Magdalena kao javor, a o avionu ni riječi!

Predstava Život bez imena dramatizacija je dijela istoimenoga romana Vladimira Stojsavljevića. Predstava je sva u efektima kazališne ekskluzive – za samo dvanaest gostiju u blagovaonici Palače Gvozdanović na Gornjem gradu u Zagrebu rekreirana je Posljednja večera na kojoj Marija Magdalena govori svoju istinu ne bi li, kad je kaže publici kao novim apostolima, napokon mogla na miru umrijeti i otići onomu kojega je jedino voljela, Kristu. Njega se u predstavi zove isključivo židovskim imenom Ješua (Isus je latinski, dok je Krist njegova funkcija jer to znači pomazanik ili mesija).

Perica Martinović i Dijana Bolanča / Snimila Vladimira Spindler

Ovo je još jedna priča o Mariji Magdaleni kao ženi Isusovoj, a problem s tom verzijom priče jest – da nije ni nova ni važna. Nije važna jer nema veze s dogmom ili samom biti vjere. Važne teme o Kristu jesu je li bio Bog ili čovjek, samo Bog ili samo čovjek ili, kako naučavaju apostoli i Crkva, i Bog i čovjek. Drugo važno pitanje jest o biti Presvetog Trojstva i odnosu Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga, a treće o prirodi sakramenata. Zbog toga je crkva proglašavala hereze, zbog toga su ljudi umirali. A to koristi li se u misi pravim kruhom ili suhom hostijom, nije nimalo važno. Otprilike je na toj razini i priča o Mariji Magdaleni kao Isusovoj ženi. Niti je zbog nje Crkva proglasila herezu, niti je netko spreman umrijeti. Naime, da je Isus imao ženu, ne bi bilo razloga da se to taji. Isus je živio normalnim ljudskim životom, rodio se i umro, jeo, pio, imao skupe haljine, pa se mogao i oženiti. Kao što su neki apostoli bili oženjeni, a neki ne, kao što su neki proroci bili oženjeni, neki ne, a za neke i ne znamo. Jer to nije bila važna informacija u židovstvu, važno je bilo njegovo poslanje. Tako je ostalo i u prvoj Crkvi.

Nešto je drugo bilo sramota i potpuno strašno za ono vrijeme: Isusova smrt. Isus je umro najsramotnijom smrti svoga vremena, tako sramotnom da su prvi kršćani koristili ribu kao simbol svoje vjere, a ne križ, jer im je bio zazoran znak. Raspeti su u ono vrijeme bili smatrani prokletima. Danas se to ne može ni zamisliti jer ne postoji ekvivalent takve društvene sramote. Ali ni apostoli, ni ostali kršćani, nisu nikada tajili tu smrt. Pritom su propovijedali da je Isus došao spasiti svijet, da je pobijedio smrt i da nakon uskrsnuća vlada nebom. E sad, svi oni koji tvrde da je Pavao izmislio Kristovo božanstvo i njegov nauk, ne bi li bilo logično da mu je smislio i neku ljepšu smrt ili da te smrti nema? Nekako mi se ne čini logičnim da kad nekog želiš proglasiti kraljem govoriš okolo da je umro kao zadnji lopov, proklet na križu. To je li bio oženjen ili ne, u ono je vrijeme bilo potpuno nevažno za ustoličenje kralja ili boga. Jer u ono su doba svi bogovi iz „okoline“ (antički, egipatski, babilonski...) bili oženjeni ili/i božicama ili/i smrtnicama. Nema ni razloga ni logike da apostoli govore o sramotnoj smrti, a skrivaju ženu kao najveću tajnu. Otkriće da je Krist bio oženjen koje nam se servira kao najveća moguća senzacija jednako je kao da netko pred najnovijim i najvećim avionom na svijetu koji slijeće na pistu žustro objašnjava da je drveće uz pistu javor, a ne jablan. Da, stvarno? Tamo je i drveće?

U literaturi je legitimno izmišljati najrazličitije odnose među povijesnim ličnostima, pa tako i Mariju Magdalenu udati za Isusa, ali da bi nam ona bila zanimljiva kao lik, mora biti nešto u njoj što je važno za nas ili za Isusa. To da je ona samo Isusova žena može biti intrigantno kao tema isključivo za ovo naše površno vrijeme plitkih senzacija koje ne govori o smislu života ili važnim istinama, nego o tome tko je s kim spavao. Uvijek se nadam da će onaj tko posegne za bilo kakvim aspektom Kristova života reći barem nešto intrigantno i važno, nešto o čemu se može ozbiljno raspravljati (sjećam se da je Martina Aničić napisala fini kratki roman o Mariji Magdaleni), ali u ovoj predstavi nema ništa od toga. Magdalena nam otkriva deset „istina“ koje su, naravno, „laži“ iz Biblije, ali sve su na razini plitkog zapleta o sukobu u obitelji: Josip je ljutit što mu je žena rodila tuđe dijete, Marija (Bogorodica) ljubomorna je na snahu (pa sama kuha za apostole?!), Magdalena (snaha) na Martu (to je Lazarova sestra) i na neke apostole koji su također zaljubljeni u Isusa, a sin (Magdalenin i Kristov) ima problema s majčinim zanemarivanjem jer je majka više voljela oca od njega (iako je otac ubijen, pretpostavljam, prije nego što se mali i rodio). No sve to površno, u jednoj rečenici, na razini razgovora u onim Big Brotherovim kućama! Što je najgore, sam lik Marije Magdalene prikazan je isključivo i jedino na razini žudnje. Seksualne. Potanko se opisuje (a malo i pokazuje) njezina žudnja prema Isusu i prema nekim drugim muškarcima, ali samo zato jer je on taj čas nije htio, potanko se opisuje (a malo i pokazuje) i žudnja drugih muškaraca prema Kristu ili njihova međusobna žudnja.

