Muzička farsa zatočenika apsurda

Uz Glazbenu tribinu u Opatiji Hrvatsko društvo skladatelja u suradnji s HNK-om Ivana pl. Zajca u Rijeci uprizorilo je operu Svijetleći grad danas nepravedno zapostavljena skladatelja Ive Lhotke Kalinskog.

Sin poznatijeg oca, također skladatelja, Čeha Frana Lhotke, bio je pjevač i profesor pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te autor opera, glazbenih farsi, baleta i vokalne lirike (solo pjesama). U njegovim glazbenoscenskim djelima osobit je afinitet prema tekstualnom predlošku, tako da pomno bira libreta književnika prošlosti i sadašnjosti: Marin Držić (Pomet, meštar od ženidbe), Miroslav Krleža (Balade Petrice Kerempuha…), Branislav Nušić (burleske Dugme i Analfabeta) te Petar Šegedin (Svijetleći grad). Tu „muzičku farsu zatočenika apsurda“ napisao je skladatelj 1967. prema Šegedinovoj noveli koja se nadovezuje na rodonačelnike teatra apsurda Becketta i Ionesca. Djelo je praizveo ansambl Zagrebačke opere pod vodstvom Nikše Bareze u režiji Petra Šarčevića na tada zamjenskoj pozornici Doma JNA u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu. No u međuvremenu cjelovita je partitura izgubljena, što je onemogućilo buduće izvedbe jednočinke koja je nakon posljednjih izvedbi pala u zaborav, kao i cjelovito skladateljevo stvaralaštvo.

Robert Kolar i Sergej Kiseljev / Snimio Anastazija Vrzina

Možda bi to bilo i ispravljeno u godini kada se ispunjava 100. obljetnica njegova rođenja, da godina nije posvećena opernim velikanima Verdiju, Wagneru i Brittenu, tako da je i ta prigoda propuštena. No zahvaljujući inicijativi mezzosopranistice Nataše Antoniazzo, koja je naišla na pojedinačne dionice partiture u obiteljskoj arhivi skladateljeva sina, violončelista Bojana Lhotke, ipak je barem jedno djelo predstavljeno suvremenoj javnosti u sklopu retrospektivnoga programa opatijske tribine.

Prvi korak bila je rekonstrukcija cjelovite partiture, uz potporu Ministarstva kulture i zagrebačke Kulture promjene SC-a, koja je u početku planirala uprizoriti skladbu. No opera s kompletnim simfonijskim orkestrom, zborom i osmero solista primjerenija je repertoaru nacionalnog kazališta, posebice Riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca, koje već tradicionalno u vrijeme Zajčevih dana njeguje izvedbe djela hrvatskih skladatelja. Izvorno smještena u žutu kuću s većinom likova koji haluciniraju i kreću se u krug, progovara o vječno aktualnim temama o smislu života, neizbježnim nesporazumima i neprestanoj ljudskoj potrebi za objašnjenjem. Sasvim u skladu s tadašnjim težnjama na opernoj sceni, skladatelj je uglazbio teatar apsurda i sjajnom filigranskom orkestracijom i živopisnim tretmanima glasova pojačao njegov učinak.

Bila je to prva operna režija Saše Broz, od ove sezone nove direktorice Riječke opere, koja je razrađenim smislom za glazbenu dinamiku i dramatizaciju opravdala ukazano joj povjerenje. Libreto u kojemu izvorno dvojica luđaka bježe iz ludnice i prate svjetlost u daljini u potrazi za svjetlećim gradom i sucem za svoje grijehe te na kraju jedan drugoga zadave, za redateljicu je djelovao suviše mračno. Stoga je željela učiniti svojevrsni interpretacijski „kontrapunkt“ u odnosu na izvornik: „ludnicu“ je preobrazila u slikoviti kruzer s raznoraznim turistima i putnicima u nepoznato, a dvojicu čuvara u ludnici zamijenila jednim morskim vukom na palubi (jedinu govornu ulogu), dok je završne govorne retke koji otkrivaju tragičan kraj smjelo izbrisala. Time je tragediju pretvorila u neizvjesnost, možda i prikladniju teatru apsurda.

Veliku ulogu u njezinoj je redateljskoj koncepciji odigrala slika Borne Šercara s nasmiješenim polupotopljenim brodom, što ju je navelo na to da tog jazz-glazbenika, udaraljkaša, pjesnika i slikara uvede i u scenografske vode. Umjetnik je razradio scenografsko rješenje broda s ljudskim licem, očima na jedrima koja se otvaraju i sklapaju i crvenim nasmiješenim usnicama. Po njemu, to je lice suca kojega svi i spominju u predlošku, kojega traže i kojega se pribojavaju, no istodobno daje ljudsko lice pretjeranoj apsurdnosti teksta i prizora koji u spoju režije, slike, kostima i glazbene interpretacije poprima prilično realističan, gotovo filmski karakter. Vizualnoj je šarolikosti osobito pridonijela kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović skladnim retrokrojevima od kupaćih kostima pin-up-djevojaka, večernjih haljina, sve do skijaških odijela nekih u vremenu zalutalih turista i požutjele vjenčanice „Žene u žutoj haljini“. Pomaknutost u odnosu na izvornik u njezinu se slučaju najviše odrazio u kostimu Jakog (profesora) bez hlača i neugledne nijeme uloge „sestre-kućanice sa 16 dioptrija“ prikazane u pojavnosti fatalne plavuše.

Posebno je dobro zvučao orkestar pod vodstvom intendantice Nade Marošević Orešković, otkrivši najbolje simfonijske adute partiture, a iz pjevačke su se podjele glumom i ljepotom pjeva osobito istaknuli tumači dva glavna lika, izgubljenih putnika, tragača za svjetlećim gradom, bariton Robert Kolar (Jaki, profesor) i tenor Sergej Kiseljev (Mršavi, mali činovnik). Inicijatorica izvedbe opere, mezzosopranistica Nataša Antoniazzo, nastupila je u ulozi Žene u žutoj haljini i otkrila zanimljivu boju glasa, dok je u epizodnom liku Crnog poput nekog modernog proroka zablistao snažan tenor lijepa zapjeva Voljen Grbac. Premda malobrojna, publika je cijeli ansambl ispratila ovacijama, a do jedine planirane reprize na kraju nije ni došlo jer je predstava otkazana zbog vremenskih neprilika.