Komunizam – konačni pad

Nedvojbeno, komunizam je politička ideologija koja je u 20. stoljeću odnijela najviše žrtava. To stravično prvenstvo komunizam temelji na svojoj esencijalno totalitarnoj naravi i povijesnoj dugovječnosti. U usporedbi s nacizmom, pa čak i s fašizmom, koji je u Portugalu i Španjolskoj, ili u zemljama Latinske Amerike, bio posebno dug, komunizam je trajao u svojem najdužem primjeru, onog Sovjetskoga Saveza, čak sedamdeset godina, a ta ideologija nije ni danas u svijetu iskorijenjena, kako to možemo vidjeti u Kini, Sjevernoj Koreji ili na Kubi.  Zašto je komunizam tako dugo opstao, kad su svjetske velesile nacizam i fašizam slomile u svega nekoliko godina? Slobodu postojanja komunizam duguje upravo borbi protiv Sila Osovine u Drugome svjetskom ratu, kojom se svrstao na stranu saveznika, ali i vojnoj moći Sovjetskoga Saveza, kojoj se mogla suprotstaviti samo Amerika.

Hrvatska će morati zauzeti jasan stav prema komunističkim funkcionerima (na slici Vladimir Bakarić i partizani)

Demokracije su, međutim, zarana shvatile opasnost komunizma. Kad je nizozemski politolog Arend Lijphart 1984. prvi put izdao komparativnu studiju većinskih i sporazumnih oblika demokracije između 1945. i 1980, nijedna komunistička zemlja nije ušla u tu studiju. Štoviše, 1990, u svom drugom izdanju Uzoraka demokracije, Lijphart je izostavio sve nove demokracije u svijetu koje su dotad imale komunistički oblik vlasti. No demokracije nisu zabranile djelovanje komunističkih stranaka u svojim zemljama. Tako su stasale komunističke stranke u Francuskoj, Italiji, a poslije i u Grčkoj, koje su bile moćne u političkoj borbi i izazivanju postojećeg sustava vlasti. Često nazivane eurokomunizmom, te su stranke smatrale da SSSR nije jedini model socijalističke promjene i da se konvergencijom svih progresivnih snaga (u koje su uključili radnike, seljake, intelektualce, studente, žene, ali i kler i srednju klasu) stvara demokratsko i socijalističko obnavljanje društva, uz izoliranje reakcionarnih skupina i argumente da kapitalizam ne može odgovoriti na opće zahtjeve razvoja društva. Također, eurokomunisti su smatrali da se komunističke partije moraju same obnoviti, demokratizirati organizacijske strukture i postaviti više žena u tijela partija koja odlučuju. Padom Berlinskoga zida, međutim, eurokomunisti su se našli u jednakoj krizi kao i njihovi dojučerašnji kolege u zemljama Varšavskoga pakta.

Eurokomunisti su glasni kada izdvajaju jedan aspekt komunizma. Drugim riječima, kada jednakost u moći, bogatstvu i ugledu, kao i u odumiranju države, ističu kao napredak za čovječanstvo. Sociolozi su međutim odavna shvatili da je tu riječ o utopiji iza koje se skriva ciničan režim nejednakosti i neslobode. Povijest je to u više navrata pokazala. Uostalom, i sami radnici, koji su trebali biti nositelji komunističke ideje, nisu bili zainteresirani za egalitarizam, već za povećanje plaća te radnih i životnih uvjeta, zbog čega su bili kivni na buržoaske vlasti i spremni na revoluciju protiv kapitalističkog uređenja. U toj snazi komunizma nije bilo iole egalitarnog elementa.

Upravo suprotno, komunistički režim vrvio je neslobodom, nejednakošću, zločinima, korupcijom, nepotizmom i svim ostalim oblicima društvenih i političkih zala koje današnje društvo može i mora optužiti. Iz istih je razloga Vijeće Europe donijelo 25. siječnja 2006. u Strasbourgu Rezoluciju Vijeća Europe 1481/2006, kojom komunizam svrstava među totalitarne ideologije, pogubne za razvoj čovjeka i slobodnoga društva. Toga dana zastupnici su osudili zločine komunizma, masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, te izrazili sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Posljedično, mnogi su nacionalni parlamenti, uključujući Hrvatski sabor, donijeli vlastite deklaracije kojima se osuđuju komunistički zločini.

Sada je europsko zakonodavstvo odlučilo krenuti korak dalje. Trenutačno se u razmatranju nalazi Europski nacrt nacionalnih statuta za promicanje tolerancije. Ako nacrt postane zakonski prijedlog, o njemu će se raspravljati u Europskom parlamentu, a po usvajanju nacrta 28 članica Europske Unije moglo bi početi provoditi zakonsku obvezu sprečavanja veličanja komunističke ideje, vlastodržaca i znakovlja. Inicijativa se bori za toleranciju, a protiv govora mržnje, odnosno poziva na poduzimanje konkretnih koraka za suzbijanje rasizma, etničke diskriminacije, vjerske netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma, antifeminizma i homofobije te nastoji odrediti kaznu za jasno odobravanje totalitarne ideologije, ksenofobije i antisemitizma. Kao totalitarne ideologije u europskom političkom prostoru već su naznačeni nacizam, fašizam i komunizam. U nekim zemljama, poput Litve, takav zakon već postoji te su svi oblici iskazivanja komunističkog i nacističkog znakovlja podložni drakonskim novčanim kaznama ili čak kaznama zatvora.

