Nadmašiti samoga sebe

Hrvatska operna reprodukcija oduvijek je imala blistavih predstavnika, no kraj 20. stoljeća donio je stanovit izostanak naših pjevača u svijetu. Osobito smo u povijesti obilovali ženskim glasovima. Srećom, zadnjih nekoliko godina zapaža se renesansa s nizom odličnih mladih pjevača, većinom poteklih sa zagrebačke Muzičke akademije, od kojih su neki počeli uspješne karijere u uglednim europskim opernim kućama.

Zanimljiva operna numerologija obilježava nisku znamenitih hrvatskih mezzosopranistica druge polovice 20. stoljeća. Dvije od njih, Nada Puttar Gold i Biserka Cvejić, rođene su istoga dana, 5. studenoga 1923, pa su obje u dobru zdravlju nedavno proslavile 90. rođendan. Sedamdeseti rođendan nedavno je, 20. listopada, proslavila Dunja Vejzović, koja je upravo primila Nagradu hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje (životno djelo). Ruža Pospiš Baldani sedamdeseti je rođendan proslavila prošle godine. Dvije mezzosopranistice, pak, rođene su prije stotinu godina. Đurđa Milinković (1913–1986) rođena je u Pragu, ali školovala se u Zagrebu te debitirala i dvije godine pjevala u Zagrebačkoj operi. Zatim je otišla u inozemstvo i bila, između ostaloga, dugogodišnja prvakinja Bečke državne opere i Bavarske državne opere u Münchenu.

Marijana Radev kao Amneris

Predvodnica te sjajne plejade koja je, svaka na svoj način, u većoj ili manjoj mjeri, usporedno djelovala u zemlji i u inozemstvu – donoseći na zagrebačku pozornicu sjaj velikih scena i čineći zagrebačku publiku dijelom širokoga svjetskog auditorija – na neki je način nezaboravna Marijana Radev. Rođena 21. studenoga 1913. u rumunjskom lučkom gradu Constanzi, od oca Bugarina i majke Hrvatice, umrla je prerano, 17. rujna 1973. No još se i danas pamte i s naraštaja na naraštaj prenose sjećanja na njezine kreacije. Za niz će mezzosopranskih uloga mnogi stariji posjetitelji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bez dvoumljenja ustvrditi kako je u njima najbolja bila – Radevica!

Jesu li zlatne boje jeseni i bogatstvo jesenjih tonova utjecali na tamne preljeve glasova naših umjetnica pa tako i na glas Marijane Radev? Pohađala je Muzičku akademiju u Zagrebu, u kojem živi od 1919, u razredu profesora Milana Reizera. Zatim se uputila na usavršavanje u Trst, gdje je u travnju 1937. nastupila kao Marina u Borisu Godunovu. Nekoliko je mjeseci sudjelovala u opernim stagionama u Rimu i Anconi. Pjevala je Santuzzu u Cavalleriji rusticani s Beniaminom Giglijem. S istom je ulogom nastupila u Zagrebačkoj operi 21. rujna 1938. – i pjevala u njoj do 1971.

U osvrtima na taj nastup podijelila su se mišljenja o njezinu glasu. Neki su ga kritičari doživjeli kao pastozan alt, neki su u njemu čuli probojnost dramskoga soprana u visokom registru. Dr. Hubert Pettan pisao je da je taj glas po boji mnogo više mezzosopran nego sopran, da na punoći, istina, ne gubi ni u višim položajima, ali ti nisu uvijek bez napora, te da je očigledno njegov prirodan položaj prema dubini. Santuzza nije bila njezina prva uloga u Zagrebačkoj operi jer je već 1931. sudjelovala na praizvedbi Matzove Božićne priče.

Bez obzira na specifičnu tamnu boju i velike glasovne mogućnosti, koje su joj omogućavale repertoar u rasponu od Santuzze, Kundry u Parsifalu, Eboli u Don Carlosu, čak i Lidije u opereti Barun Trenk, do brojnih altovskih uloga, Marijana Radev bila je jedinstvena i posebna operna umjetnica suvremenoga doba koje traži cjelovite i kreativne glazbenoscenske ličnosti. Bila je – dakako, u drukčijoj kulturnoj okolini i u drukčijim društvenim okolnostima – na tragu Marije Callas i njezinu značenju u razvoju operne umjetnosti. Svaki operni lik ostvarivala je kao studiju glazbeno-interpretativnog i glumačkog izraza, što se i danas može vidjeti, primjerice, na televizijskoj snimci Pikove dame i njezinoj ulozi stare Grofice.