Kako god čovjek gledao na Isusa, on je legitiman književni lik. I kad se takav lik – koji je bio prvi bog koji je dopustio da ga ubiju slabiji od njega, koji je dobrovoljno umro da bi otkupio čovjeka bez ikakve naknade, koji je svojim djelovanjem promijenio svijet – ponovno i „istinito“ ispriča kao priča o nekome koga slijede i vole isključivo jer žele spavati s njim – e, to je klasično literarno osiromašenje postojećega lika! Kao da je Krist neki Casanova koji ljude privlači isključivo na toj, najnižoj strasti. Nije riječ o tome da je to svetogrđe, nego je naprosto nelogično. Casanova ima k’o u priči, ali ni jedan nije pobijedio grijeh i smrt, ne vlada dvije tisuće godina Nebom niti je u temelju naše civilizacije kao Krist. Stoga je očigledno da je u Kristovoj priči nešto mnogo važnije za ljudski rod od toga tko je s kim spavao.

Što je još gore, predstava govori o žudnji, odnosno fizičkom seksualnom činu, kao jedinom obliku ljubavi. Magdalena izrijekom i kaže: „Nema u vječnosti ljubavi, nego samo na zemlji!“ Ona očigledno nije shvatila ništa od Kristova nauka, ništa od njegove bezuvjetne i vječne ljubavi prema čovjeku, ništa od njegove božanske naravi. I kad, nakon svih opisa i prikaza žudnji, napokon u jednom trenutku krene objašnjavati Pilatu zašto Isusa Židovi žele ubiti i zašto im je toliko važan – pomislim, aha, sad će ona reći nešto važno, ona kaže: Zato što „je donio radosnu vijest da je život vječan“. Iako su to rekli mnogi prije njega, a i u njegovo su vrijeme to tvrdili farizeji. I još kaže: „zato jer je rekao da će se spasiti samo siromašni“. Pa ako je bila tako slabo upućena u bilo kakvu tajnu ljudskoga spasenja, ljudske duše, ili bilo čega važnog iz Isusova nauka, potpuno je nelogično da je izopćena i kažnjena (kažu nam da ju je Jahve kaznio da živi 2000 godina i da se njezina istina taji). Ona tako prikazana, pohotna i plitka, ne može nikomu biti opasna. I kad na kraju predstave kao posljednju repliku uputi pitanje Kristu (nakon što nam je ispričala priču i priprema se za smrt): „Kad dođem hoću li te znati zagrliti tako da ovo postane važna priča?“ mogu joj i ja odgovoriti. „Ovako kako ti je ispričana u toj predstavi, draga moja, sigurno neće.“ Ova je priča prazna jer nema ni mrvice, ni najmanje mrvice duhovnosti, ni najmanje mrvice nečega što bi reklo išta važno za čovjeka, ma ni neke hereze! Čak ni tragike priče kao zatajene žene, ni njezina trajanja 2000 godina, ni njezina utjecaja na svijet ili značenja.... Ničega.

Sadržajna praznina pokušala se nadograditi ekskluzivom spomenutom na početku teksta, simbolima i sporo i važno izvođenim ritualima (režu se, dube i šivaju jabuke; komada riba i spremaju se iznutrice u posudice kao mumije; mijesi se kruh; ruke se peru vinom; postavlja stol; na kraju zajednički blaguje), pozom (imamo dva ukočena batlera koji poslužuju), glumačkom patetikom (mlada Petra Kurtela koja igra Bogorodicu, Dijana Bolanča koja igra mladu Magdalenu, Sven Jakir koji glumi roba i Mojsija)... Čak ni dobra ideja da dvije glumice igraju Magdalenu nije iskorištena. Iako se nudila razlika između dva identiteta Marije i Magdalene (npr. kao Židovke i kršćanke, kao žudnje i duhovnosti, kao mlade/lude i starije/mudrije, stare i nove osobe, poslušne ili pobunjene...) njih su dvije identične kao karakteri, dakle dramaturški (dramska adaptacija i dramaturgija te asistencija redatelju Zvonimir Peranić) neopravdane.

Postoje ipak dva trenutka predstave na kojima sam se jako ponadala. Kad svi sjednemo za stol (nas dvanaest u publici), tamo već sjede tri žene u crnini pokrivene finim crnim čipkastim velom. One izgledaju kao Vojnovićeve plemkinje zatvorene u svoje palače, koje propadaju prekrivene skupom crninom. Onda Perica Martinović (koja igra staru Mariju Magdalenu) otkrije lice i osvijetljena svjetlom svijeća kaže dramatično: „Pozvala sam vas ovamo jer moram reći svoju istinu do kraja.“ To izgleda neka najava nečeg dobrog, ili nečeg važnog ili nečeg dramatičnog! Drugi je trenutak kad demon Janko Rakoš (koji glumi i Judu i Pilata, ali najbolje demona) s obijeljenim licem stoji iza stakla blagovaonice s druge strane i pokušava preko stakla zbuniti Magdalenu koja stoji s ove strane gdje smo i mi. To su dva kazališna trenutka predstave. Ostalo je vriska Damira Zlatara Freya (režija, koreografija, svjetlo, kostimi, glazba) da je Magdalena javor, a ne jablan, a o avionu ni riječi! Budući da nisam pročitala roman Vladimira Stojsavljevića, iskreno se nadam da u njemu ima barem nešto i o avionu.