Mimeza danas

Realizam, stilski pravac koji teži postizanju iluzije zbilje, definicija je pravca koji se javlja polovicom 19. stoljeća predvođen velikim umjetnicima Courbetom, Daumierom i Milletom, koji su se, vođeni idejom objektivnosti i uvjerljivosti prikaza, orijentirali na suvremeni svijet kao jedini realni svijet, oslobođeni bremena velike povijesti i njezinih interpretacija. Vođeni spoznajom da slika nikada ne može biti lišena osobnog doživljaja, težili su objektivnosti i realističnosti putem što vjernijega prikazivanja oblika i događaja.

Sintagma novi hrvatski realizam naziv je nove struje realizma, predstavljene radovima darovitih mladih hrvatskih umjetnika i njihovim viđenjem figurativnosti i realizma danas.

Mitar Matić, Prije skoka, 2012.

Da je riječ o novom obliku tradicije koji počiva na priznatim uzusima povijesno-umjetničke tradicije, govori naslovnica kataloga izložbe Novi hrvatski realizam. Fotografija iznimno darovita i višestruko nagrađivana mladog filmskog umjetnika Luke Hrgovića, koji je ujedno autor videopozivnice, predstavlja ženski lik u sportskoj majici i kratkim hlačama s kistom u ruci. Riječ je o suvremenoj metafori Polikletova Dorifora, motiva kojim je uspostavljen kanon muške ljepote u grčkom kiparstvu. Simbolika, pojačana dramatičnom kulisom oblačnoga neba i praznom arenom u pozadini, iskaz je pobune i kritike niza modernih eksperimentalnih oblika umjetnosti u kojima je ponekad teško razaznati što je od svega toga umjetnost. Poziv je to na izložbu iznimnih postignuća mlade generacije umjetnika i njihove percepcije realizma.

Kao što autor izložbe Feđa Gavrilović na samu početku kataloga kaže, „čak i najrealističniji prikaz u umjetnosti jest osobni pogled, pa i apstrahiranje, selekcija, komadanje stvarnosti“. Slikarstvo po svojoj naravi nije dokumentaristički prikaz, ono je proizvod nečijeg uma, a kako je svaki čovjek poseban, tako čak i dva umjetnika slična izričaja mogu realistično prikazati isti predmet u istom kadru, no oni će ga vidjeti i percipirati, te sukladno tomu i prikazati, drukčije. Objektivnost postoji do određene granice, nakon čega u prvi plan stupa osobni izričaj, percepcija, skup energija, doživljaja i iskustva što čine bit nekog umjetnika. Svi se oni bave stvarnošću, ali na sebi svojstven način. Iako se na prvu okvir realizma može činiti ograničavajućim, promatrajući kvalitetan presjek likovnoga stvaralaštva na izložbi, vidljivo je da je situacija upravo suprotna – realizam je samo polazište, osnova s koje svaki umjetnik kreće u vlastitom smjeru.

Različitost pristupa, tematika, percepcija i eksperimenata unutar slikarskog medija svjedoči o tome da nije riječ o realizmu kao strogo zadanu okviru, već više o ideji koja vraća figurativno slikarstvo na mjesto koje mu je oduvijek pripadalo.

Ivona Jurić, Runolist, 2013.

Usporedbom većeg broja izloženih portreta moguće je spoznati čitav spektar različitih percepcija stvarnosti. Fedor Fischer portretira svoje prijatelje, glazbenike s kojima surađuje. Način na koji ih prikazuje govori o njihovu bliskom odnosu, gdje Gobac i Brada dopuštaju bilježenje trenutka zamišljenosti u realističnoj maniri. Kod close up-portreta Fedora Fischera žarište je na karakteru lica oblikovana ponajviše bočnim izvorom svjetlosti koji polovicu lica gradi dubokom sjenom stvarajući gotovo dvije strane iste osobe – one na pozornici i one u privatnom životu.

