Prigodnice

Sljedba Svetog Jeronima

Društvu hrvatskih književnih prevodilaca,
dok smo još vjerovali da se od prevođenja
može živjeti.
(Zagreb, 20. listopada 1986.)

 

 Ponoćni svati, uznici bez nade,

Rod paćenika u knjižarskoj vlasti;

Ex voto bokci, umjetnici kljasti,

Dovoljno mudri da badava rade.

 

Slovo za slovom tegobno se krade,

Još jedan redak, kartica će pasti;

Elizij čeka s tovarima časti

Da roblju riječi mrvu slave dade.

 

Nitko nam nije, prijatelji, kriv

I nikad nitko pomoći nam ne će.

Što teže živiš, to si duže živ.

 

Tko je još blago s rječnicima stjeco?

Vjetrenjače su za nas poljsko cvijeće.

Uporno naprijed, Sizifova djeco!

 

 

 

Istarski recept za deset osoba

Branimiru Donatu,
poslije zajedničke večere u Motovunu.
(Zagreb, 21. veljače 1987.)

 

 Mladi kukuruz dade ime jelu,

A tako mlad da još je prepun mlijeka,

Narezan s klipa, četrdeset deka –

Eto ti prvog sastojka za zdjelu.

 

Što zatim? Jedno kvarat graha hitni,

Te pola kila oguli krumpira;

Raskuhaj dobro, to je jušto mira.

A deset deka slanine usitni,

 

Bolje su premda od pršuta kosti.

Onda još papra, češnjaka i soli,

Bus peršina i lovora, ki voli,

 

I to kad speštaš, više se ne posti!

Ćeš vidit, barba, ča je prava hrana

I ben poželit porečkog terana.

 

 

 U stilu gange i rere

Stipi Sikirici dok smo se vlaški kartali
u njegovu ateljeu i pomalo bivali buntovnicima s figom u džepu.
(Zagreb, 10. svibnja 1988.)

 

Bože mili, Medulić se trese –

Ratuje se za naviljak slave;

Inad pravi ko češalj odnese:

Šta je gazdi platit bačvu kave.

 

Kupe! Špade! Dinari! Baštoni!

U što iđe? Di je konj zaluta?

Lišo! Ultim odnesoše oni.

Asa čuvaj! Svi smo bez aduta.

 

Tako pusti ponediljci tutnje.

Ritko kogod pametno da striša.

E, da nam je ispod trice uteć!

 

Škart ne važi; još će doć do smutnje.

Eto, kume, uvik im je viša!

Teče život, mi gledamo šuteć.

 

 

Inventura pisane riječi

Dubravku Jelčiću, kada postade akademikom; kosim slovima su parafrazirana njegova djela. (Zagreb, 19. lipnja 1992.)

 

 Davno njega stiže poraz pobjednika;

U razdoru dvojbe za i protiv leta

Bližio se sfingi da tajne goneta,

Riječ po riječ i obris u kaosu slika;

 

August Šenoa uzorom pralika,

Vallis aurea korijenje mu preta,

Kranjčević ga posla u pustinju svijeta,

Oj Matošu, žreče sviju prognanika!

 

Josip Kosor ili avantura strasti,

Ekskluzivne teme i mete pojavne,

Lahor malih stvari i Slavonije ravne;

 

Čudu realista majstor znade služit,

Izabranim djelom postojane časti

Će hrvatski pučki preporod zadužit.

 

 

Rane na stopalu, na dlanu

Petru Gudelju, nakon njegova pisma
koje je ovako počinjalo: „Nadam se da ćeš zaboraviti moje opore jučerašnje riječi.“  (Zagreb, 8. rujna 1992.)

 

Ganu me tvoje pismo, dragi Petre,

prožeto nekom nadnaravnom sjetom;

odgovaram ti prijetvornim sonetom

jer stihom tržim odavno na metre.

 

Podnosio sam iste hude vjetre

u traganju za prirodnosti svetom,

i zalud postah tužnim probisvijetom,

tabana tvrda i načete jetre.

