Poezija, nomadizam i egzil

Pjesnici nisu osobito često tematizirali nedavnu ratnu kataklizmu i njezine posljedice. Kada bi se koji i osmjelio, rezultati baš i nisu bili impresivni – povišeni bi tonovi nerijetko zakrili istinsku emociju, a ideologija nadjačala poeziju. Stoga je gotovo istodobna pojava dviju zbirki koje literarno uvjerljivo propituju to bolno iskustvo važan događaj za naše pjesništvo. Riječ je o zbirkama Bulevar narodne revolucije Marka Tomaša i Lingua franca Đorđa Matića.

Marko Tomaš (1978)  mostarski je pjesnik koji je stanovito vrijeme boravio i u Ljubljani, Somboru, Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Prije Bulevara narodne revolucije objavio je pjesničke knjige S rukama pod glavom (2002), Mama, ja sam uspješan (2004), Život je šala (2005), Marko Tomaš i druge pjesme (2007) i Zbogom, fašisti (2009). Opća su obilježja njegova pisanja angažirana komunikacija s prostorom i vremenom, melankolični ton i razgovorni jezik koji se – ovisno o temi – može uobličiti i u ljubavničko tepanje i u psovku.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2013.

Zbirka Bulevar narodne revolucije donosi 43 pjesme podijeljene u sedam cjelina: Zavičajne pjesme, Vj – ing, Ruše moju kuću, Agatina pisma, Biografija ove knjige, Marta i Bilal. Knjiga je to o Mostaru. Njezin naslov zapravo je naziv najpoznatije mostarske ulice koja je u ratu postala linija razdvajanja i pretvorila se u „glavnu ulicu pustije“. Sliku grada pjesnik oblikuje fokusiranjem hotela u kojemu su sva svjetla pogašena, u koji ne dolaze putnici, nadrealističkom freskom Neretve (Hladno sječivo / zariveno u ključalu utrobu grada), promatranjem zalutalog galeba, onirizacijom Lenjinova šetališta i sl. Protagonist nostalgično prebire po vrtlogu sjećanja, s nježnošću i toplinom rekonstruira srušenu kuću, govori o ocu i vinogradu, psu koji je znao vozni red, kišobranima, saksiji, kutijama za olovke, radnom stolu. Pritom pokazuje zavidnu sposobnost da kakvom neočekivanom mišlju ili sitnim pomakom razigra motiv, izgradi storiju ili dramatizira iskaz. Marko Tomaš izravno se referira na zbilju, na posljedice rata, opisuje fizičku i duhovnu razrušenost grada, izgubljenost zavičaja i propituje mogućnosti njegova postojanja. Njegovi su uvidi izrazito analitični, dijagnoze precizne, stihovi gipko i točno slijede emociju i psihičko stanje govornika.

Kada se protagonist zbirke predstavlja, čini to naglašeno afektivno. On je humanist u dehumaniziranom svijetu, „mali čovjek u malom gradu“, čovjek raspršene svijeti osuđen na stalno lutanje. Njegov je karakter možda najdostupniji u pjesmi Moj narod:

Moj narod je rasut po gradovima.

Moji ljudi se bude u Saigonu i Managvi.

Piju u zagrebačkim kafanama i na splitskim

zidićima.

Otkidaju od speeda u sarajevskoj noći.

Voze djecu u školu bečkim ulicama.

Haluciniraju pod berlinskim nebom.

Žure na posao u Parizu

[...] Bezdomna siročad, Dickensovi dječaci i

djevojčice.

Moji ljudi, kažem.

