Dobro kazalište danas je na rubovima

Nagrade Hrvatskoga društva dramskih umjetnika dodjeljuju se 24. studenoga, na dan kada se proglasilo da je službeni jezik kazališnih scena u Hrvatskoj – hrvatski. Ove godine taj naš kazališni Oscar, u kojem vlastita struka nagrađuje proteklu kazališnu sezonu, dodijeljen je 21. put. Svečanost dodjele takve nagrade zadan je i nimalo lak žanr: red predstavljanja najavljivača, red nominacije, red proglašenja, red zahvale, garnirano štosovima, pjesmama ili skečevima. I to je teško napraviti svuda u svijetu. Jer nagrada uvijek ima puno (u našem slučaju četrdesetak), program ne smije trajati više od dva sata, pa ti sad budi duhovit ili zabavan kad ti se 80 posto teksta ponavlja: nominirani su... hvala vam...

Dražen Čuček odličan kao domaćin kabaretski zamišljenog hrvatskog kazališnog Oscara / Snimio Radomir Sarađen

Unutar te koncepcije redateljica i scenaristica ovogodišnje dodjele Dora Ruždjak Podolski (uz Sašu Božića kao koscenarista) našla je dobru formulu. Na sceni bend kazalištaraca svira poznate songove koje pjevaju hrvatski glumci, dok Dražen Čuček nastupa kao vidljivi i nevidljivi voditelj. To je najjednostavnija koncepcija jer se ne gubi vrijeme na promjene scena, ulaske i izlaske umjetnika za posebne točke, kao i njihove najave. Uz to, redateljica je maksimalno dinamizirala priču: skratila je songove (ostavila samo uvod i refren), izbacila je posebnu osobu koja dodjeljuje (osim u nekoliko najvažnijih nagrada, primjerice za životno djelo, koju je opernoj divi Dunji Vejzović uručio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a riječkoj dramskoj prvakinji Editi Karađole pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević), kao i tekst nominacija, jer on se može vidjeti na ekranu. U takvu konceptu nevažni su sitni prigovori da je nekoga bilo previše ili da netko nije baš dobro pjevao jer je sve išlo u štimung, ali je propust najaviti veliku opernu pjevačicu koja pjeva Wagnera po svijetu songićem pa je zato za tu kategoriju i u ovakvoj, šlagerskoj koncepciji bilo nužno uvesti, primjerice, fanfare, trube ili slično.

 Ono što upada u oči jest da se pjevalo isključivo američke hitove pa se čini kao da se te daleke 1860. uzalud borilo za hrvatski jezik na sceni (tada protiv njemačkoga) kad smo danas sami popustili globalizaciji, čitaj: angloameričkoj kulturi. Naravno da se redateljica nije usudila uzeti naše hitove, što bi bilo primjerenije, jer bi je svekoliko kazališno pučanstvo sigurno napalo za crni nacionalizam. Naime, kod nas je afirmacija američke kulture in, dok je afirmacija hrvatske out, čak fuj, fuj. Moguća savršena formula ovakve koncepcije proizašla je iz pogreške: Boris Svrtan kao najavljivač pjevao je When I fall in love i spetljao tekst, pa je kao izgovor rekao kajkavsku verziju: kad se ja vužgem, to ti je za navek, što je bio najduhovitiji trenutak večeri i možda način za ubuduće.

Sadržajno, dodjela nagrade je kao proslava rođendana, a u toj prigodi valja govoriti lijepe stvari. Kao što ne govoriš slavljenici da se udebljala, tako ni na ovoj vrsti svečanosti ne raspravljaš o političkim problemima. Zato mi se svidjelo ozračje cijele dodjele, koje je bilo izrazito pozitivno. Od pjesama koje su sve govorile o ljubavi, preko Doris Pinčić koja je nagradu za najbolju mladu glumicu posvetila svojem nerođenom sinčiću, do zahvale sadašnje ekipe vršilaca dužnosti HNK-a u Zagrebu (Sanja Ivić, intendantica i Ivan Josip Skender, ravnatelj opere) prošloj ekipi, a osobito bivšoj intendantici Ani Lederer, koja je postavila nagrađenu najbolju operu (Wagnerov Lohengrin), bez rasprave oko krivca za sadašnje stanje u HNK-u. I nije to zabijanje glave u pijesak – to je poštivanje žanra! Nagrada HDDU proslava je rođendana hrvatskoga glumišta pa su tako neprimjerno iskočili protesti Urše Raukar o referendumu (protiv nalijepljeno na mijeh harmonike koju svira) ili komentar direktorice talijanske drame u Rijeci Laure Marcig da „ako prođe referendum, oni možda ne bi postojali“! Pritom ne samo da postoji Talijanska drama HNK-a u Rijeci koja uredno postavlja predstave na stranom jeziku i ulazi u konkurenciju hrvatskoga glumišta, ne samo da je taj ansambl dobio tri nagrade, od čega jednu za najbolju predstavu u cjelini (!), nego su se uredno i zahvaljivali na talijanskom.

