Gospođa u crnini iliti kako su se susreli Ivana i Tadija

Nisu rijetki napisi o pojedinim autorskim parovima. U hrvatskoj književnosti najpoznatiji su oni u kojima se uspoređuju Krleža i Andrić ili Krleža i Ujević. Riječ je obično o uspoređivanju književnih veličina i o traženju kako su sudjelovali u istome vremenu i u kakvim su međusobnim odnosima bili. U spomenutim primjerima riječ je o piscima s gotovo posve suprotnim biografijama, tj. svjetonazorima i poetikama, pa otuda i posebna zanimljivost. Pogotovo kada se zna da su se ti autori susretali, štoviše družili, pa i prijateljevali, a onda svatko krenuo na svoju stranu – baš kako su se razišli Krleža i Andrić. Može biti i obrnuto, tj. da se i ne sretnu, da namjerno izbjegavaju susrete, iako žive i rade u istome gradu, kao što je to bio slučaj Ujevića i Krleže.

Ivana Brlić-Mažuranić (1874–1938) i Dragutin Tadijanović (1905–2007) bili su također suvremenici, štoviše, neko vrijeme i sumještani, pa se nameće pitanje jesu li se ikada susreli.

Ivana Brlić-Mažuranić

Kad se Tadija rodio, Ivana je imala 31 godinu, pa iako mlada, iskusna je i ugledna. Ugled je dijelom baštinila već po rođenju, dijelom udajom kojom je spojila dvije ugledne građanske porodice – Mažuraniće i Brliće. Kad se u Rastušju rodio Dragutin Tadijanović, kao prvo od šestero djece slavonske seljačke obitelji, Ivana je već rodila šestero svoje i objavila dvije knjige. I dok mali Karlo u susjednom Podvinju pohađa osnovnu školu, Ivana objavljuje Šegrta Hlapića, koji će joj donijeti punu književnu afirmaciju, a potom i Priče iz davnine, koje će je proslaviti.

Sada Tadija kreće u višu pučku školu, koja je u gradu, pa stanuje kod franjevaca, i tu piše prve pjesme. U međuvremenu slavna sugrađanka rađa i sedmo dijete, kćer Nedu, priprema novu knjigu i englesko izdanje Priča, a gimnazijalac Margan Tadeon tek prvu pjesmu. Ponavlja sedmi razred, s ocem u Beču prvi je put u kazalištu, a u jesen 1925. upisuje studij šumarstva u Zagrebu, koji ubrzo zamjenjuje studijem književnosti i filozofije.

Ivana je i dalje u Brodu, pobolijeva, ali je predana obitelji i pisanju. Zagrebački student Tadijanović s akademskim zborom u Berlinu susreće Frana Mažuranića, Ivanina zagonetnog stričevića koji je svojedobno malu Ivanu potaknuo na pisanje dnevnika.

Kuća u Slavonskom Brodu u kojoj je živjela i radila Ivana Brlić-Mažuranić

Mladi Tadijanović u Bileću, u Hercegovini, služi vojni rok, Ivana drži predavanja i objavljuje po časopisima. Vrativši se iz vojske, Tadija prvi put objavljuje pod svojim imenom. Napokon, velika godina i za Ivanu i za Tadiju: JAZU 1931. predlaže Ivanu za Nobelovu nagradu, a Tadiji izlazi prva knjiga Lirika. Jedno na vrhuncu, drugo na početku svoje karijere.

Dok Ivana radi na dramatizaciji svoga Šegrta Hlapića, a u Zagrebu se naveliko priprema proslava njezina 60. rođendana, 27-godišnjem Tadijanoviću umire otac, u Pragu je na stipendiji, a onda u vlaku za Zagreb upoznaje Jelu Ljevaković, buduću suprugu. Izlazi mu druga knjiga, Sunce nad oranicama, koja biva ubrzo zabranjena, daje prvi intervju.

Sređujući porodični arhiv, Ivana 1934–35. objavljuje tri knjige Iz arhiva obitelji Brlić, liječi se po sanatorijima, objavljuje 1937. i drugi roman Jaša Dalmatin, izabrana je za dopisnoga člana Akademije i ponovno predložena za Nobelovu nagradu. Tadija u međuvremenu gubi brata Đuru, radi kao korektor, izlazi mu Pepeo srca, seli u stan u Ilici 26, putuje i objavljuje. Uspijeva napokon diplomirati, izlaze mu Dani djetinjstva, a DHK bira ga za tajnika. Radeći na drugom izdanju knjige Škole i praznici, Ivana umire u Zagrebu 21. rujna 1938. te biva pokopana u porodičnu grobnici Mažuranića u mirogojskim arkadama.