Riječ je o gotovo ritualnom očitovanju subjekta koji ne pristaje na skupne projekte u kojima bi bio sveden na statističku činjenicu. S citiranim stihovima korespondira poema Pismo Venjički, Tomaševa poslanica ruskom drugu po peru Venediktu Jerofejevu. Subjekt poeme moli Venjičku da mu pošalje votke jer živi u Bosni i Hercegovini – „zemlji neodlučnih i poraženih“ u kojoj je „sloboda jednih zatvor drugima“. Oblikujući taj tekst pjesnik se gdjekad implicitno gdjekad eksplicitno referira na tradiciju ironičnoga i sarkastičnoga prokazivanja slijepog i lažnog domoljublja, inzistira na paradoksalnim tvrdnjama, evocira i parafrazira stihove Marune, Slamniga, Bukowskoga, npr.:

[...] Bosanci i Hercegovci mi idu na jetra, sve je to propao Jugoslaven,

stoka koja predugo bulji u mjesec, rekao bi Bukowski.

[...] Znaš li da sam ja Dalmatinac, sav od soli, burovit,

i Srbenda sam, Venja, Bosančina slovenačka, pravi kameni Hercegovac,

Jugoslavenčina što se kupa samo subotom prije dnevnika...

Žovijalnost, političnost i provokativnost govora Tomašev je način iskazivanja bunta i naglašavanja subjektova nomadizma, ahasverske pozicije i identiteta koji se više stječe u suprotstavljanju nego u pristajanju. Njegova se poetska misao zgušnjava u lirskom aforizmu, prigodnoj poslovici koja nudi poruku (i pouku!) te kojom govornik nastoji usmjeriti razumijevanje svojih riječi, npr.:

Rijeka je neprolazna kiša zemlje. (Neretva)

Žrtva je oružje u glasu novog krvnika (Bogdanova utjeha)

Nijedan rat nikad nije završio, samo je odgođen za drugu priliku (Pismo Venjički)

[...] iza sebe/ ostavit ćemo samo budućnost (Nepravedna pjesma)

Potkraj knjige pojavljuju se ljubavne pjesme, a u ciklusu Agatina pisma pjesnik dotadašnjem muškom supostavlja i ženski subjekt. Agata se oglašava iz Poljske, iz grada Łódźa, prisjeća se djetinjstva u getu, djeda po izlasku iz logora, pripovijeda o preljubu u snu, alkoholu, smrti i majčinstvu. Lirska se naracija iz Mostara seli u Poljsku što otvara prostor usporedbama – dagađaja, sjećanja, percepcija. Ženski glas djeluje vjerodostojno, unosi slovo razlike u dotadašnji način izlaganja. Druga i drukčija perspektiva uvidima zbirke podaruje dubinu i dodatnu snagu. Iako se dakle u knjizi pojavljuju dva subjekta, oba govore melankolično i oba prigrljuju tugu, samoću, nomadizam, alkohol i poeziju kao svoje bitne oznake. Budući da je sjećanje dragocjeno izvorište poezije u Bulevaru narodne revolucije, važnim mi se čine stihovi koji tematiziraju njegovu prirodu i aktualiziraju heraklitovsku misao da povratak na isto zapravo nije moguć. U pjesmi Povratak u Mostar čitamo:

Umjesto tebe

uvijek se netko drugi vrati

nekom drugom

na neko nepoznato mjesto.

Sve u svemu Marko Tomaš napisao je dojmljivu knjigu koja združuje angažirane, politički jasno intonirane te ljubavne, romantičarske stihove. U prvome je slučaju sarkastičan poput Borisa Marune, buntovan poput Majakovskoga ili ozbiljan poput Branka Miljkovića, a u drugome se nastavlja na iskustva autora poput mostarskog prethodnika Pere Zupca, Bulata Okudžave ili Arsena Dedića. Zbirka Bulevar narodne revolucije može se čitati i kao slika današnjega svijeta. Takvo je tumačenje u jednom razgovoru ponudio sam pjesnik: „Živimo u svijetu koji puca po šavovima. Mostar je samo paradigma globalne podijeljenosti, a Bulevar šav koji se pokidao. Ja tragam za značenjima, umećem ih, prišivam, imputiram.“