Portrete intimističkoga karaktera stvara Stipan Tadić, portretirajući svoju baku i slikaricu Moniku Meglić. Tadić prikazuje ženske likove subjektivno i intimno, posve neopterećen nametnutim vizualnim kanonima ljepote i predodžbe ženskog lika. Prikazane u slabo osvijetljenim prostorima, prigušenih zagasitih boja, ozbiljnih lica i statičnih poza, uhvaćene u trenutku bolesti ili umora, odraz su naše realnosti, lišene bilo kakva uljepšavanja. Referiranjem na stare majstore i koristeći se tradicionalnom tehnikom jajčane tempere u kombinaciji s uljem, Stipan Tadić pronašao je vlastiti izraz s kojim se promatrač može poistovjetiti. Autor komunicira djelima ilustrirajući ljude i događaje kojima potvrđuje da je itekako svjestan naše zajedničke realnosti.

Posve drukčiji tip portreta radi Luka Dundur ilustrirajući svoju sestru u interijeru dekorativnoga karaktera. Kompleksnost i kolorističnost interijera prisutna je i u djelima Mohamada Davida Shreima, koji ilustracijom vlastitog doma izražava svoje strahove i preokupacije. Na slici Sit and think about the paintings umjetnikova jakna s harlekinskom kragnom ironičan je komentar na situaciju u kojoj se umjetnik nalazi, posve bespomoćan zbog nemogućnosti pronalaska svoje pozicije u društvu i na likovnoj sceni.

O tome koliko različitih pristupa u poimanju ideje portreta postoji svjedoče djela mlade slikarice Valentine Supanz, koja izražava slične osobne krize kao i Mohamad David Shreim, slikajući opustošene i prljave izloge napuštenih prostora u gradu. Ispisujući poruke po staklu izloga, umjetnica govori o problemima s kojima se mladi ljudi često susreću nakon završetka fakulteta. Izabirući motiv praznih izloga, autorica se približava publici metaforama ekonomske krize, nezaposlenosti, zatvaranja malih obrtnih radnji i niza nevolja koje su snašle građanstvo u doba recesije.

Optimističniji pristup portretu vidljiv je u autoportretu Ivane Koren, koja stoji pred šarenim i išaranim zidom namećući se crnilom jakne i šešira i vedrim osmijehom upućenim promatraču. Snažna dominacija boja prisutna je i u djelima Ivane Vulić u toplim zemljanim tonovima kojima je dočarana opuštenost i neopterećenost osoba prikazanih za vrijeme odmora i ljetovanja.

Stipan Tadić, Monika (Zima u Medici), 2012.

Kritiku konzumerističkog društva, kojega se vrijednosti mjere isključivo potrošnjom, donose i slike Martine Grlić. Akromatski prikazi radišnih žena u danas propalim tvornicama dvojaka su karaktera. Prizori naslikani prema fotografijama svjedoče o prošlom vremenu i utoliko su dokumentarističkog karaktera. S druge strane, one prikazuju jedno sjećanje, sjećanje na ljude koji više ne postoje, barem ne u prikazanom kontekstu, i upravo zbog toga obrisi njihovih likova bivaju blago zamućeni – oni su pripadali nekoj drugoj stvarnosti.

Dok većinu spomenutih radova obilježava odraz umjetnikove introspekcije, djela Mirana Šabića i Stjepana Šandrka primarno su orijentirana  na vrhunsko vladanje slikarskim umijećem – kod Mirana Šabića jezikom linije i plohe, a kod Stjepana Šandrka konstrukcijom, plastičnošću modelacije i kompozicijskom organizacijom slike. Nizu radova s naglaskom na samu mediju slikarstva, a ne na pozadinskoj priči prikaza, pripadaju i djela Maje Vodanović, čiji  monokromni radovi tonskim slikanjem stvaraju atmosferu intimnosti. Prazni interijeri prikazani su iz neobična rakursa, čime se pridaje karakternost naizgled običnim, pomalo skučenim prostorima.

Dok su djela Mirana Šabića i Stjepana Šandrka primjeri čistoga vizualnog govora, radovi Pavla Pavlovića i Zlatana Vehabovića realistični su samo u tehničkom djelu prikazanoga motiva. Konotacije koje stoje iza prikaza nedokučive su bez dodatne interpretacije. Pavlovićevi prikazi dječjih igračaka aluzija su na stanje osamljenosti i napuštenosti, dok iza prikaza velikoga nasukanog kita stoji cijelo promišljanje o ljubavnom odnosu razdvojena para, odnosu čovjeka i nesmiljene prirode te autonomnom prostoru pojedinca.