 

Za tvoju zebnju i opore riječi,

za onu dvojbu: kazat il ne kazat,

krivicu svu na svoju primam glavu,

 

jer poriv mlake nagodbe me zgnječi.

Ah, dokle ćemo, prijatelju, bazat

i puste tlapnje navrtat na javu?

 

Ostaj mi zbogom; starost mladost liječi.

 

 

Guje u svetištu

Mati Babiću, podpredsjedniku prve Vlade u samostalnoj Hrvatskoj, kad su se već bile počinjale raspršivati iluzije.
(Zagreb, 13. listopada 1992.)

 

U tebe sinoć, tužni imenjače,

na obljetnicu povijesnog otkrića,

dok jesen iznad Jordanovca plače,

kraj mrsna ića i uljasta pića,

 

nas dvojica se opet raspinjemo:

od nabreklosti prosiplju se stisi,

jer već je srce domovine nijemo,

a kap veselja okusio nisi.

 

Zašto nas uvijek zapadnu baštoni,

a dinare i kupe kupe oni?

Crvene guje u svetištu gmižu.

 

Dok rodna sela Hrvatima gore,

jedni se sele u raskošne dvore,

a ti ćeš opet u ruku valižu.

 

 

 

Aetatis suae…

Ivi Frangešu, za 75. rođendan;
sonet mu je stigao poštom, anonimno,
ali meštar se dosjetio tko je autor i odgovorio sonetom con coda. (Zagreb, 15. travnja 1995.)

 

Izniman kâd po sijedoj glavi pljušti,

Veličaju se djela vrla muža:

Oštrina mislî i ljepote ruža,

Fanfaronade, laske, čudni gušti…

 

Romon života s Jelačića placa.

A gdje je Trst i ponad zipke duga?

Naslućen raj i sarajevska tuga?

Gdje Cvjetni grad kiparâ i mudracâ?

 

Eseji, libri, studije i članci;

Štorija bolnih hrvatskih pisména;

Lament nad pukom sirotim što drijemlje.

 

Xerox je srce prognao sa zemlje;

Xanadu osta u kraljevstvu sjena.

Vazmene dare prinose neznanci.

Umjesto igračke

Djevojčici Dori Frka-Petešić,
Parižanki hrvatskih roditelja, o rođenju.
(Pariz, 14. kolovoza 1996.)

 

Stotinu ljeta Zagreb kiti priču

Kako je Matoš, da izbjegne bruku

Što maloj Ljerki ide praznih ruku,

Pisao pjesmu pod lampom na Griču.

 

Bjehu li Ljerki čarobna ta slova?

Jer posta umna i lijepa ko lutka,

U hrvatsku se povjesnicu utka,

Slavljena ispod Talijina krova.

 

Današnji svijet do pjesnika ne drži;

Sve istine se na tanjuru nude;

Suknje su kraće, prvi bal je brži.

 

Ipak sve manje gorki franak vrijedi;

I pazi, Doro, igračke su hude.

Samo su riječi trajnije od mjedi.

 

 

 

Balada o prijateljstvu

Kruni Bošnjaku, u dvanaestercu da se ne može gangati; posvećeno njegovu umjetničkom oku i dobrim ljudima oko njega.
(Zagreb, 19. studenoga 2004.)

 

Od petka do petka sastaju se druzi

Kod meštra što stvara od gline čudesa;

Od petka do petka, sve je manje bijesa

Kad se srce smekša i oko prosuzi.

 

Raspreda se prošlost u svagdanjoj tuzi,

U klonuću duha i porazu mesa;

Nema novih priča, samo lijes do lijesa.

Ej, mladosti davna, gdje su rodni luzi!

 

Briškula i trešet jedino im osta,

Od petka do petka, dok još traje malo;

Šaka prijatelja oko umjetnika.

 

Njega život vuče, još mu nije dosta;

A ne pamti himbu, niti mu je stalo

Kamo nesta kita hrvatskih krasnika.