Životi Ivane Brlić-Mažuranić i Dragutina Tadijanovića ovdje se definitivno razilaze. Dok će za Ivanu i njezino djelo početi novi život, Tadija je u naponu snage te gradi svoju sve uspješniju karijeru.

Honorarni je nastavnik, pa državni službenik, putuje i nastupa na književnim večerima, za Tugu zemlje 1943. prima državnu Antunsku nagradu, 1944. tajnik je HIBZ-a, 1945. urednik u Nakladnog zavoda Matice hrvatske, 1950. urednik u Zori, 1951. Matičin potpredsjednik, 1953. dopisni, a već 1965. redovni član JAZU-a. Direktor je Akademijina Instituta za književnost, odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem, postaje predsjednik DKH-a, delegat je Hrvatskog PEN-a u Londonu, dobiva Nagradu grada Zagreba te mu počinju izlaziti sabrana djela.

U međuvremenu na temeljima rodne kuće u Rastušja podignuta je nova kuća, radi na redakciji djela više hrvatskih pisaca i u tu svrhu putuje i istražuje, u Vinkovcima 1967. referira o Blažu Tadijanoviću, prima Nazora za životno djelo, ulazi u PSHK, snimaju se istodobno dva filma o njemu, a u Novome govori o Franu Mažuraniću te prisustvuje polaganju njegove urne. U Ogulinu 1974. otvora memorijalnu sobu Ivane Brlić-Mažuranić, a u Brodu joj otkriva bistu. Prima još jedno odličje te seli u Gajevu ulicu 2a. U Slavonskom Brodu svečano je proslavljen 75. rođendan te je objavljen prigodni zbornik, za Prijateljstvo riječi dobiva Goranov vijenac, 1985. Plaketu grada Zagreba, 1986. izlazi mu i 16. zbirka Kruh svagdanji, za koju prima Nagradu Tin Ujević, a sljedeće 1978. i treći orden.

U Slavonskom Brodu 1989. Brođani se ugovorom obvezuju da će za Tadiju urediti spomen-sobu u kući Brlićevih. U DHK-u 1990. organiziran je kolokvij, a u Brodu znanstveni skup s kojega izlazi drugi zbornik. Slijedi još jedno odličje, ovaj put Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom i Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, da bi sljedeće 1996. bio prvi put predložen za Nobelovu nagradu za književnost, 1997. drugi put, a treći put 2005.

Nestor hrvatske lirike biva proglašen počasnim građaninom nekoliko gradova uključujući i Brod, s kojim sklapa novi ugovor o darivanju. Brod se sada obvezuje da će mu osigurati i urediti ne više spomen-sobu, već spomen-dom na novoj adresi. Proglašen je i počasnim građaninom Grada Zagreba, Brođani mu objavljuju i treći zbornik, a Grad Zagreb postavlja spomen-ploču na kuću u Ilici 26 u kojoj je pjesnik nekoć stanovao.

Sljedeće godine umire Jelica, 2006. izlaze mu sabrana pisma i prepjevi te svečano biva otvoren Spomen-dom u Starčevićevoj 8. U jutarnjim satima 27. lipnja 2007. Dragutin je Tadijanović umro u 102. godini, 2. srpnja biva pokopan na Mirogoju, u Arkadama, gdje su mu brat Đuro i supruga Jela, stotinjak metara dalje od Mažuranića, dakle i Ivane.

Sve u svemu Ivana i Tadija dijelili su doba od 1905. do 1938. Prema poznatim kronologijama njihovih života razabiru se neke veze, i to posredne, npr. Tadijin berlinski susret s Franom Mažuranićem, pa Tadijin referat i polaganje Mažuranićeve urne, otvaranje Ivanine memorijalne sobe u Ogulinu i biste u Slavonskom Brodu. Tu su i dva ugovora između Broda i Tadijanovića. Valja napomenuti da u tim kronologijama nema nijedne rečenice koja bi upućivala na bilo kakav izravan Tadijanovićev odnos prema slavnoj sumještanki. Da bi taj odnos morao postojati, zna se iz jednostavne činjenice da su oboje bili ne samo suvremenici nego i gotovo susjedi.