Bila je pojam za Carmen. Taj Bizetov lik izvirao je iz dubine njezina bića, igrala ga je prirodno i autentično. Kao Carmen zabilježila je neke od vrhunaca karijere. Kada ju je 1955. pjevala u londonskoj Kraljevskoj operi, engleska kritika pisala je kako od vremena Emme Calvé nije bilo takve Carmen koja bi potpuno zadovoljila sve pjevačke i glumačke zahtjeve uloge. S njom je dvaput gostovala u Bečkoj državnoj operi te u Zürichu, Moskvi i na samu izvorištu toga djela – pariškoj Opéri Comique. Pjevala ju je dvjestotinjak puta. Biserka Cvejić priznala je kako je oprezno pristupala ulozi Carmen, svjesna da je Marijana Radev pojam za nju i u Zagrebu i u Beogradu. Nije željela niti mogla oponašati njezin seksepil, već je morala tražiti drukčiji, vlastiti izraz.

Marijana Radev najviše je u Zagrebačkoj operi pjevala Carmen – 78 puta, od 1940. do 1965. Po broju nastupa slijede Doma u Eri s onoga svijeta 70 puta, Amneris u Aidi 38 puta, Brittenova Lukrecija 27 puta, Azucena u Trubaduru 26 puta, Charlotta u Wertheru 25 puta, Marina u Borisu Godunovu 23 puta. O njezinu profesionalizmu govori podatak da je, kao prvakinja Zagrebačke opere, 28 puta pjevala malu ulogu Kate u Prodanoj nevjesti. Podjednako uvjerljiva bila je u ulozi uzvišene, kraljevske Amneris kao i u ulogama seoskih žena Dome i Govedarke u Gotovčevim operama Ero s onoga svijeta i Morana. U Zagrebačkoj operi tumačila je 44 uloge i nastupila 585 puta.

Vrhunska muzikalnost, osjećaj za glazbenu frazu i poznavanje specifičnosti različitih stilova obilježavali su operni, ali i bogat koncertni repertoar Marijane Radev. Diskografska izdanja DGG-a i Polygram Recordsa čuvaju njezina tumačenja altovskih dionica u Verdijevu Requiemu, Rossinijevoj Stabat Mater i Beethovenovoj Missi solemnis. Scenska kreativnost i snažna umjetnička osobnost pridonosili su njezinu izboru prigodom brojnih praizvedbi hrvatskih opernih skladatelja. Mara u Matiji Gupcu Ive Lhotke Kalinskog, Barbara u Zlatu Zadra Ivana Brkanovića, naslovna uloga u Majci Margariti Krste Odaka, Pazikuća u Novom stanaru Milka Kelemena, a povrh svega antologijske Jele u Ekvinociju Ivana Brkanovića i Gotovčeva Mila Gojsalića, dokazuju iskonski afinitet Marijane Radev za suvremeno operno stvaralaštvo domaćih, ali i inozemnih autora, ponajprije Brittena, Stravinskog, Menottija i Prokofjeva.

Uza stalnu prisutnost na zagrebačkoj opernoj pozornici HNK-a, usporedno je održavala postojanu inozemnu karijeru s brojnim gostovanjima. Počela je u Italiji, kamo se vraća 1950-ih, prvo na festival Maggio Musicale Fiorentino. U milanskoj Scali pjevala je s Renatom Tebaldi i Giuseppeom di Stefanom. S Mariom del Monacom pjevala je prigodom njegova gostovanja u Carmen u Zagrebu. U Scali je pjevala Lauru u Giocondi i Ottaviju u Krunidbi Popeje pod ravnanjem Carla Marije Giulinija. Kruna tih nastupa bila je Grofica u Pikovoj dami 1961. Njezina interpretacija Mahlerova ciklusa Pjesme mrtvoj djeci, koji je pjevala u Lincolnovu centru u New Yorku, prikovala je slušatelje dubinom emocija.

Za svaku se ulogu Marijane Radev govorilo kako je upravo to jedna od njezinih najboljih kreacija. A nadmašivati sama sebe iz nastupa u nastup, u svakoj novoj ulozi, mogu samo oni najveći. Da je bila sama, ni ona to ne bi mogla. No uz nju su bili veliki hrvatski dirigenti Lovro Matačić, Mladen Bašić, Milan Horvat i drugi, redatelji Vlado Habunek i Kosta Spaić u modernom repertoaru te Margareta Froman u klasičnom. Na pozornici bila je s pjevačkim velikanima kao što su Vladimir Ruždjak i Tomislav Neralić. Njezin stalni tenorski partner bio je Josip Gostič, nenadmašni kolege u modernim operama Franjo Paulik, Piero Filippi i Mirka Klarić. Ali i niz drugih solista Zagrebačke opere, koji su nosili bogato razdoblje pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.

Marijana Radev otišla je prerano, pripremajući se za koncert na Varaždinskim baroknim večerima. S operne pozornice povukla se kao zvijezda, ulogom Slijepe žene u Giocondi, 25. travnja 1971, u predstavi s nizom poznatih inozemnih gostiju (dirigent Lamberto Gardelli, tenor Renato Cioni, bariton Gianpiero Mastromei, bas Bonaldo Giaiotti). Za nemjerljiv doprinos našoj glazbenoj kulturi dobila je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Šarmantna gospođa, koja je uvijek zračila posebnim fluidom, naša Radevica, trajno živi u srcima publike i nebrojenih poklonika.