Vijenac 515

Kazalište

Kazališni globus - svijet

Jasen Boko

San ljetne noći
koji će se pamtiti

New York – Poznati njujorški Theater for a New Audience teško da je mogao za svečano otvaranje novoga prostora nazvana Polonsky Shakespeare Theater pronaći bolji projekt od Shakespeareova Sna ljetne noći. Ne možda toliko zbog same poznate komedije koliko zbog imena redateljice koja ga je sada postavila na scenu, Julie Taymor, upamćene po Kralju lavova kojim je redefinirala mogućnosti (i granice) Broadwaya. Shakespeare u novom prostoru toliko je dobro prošao da je kritika zaboravila njezina manje slavna – i mnogo skupljeg – Spidermana. Kad već spominjem skupo, vrijedi napomenuti da je ova produkcija Sna ljetne noći koštala blizu 14 milijuna kuna, ali producenti nisu zažalili, ne samo zato jer je Spiderman koštao nevjerojatnih 425 milijuna kuna, pa je, za Taymoričine standarde, ovo još jeftina predstava. Ali, sudeći po kritikama, svaki se cent ulaganja isplatio: New York je dobio senzacionalnu i efektnu predstavu o kojoj se priča, a nisu izbjegnute ni paralele s legendarnim Brookovim Snom ljetne noći iz 1970. Sve je u predstavi iznimno, od scenografije Esa Devlina i kostimografije Constance Hoffman pa do glumačke podjele. Scensko čudo zasigurno će dugo živjeti i postati jedna od legendarnih njujorških predstava izvan Broadwaya.

Kad je rock’n’roll
postao biznis

London – Jez Butterworth pojavio se kao dramatičar 1995. s dramom Mojo, smještenom u vrijeme kasnih pedesetih, kad se rock’n’roll počeo pretvarati u unosan biznis. Poslije će Butterworth postati jedan od najcjenjenijih suvremenih engleskih dramatičara (i filmskih redatelja), a osamnaest godina nakon praizvedbe njegov Mojo vratio se na londonsku pozornicu u Kazalište Harolda Pintera, a u režiji Iana Ricksona. Ispod virtuoznoga dijaloga i mračnog humora krije se komad o oštećenim ljudima. Iako su ga neki smatrali komadom koji slavi muškost, zapravo je riječ o kritici takva svijeta. Butterworth piše o patrijarhalnom svijetu u kojem muškarci igraju svoje macho uloge samo kako bi prikrili osamljenost i strah od emocionalnoga kontakta. Produkcija je prošla jako dobro i kod kritike i kod publike, i zbog režije, ali i zbog odlične glumačke podjele. Teško ćete na engleskim scenama pronaći bolju podjelu od ove, koju čine Ben Whishaw, Brendan Coyle, Colin Morgan, Daniel Mays, Rupert Grint i Tom Rhys Harries, zaključio je jedan kritičar.

Moskva voli Medeju

Moskva – Čudna je veza između kazališta ruske prijestolnice i Medeje, samo u nekoliko godina na moskovske su scene stigle čak četiri produkcije te tragedije. Svaka od njih temeljena je na različitim izvorima i potpuno je različito interpretirala klasičan komad. Kama Ginkas komplirao je tekstove Seneke, Anouilha i Brodskog, Mihail Citrinjak bavio se Anouilhovom interpretacijom, dok se Vladimir Berzin poslužio suvremenom Klimovom verzijom. Prošloga tjedna u Gogoljevu centru Vladislav Nastavšev vratio se prvom izvoru, Euripidovoj Medeji napisanoj prije više od 2400 godina. Kombinirajući glumu kao ritual, kakva je bila u Euripidovu vremenu, i suvremenu priču Nastavšev je došao do bolne priče o složenosti i opasnostima muško-ženskih odnosa. Medeja koju igra Guna Zarinija ovdje je, nedvojbeno, neka vrsta vještice s natprirodnim moćima. Odnos s Jazonom složen je i ide od fizičkog obračuna do strasna vođenja ljubavi, a cijela produkcija vizualno je odlično osmišljena. Nova je Medeja snažno i inventivno kazalište puno strasti.

Slabo poznat Brecht
u Japanu

Kyoto – Kazalište Chiten, mali alternativni teatar, već se godinama bavi eksperimentalnim i istraživačkim kazalištem u prostoru koji prima svega tridesetak gledatelja. Motoi Miura, osnivač i redatelj, često se bavi klasičnim tekstovima u radikalnim interpretacijama, a ovaj put odlučio se za manje poznata Brechta. Pad Egotista Johanna Fatzera, poznat i kao Fatzer fragment nedovršen je Brechtov komad napisan potkraj dvadesetih. Godine 1978. Heiner Müller otkrio ga je, nazvavši ga tekstom stoljeća, i adaptirao za produkciju u Hamburgu. No i nakon toga Fatzer je rijetko igran tekst, a ovo je bila njegova japanska praizvedba. Dramu o dezerterima u Prvom svjetskom ratu Miuri je pretvorio u provokativnu produkciju koja je radikalnošću i političkim angažmanom izazvala veliku pozornost u tom dijelu Azije.

 

Vijenac 515

515 - 28. studenoga 2013. | Arhiva

Klikni za povratak