Dragutin Tadijanović

Naime, veći dio godine Ivana je provodila u porodičnom ljetnikovcu Brlićevcu u Brodskom Brdu, a samo nekoliko brežuljaka istočnije nalazio se Tadijino Marića brdo. Dok je mladi Tadija pohađao gimnaziju, koja je bila na brodskom korzu gotovo nasuprot Brlićevoj kući, sasvim je sigurno mogao susresti tada već uglednu književnicu. Treće mjesto mogućega susreta – slučajna ili namjerna – mogao je biti i Zagreb. U nj je Ivana često odlazila roditeljima, tamo se liječila, umrla i bila pokopana, a Tadija je u Zagreb stigao na studij kao dvadesetogodišnjak i tu ostao cijeli život te – kao i Ivana – na kraju i on u Zagrebu umire te biva pokopan u istim mirogojskim arkadama.

Ako takve rečenice nema u kronologiji, možda je negdje drugdje!

Pitajući se za to i dok sam radio na kritičkom izdanju Ivaninih sabranih djela, jedno sam brzo ustanovio: pisanih tragova o Dragutinu Tadijanoviću u Arhivu Brlić – nema. Vratio sam se zato tamo gdje je logično nastaviti ovu potragu, a to su Tadijina djela.

Prvo sam u Sabranim pismima ustanovio da je Tadija razmijenio nekoliko pisama s Ivaninom kćeri Nedom, i to uglavnom o zaštiti Brlićeve kuće i o tekstu Ivanine spomen-ploče u Brodu. Komentirajući taj tekst, koji je sam sastavio, Tadija naglašava: „Kako vidiš, spomenuo sam osim Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića i Priča iz davnine još i prvu knjigu Ivane Brlić-Mažuranić: Valjani i nevaljani hoteći na taj način još više vremenski proširiti i označiti sami početak njezina književnog djelovanja. A motiv za podignuće ploče, kako vidiš, jest 50-godišnjica prvog objavljivanja Priča iz davnine, vrlo značajan datum.“

U trećem pismu Nedi Brlić spominje Tadija izložbu i katalog, za koji pak kaže: „Vidjelo se, zar ne, kakav se jedan bogati život granao, u sjeni Dilja, dok je grožđe u vinogradu dozrijevalo, dok je crvena vatra pucketala u kaminu...“

Potom sam krenuo među Tadijine intervjue u kojima se jedno pitanje ponavljalo: jeste li kao Brođanin poznavali i slavnu Ivanu Brlić-Mažuranić?

U razgovoru sa Slavkom Mirkovićem za Brodski list 5. studenoga 1965. Tadija tek osnovanu ogranku Matice hrvatske sugerira da bi trebalo sačuvati Brlićevu kuću i u njoj Arhiv te sobe Ivane Brlić-Mažuranić, a na kući označiti da su u njoj stvorene Priče iz davnine – „remek-djelo poznato u čitavom svijetu“.

Na zagrebačkoj televiziji, došavši u Brod, Tadija pokazuje Ivanu Hetrichu: „Ovdje je bio Corso... A ovdje je kuća obitelji Brlić, u kojoj je živjela Ivana Brlić-Mažuranić i napisala, kako se zna, Priče iz davnine, 1916. U moje doba je u toj kući, prizemno desno, bila knjižara Kappon u kojoj sam kupovao časopise, knjige, Kritiku. Kasnijih godina, između dva rata, bila je tu tiskara, gdje se štampao časopis Savremeni pogledi, koji je uređivao Josip Berković, profesor i književnik, rođeni Brođanin.”

A na Hetrichovo izravno pitanje: Jeste li poznavali Ivanu Brlić, Tadijanović odgovara: „Poznavao sam Berkovića, poznavao sam Ivanu Brlić-Ma­žuranić, mnoge sam Brliće poznavao…“

Dvadesetak godina poslije, u vrijeme kada je prvim ugovorom riješeno pitanje pjesnikove spomen-sobe u sklopu Brlićeve kuće, na pitanje Ane Adrović zbog čega je Tadija u krugu kuće Brlićevih, pjesnik odgovara da je „dobra stvar koju su Brođani poduzeli, što će se u istom prostoru naći dva pisca, jedan koji je bio predložen za Nobelovu nagradu i moja malenkost“.

