Dijalog kroz likovnost

Potkraj 2011. u splitskoj Galeriji umjetnina pokrenut je zanimljiv ciklus izložbi znakovita naziva Jedan na jedan. Osnovna zamisao muzejskog savjetnika Bože Majstorovića bila je suprotstaviti radove dvoje umjetnika i na taj način uspostaviti njihov dijalog. U toj ideji osobito je originalno što svaki izlagač raspolaže zasebnim izlagačkim prostorom – podjednako velikim krilima u suterenu Galerije umjetnina – ali i svojim kustosom. Na taj način dobivaju se, zapravo, dvije izložbe s dvama popratnim tekstovima i jednim katalogom. A negdje u središtu, otprilike oko glavnog ulaza u Galeriju umjetnina, te dvije izložbe međusobno dolaze u vizualni kontakt. Dodatna je koncepcijska zanimljivost svakako pravilo da se autor iz Splita ili okolice uvijek suprotstavlja gostu iz nekog drugog dijela Hrvatske. Realizirano je devet izložbi ciklusa, a dosad su se suprotstavljali Vedran Perkov i Đorđe Jandrić, Matko Trebotić i Igor Rončević, Rino Efendić i Vlasta Žanić, Viktor Popović i Igor Eškinja, Loren Živković Kuliš i Alem Korkut, Kažimir Hraste i Siniša Majkus, Gorki Žuvela i Boris Bućan, Siniša Labrović i Neven Bilić te Boris Šitum i Vitold Košir. Izložbu posljednje dvojice trenutno je moguće i pogledati, što svakomu tko se ovih dana zatekne u Splitu i preporučujemo. Šitum i Košir pripadaju, naime, istoj generaciji umjetnika – obojica su rođena 1965. – ali njeguju posve različite autorske poetike, što kod osviještenih promatrača nužno izaziva dinamične i za razmišljanje poticajne vizualne odnosno estetske kontraste.

Vitold Košir: Moderato, 2013. / Snimio Vitold Košir

Boris Šitum u stvaralaštvu poseže za najrazličitijim likovnim tehnikama, odnosno izričajima kao što su skulpture, fotografije, prostorne intervencije ili akcije, a za izložbu Jedan na jedan – u suradnji s kustosom Vanjom Babićem – priredio je svojevrsni presjek radova realiziranih tijekom posljednjih desetak godina. Mnogi od njih prezentirani su posredovanjem potpune ili djelomične dokumentacije, što nimalo ne iznenađuje s obzirom da Šitum gotovo redovito stvara izvan institucija, a to znači u javnim prostorima koji podrazumijevaju mnoštvo slučajnih prolaznika. Njegove akcije ili intervencije socijalno su osviještene, katkad prožete finim humorom ili ironijom, nerijetko provokativne, a samim time i usmjerene na razbuđivanje kolektivne savjesti. Na jednom mjestu u predgovoru Vanja Babić je napisao: „Šitum, naime, empirijsku datost i pojavnu neposrednost što ga svakodnevno okružuju transcendira u svoje skulpture, printove, predmete ili akcije, nerijetko ih transformirajući u nadasve dojmljive artefakte izvorne i jednostavnim sredstvima iskazane ljudske empatije.“ I doista, riječ je o umjetniku čije stvaralaštvo nastaje kao reakcija na društveni kontekst što ga okružuje. On publici nipošto ne ugađa, a još joj se manje dodvorava. Naprotiv, nastoji je izbaciti iz ravnodušja, natjerati na razmišljanje te u njoj razbuditi uspavanu kritičku svijest. Šitumovom izložbom nedvojbeno prevladavaju radovi što ih je svojedobno prezentirao na u tu svrhu posebno postavljenu billboardu uz cestu kod njegova rodnog mjesta Cista Provo. Na mjestu gdje se obično nalaze banalni reklamni oglasi prolaznici su nailazili na različite sofisticirane i uvijek aktualne umjetničke poruke. Uobičajena marketinška strategija na taj je način učinkovito i na posve nekonvencionalan način iskorištena u čisto umjetničke svrhe.

Iz postava izložbe, radovi Borisa Šituma / Snimio Zoran Alajbeg

Vitold Košir po vokaciji je kipar, iako radi i grafike. Za razliku od Šituma, na izložbi Jedan na jedan predstavio se isključivo novijim radovima što ih je objedinio u ciklus s posve osobnom vizijom odnosa između skulpture i glazbe. Nimalo čudno, jer Košir se uz kiparstvo bavi i glazbom: svira violu u Simfonijskom orkestru HRT-a, ali i bas-gitaru u klupski popularnu rock-sastavu Cry Babies. Njegovim skulpturama u obliku knjiga te reljefima dominiraju grubi i sirovi materijali poput asfalta, betona i metala. Osobito je zanimljiv i uspješno ostvaren kontrast između formom izrazito sirove materije i sadržajem apsolutno bestjelesne glazbe. Materija je, dakle, tek okvir iz kojega će proizlaziti idejna nadgradnja. Postav izložbe – za njega su podjednako zaslužni autor i kustosica Iris Slade – odmjeren je i lako prohodan, zahvaljujući čemu ti vizualno moćni artefakti dodatno dobivaju na snazi i uvjerljivosti. Iris Slade ispravno će zapaziti: „Asocijativno bogatstvo, vitalnost, gestička raznolikost u sprezi simboličkog značenja primamljiv su potencijal Koširovih radova, koji obnavljaju respekt prema kiparstvu premda se materijalima pa i načinom izvedbe ne uklapaju u klasičnu predodžbu ove tradicionalne likovne discipline.“ I doista, u Koširovu stvaralaštvu ekspresivne dinamične teksture doista poprimaju karakteristike samosvojnih i zanimljivih vizualnih odrednica smještenih na razmeđu duha i materije.

Boris Šitum i Vitold Košir nedvojbeno su dvije posve različite autorske osobnosti. Njihovo će pak sučeljavanje rezultirati – kao i u ranijim izložbama ciklusa Jedan na jedan – nadasve uspješnom vizualno-poetskom sinergijom koja nas još jednom podsjeća na raznolikost i izražajne mogućnosti što ih je suvremena umjetnička produkcija kadra ponuditi.