Kvalitetan moderan jazz

U malom Lisinskom svjedočili smo 20. studenog velikoj jazz-večeri iz serije koncerata koji se mjesečno održavaju u sklopu ciklusa Jazz.hr, a u kojem smo dosad slušali kojekakve male i veće sastave različite kvalitete.

Ernie Watts / Snimio Mladen Mazur

Ernie Watts, rođen kao Ernest James u Norfolku 1945, nije dosad bio poznat našem širem jazz-slušateljstvu, premda je jedan od danas vodećih američkih jazz-glazbenika. Glazbenu je karijeru započeo kao bariton-saksofonist, da bi po primitku stipendije na poznatoj glazbenoj školi Berklee u Bostonu već nakon druge godine studija ušao u glasoviti big bend Buddyja Richa, s kojim odlazi i na turneje, te će nakon jedne od njih preseliti u Los Angeles. Tu postaje članom big bendova Geralda Wilsona, Toshiko Akyoshi, Waynea Hendersona i Olivera Nelsona. Dosta nemirna glazbenog duha, započinje suradnje i s glazbenicima tipa Leeja Ritenaoura, pa je čak 1981. pošao na turneju s Rolling Stonesima! No poznanstvo s kontrabasistom modernoga jazza Charliejem Hadenom vraća ga natrag potpuno u vode jazza te surađuje i snima s nekim najistaknutijim imenima američke jazz-scene kao što su: Les McCann, Ella Fitzgerald, Joe Henderson, Herbie Hancock, Carmen McRae. U ovome je trenutku Watts potpuno predan istinskom jazzu, tenor-saksofonist je iznimne tehnike instrumenta te kao instrumentalist i originalan autor potpuno u sferi modernoga jazza, ali sa svim krucijalnim elementima te glazbe. On nije ni Sonny Rollins ni Wayne Shorter, ali jest u ovom trenutku jamačno najbolji tenor-saksofonist suvremenoga jazza. U ritam-sekciji s kojom nastupa tijekom europskih turneja već ima stalnu i provjerenu njemačku ekipu sastavljenu od sjajnih pratilaca i sljedbenika njegovih zamisli i ideja, ali istovremeno i izvrsnih solista. Pijanist Christof Sänger, kontrabasist Rudi Engel i bubnjar Heinrich Köbberling članovi su te ritam-sekcije. Brojna imena američkoga jazza iz financijskih razloga za svoje europske turneje biraju pratioce iz zemalja Starog kontinenta. Watts je svoje izabrao već prije trinaest godina i nije od njih odustao. Manje poznata samozatajnoga pijanista Sängera otkrivamo kao neobično nadarena džezista modernih shvaćanja. Kontrabasist Engel uz besprijekornu pratnju predstavio se i kao izvrstan solist, a u tim se ulogama iskazao i pouzdani berlinski bubnjar Heinrich Köbberling.

Program zagrebačkoga nastupa Ernie Watts, saksofonist plemenita tona, mudro je koncipirao, postigavši optimalnu ravnotežu između šest vlastitih originala i tek dvije skladbe drugih jazz-autora. U načinu interpretacije između njih nije bilo nikakve razlike, njegovi su originali zvučali svježe i zanimljivo, i koncepcijski se nisu, ni u pristupu pa tako ni u interpretacijama, stilski međusobno razlikovali. I to dokazuje da je Watts idejno vrlo originalan i odan temeljnim uzancama jazza te da je u svojim genima ipak dijete be-bopa. To je uz ostalo najbolje dokazao u izvedbi istoimene teme Dizzyja Gillespieja. S druge je strane posegnuo i za skladbom pijanista Keitha Jarretta No Lonely Nights, pokazavši da je možda najbolji u izvedbama balada, među koje valja ubrojiti i neke njegove vlastite, demonstrirajući i u njima, što je vrlo važno, i koji put toliko devalviranu jazz-estetiku u jazzu brojnih slabijih ili boljih improvizatora suvremenoga free jazza. Interpretacije će nekih od svojih izvedbi Watts na kraju uz to završiti efektnim i inventivnim kadencama. Od vlastitih originala koje je izveo vrijedi spomenuti To The Point, Acceptance, Reaching Up i A Simple Truth te jamačno najpoznatiji Oasis, po kojem je naslovljen i jedan od posljednjih uspjelih Wattsovih CD-ova. Na želju dvjestotinjak razdraganih slušatelja na kraju su za dodatak Ernie Watts i njegov kvartet izveli i njegovu originalnu temu Gee Baby.

Bio je to, slušajući simpatičnog i dobronamjernog Ernieja Wattsa i njegov europski doista izvrstan kvartet, jedan od najboljih jazz-koncerata koje smo u Maloj dvorani Lisinski dosad čuli.