Poezija kao život, život kao poezija

Posvema nezapamćena i nepravedna književna i životna sudbina Envera Čolakovića (rođen 1913. u Budimpešti, a umro u Zagrebu 1976), koji je nakon 1945. u javnosti zašutio, odnosno, javnost koju je krojio „novi poredak“ prešutjela je njega, iako je on neumorno i dalje stvarao na više razboja, a za goli život zarađivao baveći se prevođenjem s više jezika i dajući instrukcije iz matematike. Enver Čolaković nije prošao put od Bleiburga do Zagreba (kako su pisali neki povjesničari književnosti), već 1944. odlazi u Budimpeštu, gdje je inauguriran, u Hrvatskoj ambasadi, za atašea za kulturu i tu je dužnost vrlo kratko obnašao. Zadnjih pak dana rata Sarajevo, u kojem borave njegovi roditelji, uz koje je bio posebno vezan, bombardiraju Saveznici. Nažalost, sklonište u kojem su bili njegovi najdraži probila je jedna granata i Čolakovići sažgani pogibaju. Enver se, zgrožen tom viješću, sprema na put u Sarajevo, ali mu prijatelj, pjesnik Mak Dizdar, javlja da ne dolazi jer to za njega može biti pogibeljno. On ipak dolazi, ali u Sarajevu ga odmah hapse i deportiraju u Zagreb. Tu biva zatočen u zatvoru za nepoćudna političko-vojna lica i kolaboracioniste, gdje je proveo nekoliko mjeseci. Ali, nakon sporazuma Tito–Šubašić, nova vlast odlučuje ne procesuirati one koji nisu okrvavili ruke. No Enver Čolaković od tada je bio pod stalnom prismotrom, ali i na indeksu nepoćudnih, što utječe na njegov nesputani književni rad. Stoga začuđuje da je još nepotpuno istražen njegov golemi pjesnički i prozni opus u naše doba, a čiji je maleni dio predočen na netom održanu međunarodnom znanstvenom simpoziju u Društvu hrvatskih književnika uz sudjelovanje šesnaest govornika. Dokazana je Čolakovićeva neobuzdana radna energija i plodnost oslobođena afektivno kočene književne kritike i ideologizirane mašte, dakle, od bilo kakvih utjecaja izvana – u dostojnom interpretativnom svjetlu.

Kao da je uz neharnost tekuće kritike koju je stoički podnosio (iako je prešutno hvaljen – posebice zbog romana Legenda o Ali-paši, 1944) povećala njegovu nezajažljivu znatiželju za različite međuljudske svjetonazore, što podrazumijeva operativnost i tektoniku jezika, točnije višejezičnost i antropološku kolažiranost narodskih mitema i nepojmljivo mnogo tematsko motivskih pravaca – nadasve i dobre upućenosti u njihovu stratešku važnost. To će predstaviti jednog rasnog Europejca (miteleuropejca) raspeta između Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Mađarske, ali i Njemačke, naravno, u nesklono doba, što se i odrazilo na njegovu zlehudu sudbinu. Pjesnik je iza sebe ostavio četrdesetak svezaka pjesama različitih oblika i vrsta. Smatra se da je riječ o gotovo tri tisuće pjesama. Uskoro nas očekuje oknjiženi sužen izbor pod naslovom Biblijske priče XX. stoljeća, kojima su još pridodane u neznatnom broju i alegorijske pjesničke minijature, haikui i pjesme o Bosni (Mojoj Bosni) kao stilski, žanrovski i tematski tonalitet kojim se pjesnik bavio za života i ispisivao ga od svoje 29. do 76. godine.

Enver Čolaković u Zagrebu 1970. (snimio Enes Čengić)

Za Biblijske priče XX. stoljeća važan je stil blizak Bibliji. Riječ je o poetski proširenim i verziranim biblijskokanonskim tekstovima koji komuniciraju sa suvremenošću. Zanimljivo je i to da Čolaković ne miješa biblijska iskustva sa sufijskim, koja su mu također poznata, a to je, kao prvo, napor da se očisti srce od svega što nije Bog. Što se pak tiče znanja o Bogu, pjesnik zadržava relaciju diskurzivno–intuitivno. On ne tvrdi i ne sudi, već kao primjerice Sveti Ivan od Križa želi postići jedinstvo ljubavi tako da ugroženo božanstvo prodire kao negativno saznanje u čistu dušu. Pjesnik agitira na dno života ili na uzvišenost duše: spiritualno uzbuđenje. S druge strane za njega postoji život kao dobitak posrnulih duša, pa onda opet posrnuli život i sfumato duše. Dakle, ako u apokrifnim „pričama“ sakralizira stvarnost, on je spretno i materijalizira, odnosno, dehumanizira – što opet odgovara stvarnosti svih vremena.

