u odnos s Lu – teško je reći. No svakako je važno napomenuti kako je motiv mita i korupcije u sustavu, u kojem do pozicija i poslova dolaze oni bogatiji i povezani s vlašću važan kada se dovede u vezu s nastojanjima kineske vlade posljednjih godina da se upusti u borbu s tim nezakonitim radnjama.

Kad je riječ o novcu, svaki će čitatelj odmah zapaziti kako pripovjedač sve vrijeme prisjećajući se poprilično precizno nabraja cijene određenih proizvoda, navodi zaradu i uspoređuje cijene u prošlosti i sadašnjosti. Kako je Kina drugo najveće svjetsko gospodarstvo, novac iz cijelog svijeta slijeva se upravo u tu zemlju. Preciznost i točnost kojom Kinezi novčano posluju ogleda se i u Mo Yanovu romanu, u kojem novac i bogaćenje nose važnu ulogu. U životima Kineza, posebice onih iz obitelji koje su u prošlosti teškim radom dolazile do novca i češće bile gladne nego site, lagodniji i stabilniji obiteljski život univerzalna je težnja. Osim toga važno je i brinuti se za roditelje čiji ponos treba zaslužiti te osiguravanje njihove dostojanstvene starosti u blagostanju. Ta se težnja više puta proteže kroz Mo Yanovu Promjenu, kao i zasnivanje obitelji, što je uz posao i financijsku samostalnost šlag na tradicionalnoj torti za prosječnoga stanovnika Kine.

Roman je prepun scenâ teškoga života i mučnih epizoda (pripovjedačevo i Huovo izbacivanje iz škole, način života i zarade) koje autor ne donosi s patetičnim prizvukom i prevelikom emotivnošću. Njegov je odnos prema tim događajima: bili kakvi bili, dogodili su se i odredili sudbine.

Dva glavna muška lika nositelji su promjene naznačene u naslovu. No promjena u romanu nije samo promjena stila i načina života dvojice glavnih junaka i odnosa pripovjedača i njegove školske ljubavi, jer kako se mijenjaju navedeni odnosi, mijenja se i stanje u državi, mijenja se sama Kina. Zbog toga je zanimljivo zapitati se koliko je toga u ovom romanu autobiografsko, ili je riječ o pukoj mješavini fikcije i stvarnih događaja. U svakom slučaju riječ je o nagomilanim personaliziranim anegdotama koje pri stvaranju priče dobro korespondiraju s crticama iz Mo Yanove biografije i stvarnim događajima iz kineske povijesti.

Kada o kineskom nobelovcu razgovarate s njegovim sunarodnjacima, što je autorica ovih redaka provjerila na licu mjesta, u Pekingu, većina njih istaknut će kako je riječ o osebujnoj ličnosti koja i dalje, unatoč svoj slavi i novcu, preferira miran seoski život iz kojega crpi nadahnuće i čiji likovi i dalje njeguju dijalekte njegova kraja. Zbog toga se može samo i zamisliti koliko je teško prevoditi njegova djela, što je u ovom slučaju očigledno uspješno pošlo za rukom profesorici Karolini Švencbir Bouzaza. Navikli smo i kako se za njega vežu i polemični članci o tome u kojoj je mjeri zapravo zaslužio Nobelovu nagradu za književnost te je li on disident ili zapravo partijski pisac. U svakom slučaju, kakvo god mišljenje imali o Mo Yanu, poželjno je u svakom slučaju prije upuštanja u čitateljski „dijalog“ s ovim piscem upoznati Kinu, onu koju držimo tradicionalnom i ovu današnju koja je iz nje izrasla.