Nagrade je uvijek teško komentirati jer je svaki član žirija određen: estetski, etički, politički, a i osobno. I to se uvijek vidi. Nagrade za dramski dio sezone (a u ovom tekstu zanimaju me samo predstave za odrasle) dodjeljivali su Slavko Juraga i Suzana Nikolić (glumci), Robert Raponja (redatelj), Mira Muhoberac i Hrvoje Ivanković (kritičari). U ovom slučaju nije u redu da predsjednik žirija (Juraga) ima vlastitog sina u konkurenciji koji još i dobije nagradu, bez obzira na kvalitetu te predstave i njegovo eventualno suzdržavanje od glasovanja. Ali, s druge strane, svi su kazalištarci za nešto vezani: redatelji za kazališta koja im daju poslove, glumci za kazališta u kojima rade i redatelje koji ih biraju u podjele, a postoje i raznorazne osobne veze. Iako su kritičari po definiciji najmanje umreženi u kazalište, neki se od njih s vremenom vežu za pojedine institucije ili festivale (kao selektori, dramaturzi i sl.) pa je tako Hrvoje Ivanković godinama izbornik riječkog Festivala malih scena. Dakle, ne postoji potpuno objektivno povjerenstvo, a tako je sa svim nagradama i svim povjerenstvima i u zemlji i u svijetu. Što ne znači da ne treba raditi najbolje i najpoštenije što se može.

Naravno da će ova nagrada, kao glavna nagrada struke, izazvati negativne komentare onih koji nisu nagrađeni, ali na ovome svijetu potpuno pravednih nagrada nema. Princip nagrađivanja uvijek je selektivan i kao takav prema nekome nepravedan. Važno je napraviti što je moguće manje nepravedan princip, a HDDU, odnosno njegovo vodstvo (dugogodišnji predani predsjednik Goran Grgić, a od ove godine novi Boris Svrtan, zajedno s upravnim odborom) to se doista trudi, iako mu nije lako. Ova nagrada ima dva glavna načelna problema koja je teško riješiti. Kazališta za nagradu nominiraju jednu predstavu koja ne mora biti najbolja, a onda iz te predstave povjerenstvo nominira kandidate za sve kategorije, iako postoje i druge predstave koje su za pojedine kategorije mnogo bolje. Spominjalo se uvođenje predizbornika koji bi odgledao sve i onda predložio nominacije po nekom pravednijem sustavu jer bi sve predstave imale jednaku šansu. Drugi je problem organizirati članove povjerenstva da vide nominirane predstave. Neke od nominiranih su iz ljetne produkcije, kad se nije znalo ni povjerenstvo ni nominacije (primjerice, najbolja predstava u cjelini Kafka projekt: granice nizozemske umjetnice Karine Holla Talijanske drame iz programa je ljetnih večeri s premijerom u zgradi kazališta dva dana prije dodjele nagrada, 22. studenoga!), a doista je teško u kratku roku od dva mjeseca vidjeti stotinjak predstava. Postojao je i prijedlog da se iduće povjerenstvo imenuje neposredno nakon dodjele nagrade i tako riješi taj problem, ali nije prošao jer glumci čekaju da vide podjele ljetnih festivala i saznaju jesu li u konkurenciji za koju nagradu.