Retorički je rekvizitarij Čolakovićev minimalistički (glede njegove poezije) jer mjestimice uvažava epsku širinu. Jednostavno, on ne pripada isključivo figuralnoj koncepciji jezika, u smislu modernističkih struja koje su bile na sceni između dva svjetska rata. Ali začudo nailazimo na ekonomično ugrađene figure misli, njemu važne, jer će poetska naracija u tom smislu obuhvaćati širi smisao rečenoga te će se u tom smjeru oblikovati i ideje u samoj pjesmi kao eidetske slike (koje šire radijus svojih predodžbi i opažaja, u biti bliskih neposrednom). Figure diskursa također ne možemo zanemariti jer je Čolakoviću neobično stalo do kompaktne kompozicije i dorečenosti same pjesme.

Uostalom, njegov je roman Jedinac roman u stihovima, što je ujedno antinomija poetskog i proznog teksta, a što ujedno u čvrstim korelacijama nalazimo i u Biblijskim pričama i u ciklusu Mojoj Bosni. Ne treba zapostaviti ni to da je autor dobro uočio (kao eglendžija) bosanski eglen (zabavno govorništvo), a to se dobro uočava u dijaloškoj formi koja nas očarava mentalitetom čaršijske Bosne. Čolaković kao da se sa svakom pjesmom vraća na ishodište (početak) svijeta (postojanja), bilo da je riječ o takozvanim minijaturama lapidarne forme, bilo da je riječ o haikuu ili pak o Biblijskim pričama XX. stoljeća. Ta mjesta „izlaska“ u uvijek novu i novu dimenziju pjesme dovoljna su da se zaključi i potvrdi autentičnost i autonomnost tog pjesništva, pjesnikovih nakana i svake pojedinačne pjesme. Riječ je dakle o gotovo kaleidoskopskoj znatiželji, s obzirom na svijet, stvari, bitak i bivanje. Jednom sam napisao da takvi pjesnici umiju u odraslu čitatelju probuditi zaigrano dijete, a u djetetu će dotaknuti mudraca.

Takve pjesme, nastale nakon Drugoga svjetskog rata, svakako nisu bile dobrodošle u socrealističkom toniranju književnosti. No autor se nije odao rezignaciji. Čak nije bio ni otvoreno opozicioniran u tekstu spram vladajućega društvenog poretka. Njegove Biblijske priče XX. stoljeća podsjećaju na psalme i to zbog ritmički proznog pjevanja sa sintaktičkim paralelizmima i stihovnom rečeničkom simetrijom. I tu pjesnik pokazuje dobro poznavanje kršćanskoga kulta osuvremenivši ga suvremenim leksikom te ćemo na nekim mjestima susresti i Džingis-kana i Bonapartea pa i riječ telefon, koji u kontekstu pjesme, začudo, ne djeluju nimalo anakrono.

Bogata hrvatska književna tradicija, koja obuhvaća više od četiri stoljeća, još je nedostatno istražena pa tako, primjerice, i pjesnikovi haikui snažna stava. Začudno je da nisu uvršteni u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva iako je pjesnik drugovao s Vladimirom Devideom i već je zarana bila razvidna kakvoća njegova lirskog trostiha. To je još jedna nepravda i zapostavljenost pjesnika koji zaista nije mogao u poslijeratnoj Hrvatskoj (nakon 1945) živjeti u skladu sa „zen“-filozofijom. Morao je biti refleksivan i pritom posegnuti za interakcijom intelekta, ekvilibrirajući između aforizma, metafore i simbola. Stoga i pridjevak europski (haiku), dakle, koji nije izravni japanski import, iako se pjesnik identificira s objektom o kojemu piše te nema u tom smislu dihotomije između unutarnjeg i vanjskog pa će se doživljaj upućivati jedino na jedinstveno poimanje tog atraktivnog trostiha: u gustoću doživljaja u koju može stati svemir i skrivena ljepota. Čolaković se, naime, nije olako mogao osloboditi ukrasa u svojoj smirenoj kontemplaciji, ali je po svemu sudeći urođenim darom samo obogatio haiku.

Knjiga je također i bogat kompendij jezične memoaristike. U ciklusu Mojoj Bosni živi stara patrijarhalna Bosna koje više nema i koja je na neki od poznatih načina umrla. O njoj će pjesnik progovoriti ponekad realistično (slikovito u svojoj tragici), psihološki, kroničarski, socijalnokritički i lirski dokumentarno bez obzira na utjecaj neoromantičarske lirske prezentacije.

U europskoj književnosti roman u stihovima poznat je od Bayronova satiričnog epa Don Juan pa do Puškinova Jevgenija Onjegina, a Čolaković je jedan od pionira te vrste u nas (roman u stihovima Jedinac). Odjeci takve pjesničke vrste osjećaju se i u njegovim lirskim zbirkama iz ostavštine, posebice u Biblijskim pričama..., odnosno, posebice kada je riječ o apokrifno alegorijskim prikazima patničkoga Krista, odnosno euharistijskoga Krista.

