Maštovito i pouzdano

Znameniti Boris Bućan, koji je svojedobno iznenađivao velikim kvadratnim plakatima za tadašnji Simfonijski orkestar Radiotelevizije Zagreb, ponovno se prihvatio istoga posla. Na tiskanom programu klavir je postao konj bana Jelačića, a na poleđini crna silueta bana, dominantna na konju, dirigira sićušnim simfoničarima naguranim u lijevom kutu. Maštovito, zar ne, za samoproglašeno „povijesni“ Dorin koncert o stotoj obljetnici nastanka njezina jedinog Klavirskog koncerta u g-molu? Bezgranično zaigrano spojena su dva hrvatska simbola: poznatiji ban i skladateljica nevoljnoga života koja je zaokupljala i druge istraživače i umjetnike.

I opet maštovito, u duhu svoga vremena, najpoznatiji finski skladatelj Jean Sibelius piše: „Prostrane su i mračne šume Sjevera, prastare, tajnovite, snivaju strašne snove. U njima živi moćan šumski bog, a šumske vile u tami ispredaju čudesne tajne.“ Tipično romantičarski! Zapisao je to u povodu svoje simfonijske pjesme Tapiola, koja se našla na početku programa Majstorskoga ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a pod vodstvom Aleksandra Markovića. Vrlo omiljena i već (treći put?) pozivanog, iako se pravi razlozi, osobito oni zanatski i glazbenički, teško mogu dokučiti.

Dorin koncert s Martinom Filjak i Simfoničarima s Aleksandrom Markovićem / Snimio Dinko Bažulić

Aleksandar Marković karijeru je izgradio uglavnom u Austriji. On ima osjećaja za zvuk i dinamiku, ali partiture misli u kratkom dahu, najviše do četiri takta unaprijed. Dakako takvim pristupom i dometom ne uspijeva zadržati cjelinu forme, nego samo neko općenito muziciranje. Već „u mračnim šumama“ nadahnutoj i rapsodijskoj Sibeliusovoj Tapioli ta mu je cjelina izmaknula iz ruku. Skladateljevo nadahnuće krenulo je od Tapiole, nakon Drugoga svjetskog rata osnovana finskog grada, koji je kao primjer izvrsnosti pokazivan povjesničarima umjetnosti i arhitektima. Ali Sibeliusova simfonijska pjesma Tapiola stoji dakako kao samosvojno djelo, i bez prethodnih saznanja o gradu Tapioli.

Drugi dio koncertne večeri posebno birana programa donio je još jednu rapsodiju, neku vrstu uzbudljive glazbene priče. Riječ je o Tarasu Buljbi moravskoga skladatelja Leoša Janačeka, skladbi nadahnutoj Gogoljevim romanom. Priča o pokretu zaporoških Kozaka za nas je danas manje bitna. Ostala je pripovjedna glazba u tri dijela sa znakovitim nazivima tipičnim za programsku glazbu. Zanimljivo je pročitati čime su sve bili nadahnuti skladatelji u doba aktualnih povijesnih previranja i okićenih legendi. Od toga je za koncert birana sadržaja ostala samo takozvana apstraktna snaga programske i pripovjedne glazbe. U nju možete učitati i neke nove i vrlo slične priče, filmske ili realno opipljive. Simfonijski orkestar HRT-a maksimalno se trudio, ali je uz Aleksandra Markovića ostao u još kratko aktualnih pedeset nijansi sivoga, kao što kaže naslov jednog djela iz druge domene. Šteta, jer su šanse bile i veće. Budimo iskreni, i dirigent osim lijepa prikazivanja treba poduzeti nešto više u čitanju i sagledavanju partitura. Najbolje se to posvemašnje sivo očitovalo u jedva primjetnoj suradnji u Klavirskom koncertu Dore Pejačević. Angažiranje Martine Filjak za solistički koncert uvijek je siguran pogodak. I organizatori to dobro znaju jer u domaćim se prilikama prije svega broji inozemni uspjeh. Takav je pogodak u izrazito pijanistički lik bio i s Koncertnom za klavir i orkestar u g-molu Dore Pejačević. Veliki zahvat romantičarske strukture, zahvat koji podsjeća i na Brahmsa i djelomično Rahmanjinova. Bez prevelike buke, vrlo ravnomjerno, na fonu srednjih glasnoća i plitko zauzdana tona, pouzdano je Martina Filjak sav taj gusti solistički materijal zacijelo znala isto tako pouzdano iznijeti. Koliko se tu još nijansi krije, ostaje nam za drugu priliku za potpunije poznavanje zamašnoga koncerta. S popudbinom dobro razvijene pijanističke karijere od koje se može živjeti, Martina Filjak sigurno i nepokolebljivo kroči i dalje! Usto, donosi i pouzdano nenametljive i dovoljno autoritativne i glasne interpretacije kakva je bila i ova koncerta Dore Pejačević.