Prijedlog proizlazi iz skupine vrlo utjecajnih europskih političara, okupljenih u Europsko vijeće za toleranciju i pomirbu. Između ostaloga, to vijeće uključuje bivšega poljskog predsjednika Aleksandera Kwaśniewskog, bivšega španjolskog premijera Joséa Mariju Aznara, predsjednika Europskoga židovskog kongresa Vjačeslava Mošu Kantora, bivšega slovenskog predsjednika Milana Kučana, Erharda Buseka iz Austrije, Georgea Vassillioua s Cipra, Rite Süssmut iz Njemačke... Iako je riječ o skupini ljudi različitoga političkog usmjerenja, podjednako demokršćana i socijaldemokrata, ipak se očekuje da će glavnu potporu ideji dati Europska pučka stranka, europarlamentarna grupa koju čine demokršćani i građanski konzervativci, među kojima je i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Nasuprot njima, najveća su stranka Europski socijalisti, kojima pripada i Socijademokratska partija Hrvatske (SDP). No možda i neće biti tako čudno ako i socijalisti budu glasali za takvu rezoluciju. Naime, nakon što je europski kontinent u posljednjih dvadesetak godina obilježen rastom radikalnih desnih stranaka, u posljednje vrijeme, a napose tijekom gospodarske krize, počela je jačati i krajnja ljevica. Polarizacija stranačkoga prostora kao posljedica transformacije političkih stranaka prema idejnom političkom centru dovodi do opasnosti rasta autoritarnosti i totalitarnih ideja. Žestoki populizam i krajnjih desničara i krajnjih ljevičara daje mnogim biračima logičnu alternativu, koja je pak daleko od stvarnosti gospodarskih prilika.

Sve to mnogim narodima donosi povod suočavanju s prošlošću. Uključujući naravno i hrvatski. U hrvatskome nacionalnom biću komunizam je ostavio stravične traume, a njegovo stvarno nasljeđe u suvremenom je političkom životu neupitno. Tako su mnogi sinkretički elementi u državnom uređenju nasljeđe komunističke ostavštine, koja je toliko snažna da se u nekim slučajevima ne može ni nazrijeti da je postojala nekomunistička Hrvatska. Za neke hrvatske građane Hrvatska postoji od 1945. Za neke postoji od 1990, ali malobrojni su oni koji mogu promišljati hrvatski razvoj u kontinuitetu još od Austro-Ugarske Monarhije, ili još dalje u povijest. Budući da je tako, ne čudi da se u Hrvatskoj održavaju „antifašistički“ skupovi na kojima se veliča totalitarizam komunističke provenijencije. Zabrana veličanja komunizma, međutim, mogla bi dovesti do kraja takve pogubne prakse od koje ne zaziru ni najviši državni dužnosnici.

Možemo li zamisliti susret u Brezovici pokraj Siska, u sklopu obilježavanja antifašističkog otpora, bez titovke i crvene zvijezde petokrake? To bi dovelo do nezgodne situacije u kojoj partizanski pokret ne bi mogao stjecati slavu na krilima antifašizma, što se redovito čini, prešutno zaboravljajući da Jasenovac, Stara Gradiška i mnoga druga nacistička stratišta nisu zatvorena 1945, već su nastavila s industrijom smrti debelo nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Komunizam u Hrvatskoj nemilosrdno je kažnjavao neposlušne režimu, uspostavljajući strahovladu koja se u bitnome nije razlikovala od one u Sovjetskom Savezu ili drugim zemljama bivšeg Varšavskog pakta.

Nitko naravno ne može osporiti želju naroda za oslobodilačkom borbom, ali može se osporiti duboko usađena povijest jugoslavenstva, koja je, u skladu s legitimnim historicističkim pristupom, podložna reviziji. Intenzivna propaganda i onemogućivanje alternative doveli su do toga da se između partizanskog pokreta i antifašizma stavlja znak jednakosti. Zbog takva poopćavanja mnogi se trgovi i ulice diče imenima zločinaca, između ostaloga i najljepši trg u Zagrebu, oko čega se koplja lome još od začetaka moderne hrvatske države. Sve to nepovratno bi trebalo nestati novom europskom uredbom, koja će nam omogućiti da mijenjamo ulice Josipa Broza Tita i spriječimo komunistički dernek koji se svake godine održava u Kumrovcu. U tom trenutku više neće biti „simpatično“ ni „veselo“ zaplesati Kozaračko kolo, baš kao što nikako nije „simpatično“ ni „veselo“ pjevati Jasenovac i Gradišku Staru ili dolaziti na Bleiburg u odjeći Ustaške vojnice. Krajnja podjela hrvatskoga bića na naše i njihove, partizane i ustaše, utihnut će tako možda na najpravedniji način – istinom i zabranom veličanja obaju totalitarnih režima.

Tako korjenita promjena mogla bi dovesti do rasprave koja se kod nas godinama gurala pod tepih. Hrvatska će napokon morati donijeti rezolucije i službeno stajalište ne samo o amorfnom komunizmu, sustavu bez optuživanja donositelja odluka, već izravan stav prema Titu, Bakariću i mnogim drugim funkcionarima u Hrvatskoj ili iz Hrvatske, što će svakako dovesti do burnih rasprava, a možda i do raspisivanja referenduma. Sablažnjivi komentari o ljepoti i miroljubivosti titovke ili Titova slika u hrvatskim veleposlanstvima morat će nestati s naslovnica, očigledno na veliku žalost nekih. Na ispitu neće biti samo vlast, već i politička kultura ljudi, gdje će se vidjeti jesmo li uistinu participativna demokracija, ili je hrvatsko društvo ipak većinom podanička kultura u kojoj se strane zauzimaju bez promišljanja.