Dvanaest mušketira malog festivala

Komorna aRtmosfera bio je naslov srednjeg od tri koncerta Festivala koji već treću godinu u Hrvatskom glazbenom zavodu organizira Udruga Diapason potaknuta idejom pijanista Srđana Filipa Čaldarovića. Komornu aRtmosferu ovaj je put predvodio izvrsni klarinetist Davorin Brozić birajući djela prevratničkog i prevrtljivog 20. stoljeća, komorna djela u kojima klarinet nosi glavnu ulogu.

I atmosfera među publikom u Hrvatskom glazbenom zavodu također je bila komorna. Ni polovica dvorane nije bila ispunjena, a ispunjenošću se s razlogom, a osobito bez njega, u domaćim prilikama mjeri uspjeh. Mali festival Diapasona unatoč izvedbenoj kvaliteti mjerljivoj u europskim razmjerima (a obijesnoj službenoj Europi sad pripadamo) nema potporu medija, a ni onu marketinšku, koja na koncerte zna dopremiti one koji žele biti viđeni na važnom i prevažnom događaju. Fino odjeveni i s uljuđenim manirama. U takvim okolnostima usput se možda i neka bogata sponzorska „ribica“ uhvati za kvalitetnu glazbu i kvalitetne izvedbe koje nisu opremljene društvenim šušurom niti su na umivenim snimkama s kakva CD-a.

Šest mušketira u Janačekovom ciklusu Mládi  / Snimio Miro Martinić

Očigledno nije lak put do kakve-takve afirmacije, premda dijapazonovci imaju izvrsnost koja može glatko – i bez gomile cvijeća i svijeća ili pokrovitelja znamenitih vinskih podruma, koji mogu biti dobrodošao, ali ne i nužan okvir – iznijeti glazbeni sadržaj. Glazbena se scena mijenja. Gotovo da i nije u domaćim uvjetima moguće svirati ako sam ne organiziraš koncert ili ne osnuješ ansambl, udrugu ili što već, ako sam ne financiraš uz obvezni volonterski nastup sudionika ili ako nemaš navodno, uvijek promjenjivo, političko zaleđe. Gradska potpora, potpora Ministarstva i potpora Udruženja glazbenih umjetnika dobrodošla je, ali dakako ne može biti dovoljna, a mlada i već sredovječna generacija shvatila je gdje leži zec. Samo ga je teško uhvatiti! Osobito ako se ne dokopaš medija koji se više bave promocijama i marketingom negoli svojim poslom.

Za utjehu je da takav pristup nije domaća specijalnost, nego općevažeća pojava. Na kraju, u vatrogasnom domu lokalne zajednice ili na školskoj priredbi ponekad možete naći više muzike nego na službenim koncertima odrađenim kao po špranci, uređenim kao kolačići koji se u tijestu rade uvijek istim kalupima. Ma nemamo ništa protiv kolačića, naprotiv! Možda je upravo u borbi za opstanak Diapason u organizacijskim povojima za nadolazeći posljednji koncert ove godine u nedjelju 1. prosinca na tiskanom programu posegnuo za citatom iz Mađarskog Hiperiona Béle Hamvasa: „Začuo sam muziku, nije je svirao obrazovan i školovan muzičar. Bile su to Beethovenove sonate, ali je znao kada je pristigao onim dijelovima koji se ne mogu odsvirati bez drhtaja...Tamo mu je ruka zadrhtala i pogriješio je...“ I na kraju izabrana citata: „Mislim da je zastrašujuće u nečemu biti majstor, a pritom ne biti poljuljan od ljepote stvari.“

Sigurno je da citat nije izabran nasumce jer, sudeći možda naprečac na temelju samo jednog koncerta, Diapason je odredio put. U nekom djetinjem zanosu i s ciljem, bez mnogo buke i bijesa nastoji se vratiti pravim sadržajima. Ako uspije, poželjno je i s onim Hamvasevim spomenutim drhtajem. Dio je prikazala skupina dvanaestorice u Komornoj aRtmosferi posvećujući se kapitalnim komornim djelima prošloga stoljeća koja su predvođena klarinetom. Pomno izabran je to bio Kvartet (1993) Krzysztofa Pendereckog, zaigrani Kvintet, op. 39 Sergeja Prokofjeva, rascvjetani proljetni ciklus Mládi s ugođajem upravo suprotnim tragičnoj i preosjetljivoj skladateljskoj figuri Leoša Janáčeka te na kraju izazovni Kontrasti Béle Bartóka. Opsežno, nadasve zahtjevno, ali ne i nedohvatno za trenutnih dvanaest mušketira maloga festivala Diapason. S punim i suzdržanim angažmanom, disciplinirano se osluškujući u smjeni i u ovisnosti sa zahtjevima partitura smjenjivali su se: Marco Graziani na violini, Aleksandar Jakopanec na violi, violončelist Smiljan Mrčela, oboist Dario Golčić, kontrabasist Nikša Bobetko, pijanist Filip Fak te ostali puhački mušketiri – nezamjenjivi, scenski uvijek nadahnut flautist Dani Bošnjak, oboist Branko Mihanović, klarinetist Danijel Martinović, fagotist Žarko Perišić i hornist Bánk Harkay.

Svi oni djeluju i kao članovi orkestara, drugih komornih sastava poput Cantusa ili Hrvatskoga baroknog ansambla, kao pedagozi... Diapason ih je, bez jala, sadržajno i kompetentno uspio sabrati u programu Komorne aRtmosfere na respektabilnom koncertu komorne glazbe 20. stoljeća opremajući naslovnicu programa jednim uvijek uzdrhtalim crtežom Egona Schielea. U pokušajima ansambala i pojedinaca, bili oni opravdani ili samo beskrajno i naporno ambiciozni (takvih je, čini se, više), festival Daipason nastoji naći svoje mjesto. Prije svega kvalitetom izvedbi i izborom programa. U završnici Diapasona, u nizu od tri uzastopna koncerta, 1. prosinca u Hrvatskom glazbenom zavodu u dobrom, ali i ekskluzivno muškom društvu, pojavit će se i dvije dame, pijanistica Zrinka Ivančić i violistica Vlatka Peljhan. A komorni susret generacija na kraju će u Brahmsovu Klavirskom kvartetu pohoditi i doajen Vladimir Krpan, sada već davno bivši profesor Srđana Čaldarevića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.