Posebnim ljudskim stanjem bavi se Mitar Matić, mladi umjetnik već profilirana i prepoznatljiva slikarskog rukopisa. Ispitujući stanje ljudske svijesti i tijela neposredno prije negoli utone u san nastaje djelo Prije skoka. Dočaravanju takva specifičnog stanja  pridonosi poentilistički način slikanja, gdje niz gusto nanizanih mrlja stvara film, odnosno sloj  koji onemogućava percepciju čistog prikaza neuhvatljivoga ljudskog stanja. Hladan ton plave boje dominira prikazom i pridonosi atmosferi tišine i mirnoće  naglašavajući pritom topli inkarnat gologa ljudskog tijela.

Slojevitost zapažamo i na radovima Ivone Jurić u prikazima napuštene prirode s elementima koji svjedoče o čovjekovoj prisutnosti. Sitni kratki potezi stvaraju živahnu površinu suptilna kolorita, dozirajući gustoću prikazanih motiva.

Crtež je na izložbi zastupljen radovima Ines Matijević Cakić i Duje Medića. Simbolika se proteže svim trima djelima Ines Matijević Cakić, dok je najizraženija u djelu Suzana. Klasična tema zasnovana na biblijskoj priči o mladoj djevici Suzani interpretirana je prizorom gole žene pokrivene ručnikom u kupaonici, dok dva muška lika, djelomice odrezana kadrom kružnog oblika koji asocira na pogled kroz špijunku, bez imalo srama ili nervoze gledaju u mladu djevojku. S druge strane, djela grafičara Duje Medića bave se tradicijom i ljudskim karakterom na vrlo izravan način. Čovjek koji gleda sunce rad je vrhunskog crtača koji mekim, ali snažnim građenjem sjene i svjetla oblikuje nevjerojatno autentičan portret izbjegavši pritom oštre obrisne linije. Snaga crteža toliko je jaka da u potpunosti dominira nad površinom veće, preostale bjeline praznog papira. O širokom spektru obrađenih tema Duje Medića govore i dva prikaza ženskih spolnih organa kao izvora svih nedaća ovoga svijeta.

Dva autora predstavljena sa po jednim djelom nadopunjavaju širok raspon djelovanja unutar okvira realizma. Četrdeset i dva bakropisa Ane Sladetić pod naslovom Zidovi identiteta rezultat su istraživanja različitih obiteljskih kuća. Raster 42 grafike prikaz je zida kuhinje stoljetne građanske kuće. On govori o intimnom krugu obitelji unutar zidova, unutar čvrste granice koja dijeli intimno od javnog, vlastito od tuđeg, privatno od poslovnog.

Za razliku od tradicionalne tehnike bakropisa Ane Sladetić, Luka Hrgović fascinaciju prostorima i arhitekturom prenio je u rad Atelje napravljen u digitalnoj grafici. Koristeći se novim tehnikama u 3D-programu autor je svaki predmet na slici modelirao od nule rabeći kao predložak postojeći atelijer. Uzimajući kao osnovu prostor atelijera, Hrgović pomno i promišljeno pristupa svakom detalju dodajući mu sve potrebne karakteristike, zahvaljujući kojima prostor postaje prepoznatljiv. Rad koji se zbog pomne i precizne obrade doima kao fotografija daleko je od puke fotografije. Takav način rada zahtijeva sve korake kao i nastanak umjetničke slike – od prazne bjeline na kojoj umjetnik slobodnim izborom gradi prostor i prikazane elemente stvarajući pritom jedinstveni interijer koji u zbilji ne postoji, za razliku od fotografije koja samo bilježi postojeće.

Presjek izložbe Novi hrvatski realizam prikaz je suvremene hrvatske likovne scene na području realizma, gdje isprepletanje tema i medija govori o sličnostima i različitostima zastupljenih autora. Većina predstavljenih autora snažni su i izvrsni pojedinci, a njihovo dosadašnje stvaralaštvo prepoznato i potvrđeno u našoj likovnoj sredini.

Da je riječ o ozbiljnoj i odgovorno promišljenoj izložbi, svjedoči niz ključnih čimbenika – kvalitetan i minuciozan izbor umjetnika i njihovih djela, stručan i pitak tekst te određenost sama konteksta i tematike izložbe.