A deset godina poslije toga razgovora, kad se već gradi Spomen-dom u Starčevićevoj 8, u razgovoru s Dunjom Vanić, Dragutin Tadijanović ističe kako nema „dovoljno riječi za ovo što grad Brod sprema“ njemu: „U našoj Hrvatskoj do dana današnjeg postoji Brlićeva kuća i njihov arhiv i biblioteka, postoji Goranova kuća u Lukovdolu gdje je on i živio, koja je sada njegov spomen-dom. Onda u rodnom mjestu Ivane Brlić-Mažuranić postoji u muzeju njena spomen-soba koju sam ja uredio i otvorio 1974. povodom njene stogodišnjice rođenja…“

Sada sam imao dovoljno razloga da pregledam i Tadijanovićeve članke o hrvatskim piscima, pa tako i onaj referat o Franu Mažuraniću. Tamo nalazim jedno karakteristično mjesto: „Susret sa Franom Mažuranićem duboko me se dojmio; visoki, vitki njegov lik nimalo nije izblijedio u mom sjećanju i poslije tolikog niza godina. Pa kad sam ljeti 1946. išao na godišnji odmor u Novi Vinodolski, na svakomu sam koraku mislio na Mažuraniće, od kojih sam osobno poznavao jedino Frana i Ivanu Brlić-Mažuranić…“

Napokon dolazim i do najvažnijega priloga u Tadijanovićevu opusu, po mnogočemu jedinstvena teksta. Riječ je o pogovoru već spominjana kataloga izložbe o Ivani Brlić-Mažuranić, a jedinstven je zato jer je to jedini Tadijanovićev tekst o njegovoj slavnoj sugrađanki.

Najveći je dio toga teksta biografija pisana onako kako je to Tadija radio za sve pisce, a zbog čega su ga suvremenici i proglasili tvorcem životopisne kronologije. S jednom razlikom. U završnome dijelu Tadijanović ovaj put bilježi vlastito sjećanje: „Sjećajući se svoga školovanja u Slavonskom Brodu i studentskih svojih godina, kad bih se iz Zagreba, u ferijama, osobito ljeti, svraćao k prijatelju Josipu Berkoviću, koji je osim kuće u Brodu imao i vinograd u Brodskom Brdu kraj Brlićeva vinograda, pred očima mi iskrsne lik gospođe u crnini: vidim je u salonu njezine kuće, na ulici, u vinogradu ‘Brlićevcu’ među lozama sa grožđem, lik Ivane Brlić-Mažuranić. Imao sam čast, i sreću, biti u njezinu društvu, s njom razgovarati; bila je riječ jednom i o tome da načinim popis knjiga Brlićeve biblioteke. Pored tih pomalo već izblijedjelih uspomena, u meni je budna spoznaja da je u gradu moje mladosti, u Brodu, gdje sam i ja započeo književnu djelatnost, godinama živjela Ivana Brlić-Mažuranić stva­rajući književna djela između kojih jedno od najpoznatijih, i u nas i u svijetu, Priče iz davnine. Oduvijek sam se divio tom remek-djelu hrvatske književ­nosti, nastalom u kraju u kojem sam i sam odrastao…“

Što iz ovoga jedinoga Tadijina zapisa o Ivani možemo razabrati?

Prvo, da ju je kao đak i student, ne jednom, već više puta i vidio i susreo („u salonu njezine kuće, na ulici, u vinogradu“), a da su jednom razgovarali o tome da načini popis knjiga Brlićeve biblioteke. I pored izblijedjelih uspomena, budna je spoznaja da je u gradu svoje mladosti mladi Dragutin Tadijanović više puta vidio, susreo i razgovarao, ne bilo s kim, već s Ivanom Brlić-Mažuranić, autoricom Priča iz davnine, remek-djela hrvatske književ­nosti – kojemu se i sam oduvijek divio!

Teško se oteti dojmu da je sve to ne samo malo nego i nejasno, pa i površno. Riječ je zapravo o tvrdnji kako su Ivana i Tadija jednom razgovarali i taj razgovor sveo se na ponudu „gospođe u crnini“ da joj student Tadijanović pomogne srediti porodičnu biblioteku.

Teško je ne upitati se zašto Ivana baš to nudi mladomu Tadiji i zašto mladi Tadija tu ponudu odbija? No mnogo važnije od tih pitanja čini se da je pitanje kako to da se Tadija, kojega je inače krasila impresivna memorija (istodobno: „nimalo nije izblijedio u mom sjećanju i poslije tolikog niza godina“ lik Frana Mažuranića!) tako slabo sjeća detalja toga susreta te tako površno i šturo bilježi susret i ponudu svjetski slavne sugrađanke?

Uostalom, kako to da se ionako šture uspomene vrte oko ličnosti Ivane Brlić-Mažuranić, odnosno oko Brlića i Mažuranića, dok o samu Ivaninu djelu – osim onih nekoliko općih fraza – ni riječi?

Dođemo u napast da se upitamo je li Tadija uopće čitao Šegrta Hlapića ili Priče iz davnine, jer o njima – osim spomenutih fraza – on zapravo ništa ne kaže. Ako je i pročitao, a vjerujemo da jest, onda to očigledno nije bio tip literature koju bi Tadija preferirao.