Ako si lirski protagonist Marka Tomaša ritualno prisvaja nomadizam kao oblik egzistencije, kakvo iskustvo nudi zbirka Lingua franca Đorđa Matića? Budući da sam se s poezijom tog autora susreo prvi put, najprije sam zavirio u bilješku o piscu. I tamo našao samo ovo: „Đorđe Matić (Zagreb, 1970), pjesnik i esejist. Živi u Hillegomu, Nizozemska.“ Pretpostavljam dakle da je Lingua franca njegov lirski prvijenac. Pogledao sam i na zaslovnicu. Tamo sam pak naišao na veoma dobro sročenu esejističku bilješku o knjizi. Nepotpisani je autor zapisao: „Đorđe Matić je kao humanist ovisnički vezan za kulturu, zavičajnu zagrebačko-goransko-istarsku, pa hrvatsku, onda južnoslavenske, i konačno globalnu kojom dominira anglosaksonska. To će sve reći da je njegov identitet hibridan, a popudbinsko-domovinski kofer težak: ‘Od onog jednog jedinog, herojskog ruksaka na leđima/ ne vidi se kofer neuroza, dovoljan da obučeš trojicu ovdašnjih.’“

Izd. Prosvjeta, Zagreb, 2013.

Zbirku Lingua franca čine 23 pjesme po­di­je­ljene u četiri cjeline: Prolog, Prvi dani, U spomen i Lingua franca. Pojedini tekstovi i duljinom i strukturom korespondiraju s poemom ili baladom. Sveprotežna je tema zbirke egzil, upravo identitet egzilanta koji se uvijek konstituira u procijepu između malo privlačne sadašnjosti i odsutne prošlosti. Ili kako u naslovnome tekstu konstatira subjekt zbirke:

Ja, izgleda, nisam pobjegao od zemlje

nego zajedno s njom.

Đorđe Matić gotovo kronološki opjevava egzilantsko iskustvo – počinje govorom o odlasku, slijede primjeri (ne)snalaženja u novom prostoru pa neukrotivi rad uspomena i stalna potraga za uporištem. Prolog nudi pjesmu Incident koja je zapravo parafraza istoimene pjesme afroameričkog pjesnika Counteea Cullena (1903–1946) koja tematizira rasizam i rasnu diskriminaciju. Naš pjesnik disciplinirano – stih po stih – slijedi kompoziciju i sintaksu te pjesme. Njegov se subjekt, za razliku od Cullenova, ne kreće Baltimoreom nego se krije u starom Rimu te sukladno tome umjesto optužujuće etikete crnja Rimljanin mu s uperenim prstom dovikuje sciavo (Slaven). Matić dakle temu rasizma predočava kao opće obilježje funkcioniranja ljudskoga društva, kao ‘civilizacijsku tekovinu’ koja gotovo oduvijek ravna čovjekovim ponašanjem. Iako ne eksplicira razloge odlaska niti poseže za polemičkom retorikom, iz konteksta se može zaključiti da protagonist knjige bježi pred ratnim strahotama. U tekstovima ciklusa Prvi dani lirski je subjekt uronjen u nepoznati prostor i nepoznati jezik, svaki njegov pokušaj sidrenja ili nalaženja oslonca završava neuspjehom. To više puta i osvještava, primjerice na početku pjesme Kraljevski muzej:

Ništa nepoznato nisam vidio

u Kraljevskom muzeju u Amsterdamu:

Van Goghovo plavetno zvjezdano nebo –

noć nad Gorskim kotarom, u ljeto

osamdeset i šeste (ili tu negdje)

Stvari i prizori koje vidi asociraju ga na već viđeno, na fragmente njegove osobne povijesti te se razgledavanje muzeja pretvara u analošku igru, u putovanje od izloška prema zapamćenoj slici ili događaju (kirvaj u Velikoj Gorici, ljudi koji piju iz flaša i sl). O identitetu egzilanta izvrsno svjedoči i pjesma Nemam više jedno ime. Njezin protagonist otkriva da su ga u stranom svijetu dozivali na stotinu mogućih i nemogućih načina, nervozno i prijeteći, „na granicama, po vlakovima i autobusima/ u policiji, po općinama i ambasadama/ nezainteresirano u poštama i bankama...“ Kao što mu je ime stranom artikulacijom destabilizirano i otuđeno od sebe, tako je i on sam egzistencijalno destabiliziran i otuđen od svoje biti. U poenti pjesme Matićev protagonist pribjegava snažnoj misaonoj pirueti – kada se naime ponekad vrati tamo odakle je otišao i kada ga netko dozove tako da mu ime „naglo oživi pod poznatim timbrom“, odjednom shvaća da ga to plaši, vrijeđa i tjera na odlazak: „odmah hoću da se vratim ovdje/ da se od užasa prepoznavanja/ radije skrijem u sto krivih verzija moga imena“.