 

Ali bronca pamti, i drvo, i slika.

 

 

 

Sjetno hodočašće

Dragutinu Tadijanoviću, da mu se odužim za riječi: „Taj Shakespeare je imao sreće u Hrvata; namjerio se na Matu Marasa.“
(Zagreb, 12. lipnja 2006.)

 

Tromo koračam, spopada me sipnja,

A bolnica na brijegu, trudno mjesto;

Dan bješe sparan, dvanaesti lipnja,

I ljeto dvije tisuće i šesto.

 

Ja s Vesnom, zdencem šekspirologije,

Idem na Sveti Duh, ko nezvan svat,

Na odjel gastroenterologije,

A soba dvjesta sedam, drugi kat.

 

Ondje me čeka stoljeće i više

Duboka duha koji glazbom soči,

Melemnom glazbom poput tople kiše.

 

Ondje mi valja izaći pred suca;

Radije ne bih Pjesniku na oči —

Ubogo đače što pjesmicu muca.

 

 Borba sviju klapa

Jakši Fiamengu, zauzvrat što me je počastio svojim Sonetnim petoknjižjem.
(Poreč, 27. srpnja 2009.)

 

Sav si od počela praiskonskih, Jakša:

Voda, vode, vodi, vodu, vodo, vodom...

Tijelo ti sve teže, duša ti sve lakša,

Jer si, brode, brod, i brodiš dok si brodom.

 

Valjaš se na valu,  žaluješ na žalu,

Ležaj su ti stijene, gradovi od pjene,

Jezde utvare na jeznom karnevalu:

Sanje, puste tlapnje, prah, i sjena sjene.

 

Šaljivo se pitaš gdje je luka spasa

Za jarke na čelu, za uvele usne;

I smiješ se, ali smijeh je tvoj bez glasa.

 

Plodovima znoja crna jama prijeti,

Sunce kanda gasne, a mrklina gusne —

Ostaju tek slova, riječi i soneti.

 

 

 

Dobri duh ljepote

Tonku Maroeviću na uzdarje što je u svoje Skladište mješte sklada uvrstio esej pod naslovom Summa Marasiana.
(31. siječnja 2011.)

 

Ti kanda sebe žrtvovati želiš...

Odriješio si vreće pune blaga,

Nikoga nisi otjerao s praga,

Kapom i šakom milostinju dijeliš.

 

Uspjehu bližnjeg vazda se veseliš

Magičnom riječju, iz nje kipti snaga;

A kad se za te čuje hvala blaga,

„Recimo da je možda tako“, veliš.

 

O prijatelju, usudim se reći:

Evo već pola stoljeća mi pružaš;

Vrijeme mi bježi, a dužnik sve veći,

 

I nikad nisi ljutnuo se na me.

Ćutiš li slabost? Čime se oružaš?

U tvojoj duši cvjetaju ciklame.

 

 

 

Pianto doloroso

Na kraju se vraćamo na početak. Prije pola stoljeća služio sam vojsku četujući po Homoljskim planinama. Sjetnim druzima pomagao sam pisati ljubavna pisma i skladati prigodne sonete na zadane rime.
Imena je pokrio zaborav, pjesme raznijela košava. Sačuvao se samo spomen na jednu djevojku u akrostihu. (31. srpnja 1965.)

 

Jadikovka moja pustim sprudom piše

Elegiju srca koje mira nema;

Lelek je u kriku pečalnih poema:

Ej bezdani vire, zar nje nema više?

 

Nije li još sinoć tajanstvena, nijema,

Igrala se sa mnom i vezala dane

Okovima sreće pa ih žudnjom gnane

Bacala niz Mlavu sa vrbova trijema?

 

Recite joj, vali, kad vas gazit stane —

Al šapćite tiho, od leptira tiše —

Da su gorke suze poput ljetne kiše

Oblile u duši čemerne mi rane.

 

Vratit će se ona kad budemo sami,

I planut će blijedom ljepotom u tami

Ćuteć da njen sebar pokajnički čami.