Ono što mi se već dugo čini, a sada su to potvrdile nominacije, jest da se hrvatsko kazalište danas događa na rubu. Naime, velika kazališta kod nas su HNK Zagreb, Gavella i ZKM. Velika su po financijama i poziciji, medijskom odjeku, a neka i svjetskim nagradama jer slijede neke estetske ili političke trendove. Ostala su kazališta out zbog žanra (npr. komedija), estetike (npr. dramsko kazalište), politike (npr. hrvatska linija!) ili jednostavno zemljopisa (izvan Zagreba). To je tužna vijest, dok je dobra vijest da se na tim rubovima rade odlične predstave. Po mom osobnom pregledu sezone ravnopravno su najbolje dvije predstave. Prva je Rostanov Cyrano de Bergerac u režiji Ivice Kunčevića i izvedbi Teatra Manje je više. Riječ je o savršenoj dramaturškoj obradi Cyrana za četiri glumca u kojoj redatelj ne dokida nego potvrđuje tekst i sve njegove dramske i ljudske vrijednosti – afirmaciju ljubavi prema ženi, domovini, časti i žrtvu za njih. Zoran Mužić je pak u Šibeniku napravio jednu od najboljih Marinkovićevih Glorija, s rijetko točnom dozom mediteranskoga cinizma i oporosti, dobrote i razumijevanja, zabluda vjere, ali i snažne vjere. Silno mi je žao da te predstave nisu dobile nagradu za najbolju predstavu (nisu bile ni nominirane), kao i da  Goran Grgić kao Cyrano ili Joško Ševo kao Floki Fleš iz Glorije nisu bili ni nominirani. No sretna sam da su oba redatelja dobili nominacije, Ivica Kunčević nagradu, a da je Siniša Popović iz Glorije dobio nagradu za najbolju mušku ulogu jer je to doista antologijska izvedba Don Zanea. Cyrano i Glorija predstave su vrhunskoga dramskog kazališta koje će suvremenoj publici uvijek govoriti važne stvari, ali ne kričeći i pljujući nego pametno i mirno: to je suodnos iznimno lucidna redatelja koji zna voditi odlične glumce, pročitati izvrstan tekst i napraviti predstavu koja govori o nečemu što prepoznajemo ili kao naš problem ili kao našu radost. Kud ćeš bolje! Iako se stalno prorokuje smrt takva teatra, on će preživjeti sve postmoderne i postdramske smjerove, sve izmišljene nove mode koje ruše konvencije samo zato da bi bile drukčije, a ne govore mnogo. To je priznala i ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč u nedavnom razgovoru za Večernji list izjavivši da je „postmoderna poetika mrtva jer nikomu više ništa ne govori i nikoga ne može iznenaditi“. Budući da je ona na toj poetici gradila repertoar svoga kazališta i europsku slavu (naime, ta je poetika jako dugo bila u trendu u europskim festivalskim krugovima), valjda zna o čemu govori!

 Drago mi je da je za sporednu ulogu nominiran izvrstan glumac Antun Vrbenski, koji je nosio repertoar kazališta Virovitica, a i danas igra važne uloge (kao npr. nominirani Veliki tata iz Mačke na vrućem limenom krovu), no istovremeno mi je drago i da je Davor Svedružić dobio nagradu za ulogu Stanislava u predstavi Muke po Iveku u režiji Želimira Mesarića (Histrioni), zato jer je odlično napravio ulogu koja nosi predstavu. Drago mi je da je Osječanka Jasmina Pacek dobila nagradu za kostimografiju (Bellinijeva Norma, HNK Osijek) jer poznajem njezin vrstan i profesionalan rad. Drago mi je za mladu Doris Pinčić jer joj je izvrsno napravljena uloga (Lutka Mire Gavrana u režiji Mladene Gavran i Teatar Gavran) pomogla da pokaže kazališni dar i ne doživi sudbinu potrošenih zvijezda sapunica. A drago mi je i da je Planet Art dobio nagradu (Slaven Španović Billy u Plemenima za mladog glumca) jer rade dobre predstave. Sve su to kazališta koja nikako nisu in (neka su out, a neka fuj, fuj) pa je zato hrabrost ovoga povjerenstva za svaku pohvalu. Drago mi je i za Elizabetu Kukić, koja je dobila nagradu za najbolju žensku ulogu u Gospođi ministarski (Kazališta Kerempuh), iako nisam sigurna je li to po ovoj liniji izdvajanja dobrih stvari u ne-in kazalištima ili ulagivanje političkoj opciji koja se nosi u kulturi. Kad bolje pogledam, jedino mi je žao da varaždinsko kazalište nije ništa dobilo za Krležina Tri kavaljera frajle Melanije unatoč trima nominacijama: Hana Hegedušić za glavnu žensku, Marinko Prga za glavnu mušku ulogu i Georgij Paro za scensku adaptaciju (tu je nagradu dobio Mate Matišić za Fine mrtve djevojke, dramatizaciju filma).

Najnelogičnije su bile nominacije za najbolju predstavu – uz osrednji Čehovljev Višnjik u režiji Vite Taufera HNK-u u Zagrebu (koji je dobio još samo nominaciju za sporednu mušku ulogu Zvonimira Zoričića), nominirana je i predstava Nastasja Filipovna (Wajdina dramatizacija Dostojevskog) u izvedbi grupe Bastien i jedne Caffe galerije, što je nekako odveć rubno čak i za mene koja smatram da je pravo kazalište danas na rubovima. Stoga mi je drago da je nagradu dobila Talijanska drama za spomenuti Kafka projekt iako ne poznajem predstavu, a iz slika i videa vidim da pripada poetici koje se i Dubravka Vrgoč odriče. Upravo kao ulagivanje povjerenstva toj poetici izgledalo je dodjeljivanje posebne Nagrade za izniman doprinos: za propulzivnost izraza i kreativno sudioništvo ansamblu predstave Žuta crta ZKM-a u režiji Ivice Buljana. Kraj toliko kategorija (i nominaciju za režiju) za tu se predstavu izmislila posebna kategorija! A što je najbolje, nitko tu nagradu nije došao preuzeti pa je ostala visjeti kao siroče  koje više nitko neće. Prošla mu moda!