Proturječja egzilantske egzistencije u Matićevoj se zbirci najočitije pokazuju u tematizaciji jezika. Ako je jezik domovina (a za njegova subjekta nedvojbeno jest), izaći iz svoga jezika znači ostati bez domovine jer „flame i plamen rijetko jednako gore“. Egzilant je osuđen na oskudni lingua franca, pojednostavljeni operativni jezik koji služi elementarnom sporazumijevanju, a ono što on želi kazati uvijek je kompleksno, tiče se detalja, nerijetko i skrivenih značenja. Matićev je lirski subjekt hipersenzibilni intelektualac, jezični virtuoz, sklon parabolama i autoanalizi. To se lijepo vidi u pjesmi Versi i verige – Amsterdam u kojoj se susreću krležijanska kajkavšina, istarska čakavica, a pojave se i izrazi na slovenskom i latinskom. Pjesma završava sljedećim čakavsko-kajkavskim ‹dijalogom›:

Ma opet ne kapin, i mi dojde da vero ću ga

pitat:

Ča je to, u njemu, besnom breku

da i tu, toliko daleko

od onega tamo

žnjega curi tako črno?

To je kus mulja

Kaj z droba kak nafta

vun kulja, brizga žufki talog

Humus blatvicus et pannonicus

Kaj obadva sim sme donesli –

jen na škornjami, drugi vu sardcu.

Matićev je lirski govor narativan, stih dugačak, razgovoran, diskurzivni ton varira između melakolije i gorčine, osjećaj izdvojenosti se povećava sa svakim novim tekstom. Njegova duhovna biografija nosi pečat kraja osamdesetih, ona je u bitnom smislu postmodernistička. Autor se referira na stihove, glazbu, slike i artefakte autora poput V. Pope, A. Sidrana, A. Dedića, Ph. Larkina, S. Zeca, D. Gojkovića J. Kerouaca, W. Burroughsa, J. Pollocka, G. Ungarettia, J. Brodskog, R. Burnsa, B. Okudžave i S. Jesenjina te ističe da pripada generaciji koja je „tražila kvorum u Quorumu“. Naposljetku krležijanskim stilom ispisuje i Krleži posvećuje podulju pjesmu Vučitelu. Tekst izveden u formi kerempuhovske ispovijedi ponavlja egzilantski paradoks (dom je uvijek drugdje), a resi ga artistična i zvonka kajkavština:

[..] I tak, dojde mi denes najemput,

da bi prešel doma (a gdi je to,

za pet ran Kristuševih, gdi je to?),

i setim se kak spet s’e je isto:

male je...

s’e je male tam –

male i preveč!

[..] Lazari, siromaki, bludniki, otprti gubec,

črna lukna zeva

Prosipaju, svoju preteklost, neimajoču

budučnost, karv i

svoja čreva

I ja ž njimi – i zadnji i prvi,

i špicl i domači, i sin i panjkrt, Vallach i

firtlkroat.

Lingua franca rijetko je dobra knjiga, promišljena, pisana rafiniranim lirskim stilom, sa snažnim uvidima i artističnom poetskom rečenicom.

Na kraju želim podcrtati da obje zbirke, Bulevar narodne revolucije Marka Tomaša i Lingua franca Đorđa Matića, iskustveno i stilski bogate i šire polje suvremenoga hrvatskog pjesništva. To što u nj ulaze s različitih rubova – iz dijaspore i egzila – pribavlja im dodatnu snagu i autentičnost za koju je distanca upravo neophodna.