Pretpostavka o mogućoj Tadijinoj nesklonosti nije slučajna. Ona dolazi iz sama karaktera i Ivanina i Tadijina djela. Tadija, naime, nije bio sklon fantaziji, pa tako ni bajkama ni basnama, dakle, ni Ivaninima. Baš kao što ni sam Tadijanović u svojoj lirici nije bio nimalo sklon metaforama. (Jednom zgodom otvoreno se čudio Cesarićevu stihu iz Povratka: „Pa kad i duša svoje uho napne“, pitajući se – na moje još veće čuđenje – otkud duši uho?!).

Bez ikakve ambicije da na ta pitanja i odgovorim, jer svatko pa i Tadija ima i pravo i na vlastiti ukus kao i na vlastiti zaborav, važnim mi se čini mehanizam prema kojemu je taj zaborav mogao funkcionirati.

Naime, mnogo je zanimljiviji Tadijanovićev stav prema Brlićima pa tako i prema Ivani od toga koliko se uopće on sjeća svoje sugrađanke. A to nije – čini mi se – samo stav mlađega prema starijem, nekoga tko tek ulazi u svijet o nekome tko u tome svijetu već visoko kotira. Nije riječ, naime, samo o – recimo to tako – dobrom kućnom odgoju, već možda o još nečemu. To nešto sklon sam vidjeti kao Tadijinu fascinaciju ne samo Ivanom nego i svim Brlićima i Mažuranićima. Riječ je zapravo o fascinaciji gradom i građanstvom, odnosno gospodstvom, pa tako i „gospođom u crnini“ – sugrađankom Ivanom.

Evo jedne pjesme koju autor datira u brodskoj kavani Evropa 5. kolovoza 1923:

Vrtna zabava

 Kraj samostana, pod krošnjatim stablima,

Zabavljaju se gospoda građani:

Piju žuto vino, domaće.

I jedu. I plešu. A večer prolazi.

Gospođe motre, ispod oka, potajno,

Kako im se kćerkice ponašaju

Kad šetaju i plešu s kavalirima.

Baci li tkogod u zrak raketu

I ona zasvijetli rujno il zeleno,

Građani svrate poglede s čašā na nebo.

Nebo je crno, prljavo,

Od masnih pogleda građanskih.

Spomenut ću još pjesmu Skinuo bih šešir pred Gospodinom u kojoj bi kazivač „Pred srebrnim Gospodinom / S pobožnošću skinuo šešir... kad bi ga imao“ (Rastušje, 1931), pa pjesmu Daleko su od mene oranice sa stihovima: „O, mila majko moja! / O, mila dušo moja! / Ti još uvijek držiš: / Sin mi je u gradu gospodin…“ (Zagreb, 15. i 16. veljače 1933), potom Da sam ja učiteljica i Hoću li ući u sobu gdje je sag („Ali znam ja: ...Gospodična / Nikad neće mene uvèsti / U lijepu sobu gdje je sag“ (Zagreb, 1935).

 Osim pjesama, ima i jedna Tadijina autobiografija, i to najstarija, napisana 1926. Početne dvije rečenice glase: „Od svog sam oca mlađi devetnaest godina; navršio sam već dvadesetu, a ne bih želio ni čuti o kakvom sinu (mojem!)... Poslali su me ‘u škole’ da budem gospodin. Da se ne patim orući zemlju. I sada, dok boravim kod kuće u selu, živim kao seljanin, a u gradu sam gospodin; ne baš veliki…“

Imajući sve to u vidu, sklon sam zaključiti kako je Ivana u Tadijinim očima bila sve ono što on nije bio, ali je želio biti. Na svoj način ona je bila ideal, uzor, dio građanskoga svijeta o kojemu je mladi Tadija sanjao i u koji je želio jednoga dan ući te postati i sam gospodin – sa štapom i šeširom. Bila je to projekcija vlastite budućnosti seoskoga slavonskog dječaka i mladića, životni cilj kojemu se – na roditeljski poticaj, potporu i veliku žrtvu – Dragutin Tadijanović u potpunosti posvetio. I uspio.

Ako je ponešto od toga cilja slično životu slavne Ivane Brlić-Mažuranić, bilo je to namjerno koliko i slučajno.

Na kraju krajeva, mogao je i ne uspjeti, pa o tome ne bismo ni govorili. A Dragutin Tadijanović jest uspio. I zato danas govorimo o njemu i o Ivani, o dvoje sugrađana i neko vrijeme suvremenika, o dvjema književnim veličinama.