Dakle, pjesnik je vitalan u objema transcendentnim vizurama koje proizvode i teološke reperkusije u smislu utjecaja Heideggerove egzistencijalne interpretacije Novoga zavjeta, a riječ je o ljudskom opstanku. Dakle, mora se priznati da cjelokupna Čolakovićeva ostavština pokazuje da on nadilazi spoznaje koje proizlaze samo iz islamske kulturne i vjerske tektonike. Tako nastaje spretna književna legura i istaknuto polje trijumfa religiozne nepokolebljivosti na objema stranama. Iako je vjerski žar ponekad suspregnut empirijskim zdravim razumom, to ne znači da pjesnik nije uvećavatelj dobrote koji u nesavršenoj okolini traži ponašanje savršenoga čovjeka. Pritom, misaoni iktus pjesnikova je glavna, lijepa, štukatura ili argument.

Suvremeni pak paralelizam pjesnik ostvaruje s pjesmom Priča o Jobu (starozavjetna priča o Knjizi o Jobu u redakciji Rabinera Isaka pisana u jednom od logora smrti Trećega Reicha). Zatim, širinu poetske priče predočio je u pjesmi Priča o Ruti iz Moaba..., u kojoj nam govori o neprolaznosti ljudskih sudbina i moćne pisane riječi kao i usmenog pregalaštva, koji zajedno pripomažu da se nešto važno ne zaboravi. I na kraju u sklopu Čolakovićeva opusa ističemo ciklus pjesama o Bosni, nešto posve obiteljski i tradicijski egzotično, ali i s usudom čitavoga jednog naroda.

Malobrojni književni povjesničari koji su imali hrabrosti pisati o ovom vrsnom proznom piscu, prevoditelju, esejistu, a zatim i pjesniku, zapazili su vrlo precizno da on svojom smirenom naracijom ulazi u red onog ponajboljeg od hrvatske proze Iz Bosne i o Bosni (kako glasi i istoimeni roman). Sve se to može s najvećom ozbiljnošću primijeniti i na njegove pjesme, u kojima neraskidiva povezanost s očinstvom i majčinstvom zapravo znači dualitetnu vezu s Bosnom. To se posebno odnosi na pjesmu Uoči Bajrama 1949. U tom ciklusu ponajviše šarmira oporo tzv. povratno djetinjstvo – sjećanje na Bosnu, njezin radosni život i njezinu tegobnu smrt – jer postupno je gubila mnogoljudno bogougodni i multikulturni identitet. U tom smislu Čolaković je proročki ispisao mnoge stranice.

Za nas je važno, pa makar i s ove vremenske ili pak obljetničke distance, po ne znam koji put ponoviti da je pred nama veličajni pjesnik i prozaik (a to je dokazao i ovaj međunarodni simpozij) mističnoga jedinstva prirode i čovjeka, ljubavi i smrti, sentimentalne folklorno patrijarhalne fraze (kada je riječ o Bosni) i pjesnik s aktivističkim odnosom kada je riječ o neposrednoj društvenoj zbilji, ponekad s izričajnim udivljenjem, a ponekad s isto takvim primjesama stratuma čovjekove nemile sudbine. Paradoks je u tome što je Čolaković nemogućnost posvemašnjega saobraćanja sa svijetom uspješno pretvorio u mogućnost priopćenja svijeta. On je nedvojbeno i pjesnik razvijene religijske kulture više nego što ćemo to u tekstu osjetiti kao neki molitveni čin ili dnevno primjenjiv vjerski tretman.

**********

U povodu stote obljetnice smrti u Društvu hrvatskih književnika 14. studenoga održan je Međunarodni znanstveni simpozij pod naslovom Trajni književni znamen Envera Čolakovića. Skup poduprt pokroviteljstvom DHK-a, Ministarstva kulture RH, Ministarstva kulture i sporta BiH i medijskoga pokrovitelja časopisa za društvena pitanja i kulturu Behar, organizirali su DHK, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod i Bosansko filološko društva iz Sarajeva. Na simpoziju je govorilo petnaest književnih povjesničara i sveučilišnih profesora, a prisutnima su se u ime organizatora obratili i predsjednik DHK-a Božidar Petrač, Salmir Kaplan, ministar kulture Federacije BiH te predsjednik KDBH Preporod Senad Nanić.

Božidar Petrač, Salmir Kaplan, Senad Nanić I Milan Bandić

Petrač je istaknuo da održavanjem književno-znanstvenoga kolokvija organizatori žele dostojno vrednovati Čolakovićev višestruki prinos. „Duboko vjerujem da će današnji skup otvoriti novo poglavlje u proučavanju Čolakovićeva literarnoga opusa, identitetski čvrsto povezana uz hrvatsku, bosansku/bošnjačku, mađarsku i austrijsku kulturnu i književnu baštinu“ zaključio je i podsjetio na inicijativu DHK da se ulica u Zagrebu nazove Čolakovićevim imenom, što je podržao i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Ministar Kaplan izrazio je zadovoljstvo kvalitetnom suradnjom bošnjačkih kulturnih udruženja u dijaspori s DHK-om, kao i suradnju dvaju ministarstava, a Čolakovićevo djelovanje nazvao je „uzorno izgrađenim mostom između naših kulturnih baština i suvremenosti“.