Ćakula i trač

Svaki put kad zastanem ispred kioska, zadivim se koliko ondje ima različitih listova i časopisa. A još se više začudim kad uzmem analizirati čemu su sve te publikacije posvećene i kad shvatim kako mnogo područja ljudskoga života one pokrivaju. Pa su ondje tjednici, dvotjednici i mjesečnici o jedrenju, o vjenčanjima, o maloj djeci, o vrtlarstvu, o računalima, o ribolovu i o lovu, a enigmatika da se i ne spominje. A sva su ta izdanja manje ili više ravnopravno raspoređena po Hrvatskoj, ima ih mnogo i na sjeveru i na jugu: gdje je god kakva veća nakladnička kuća, tu su i specijalističke publikacije što ih ona izdaje. Ali nešto mi je privuklo pozornost: na jugu nema ni jednoga jačeg trač-magazina. Oni koji su poznatiji, bolji i luksuzniji, odreda izlaze na sjeveru. To me začudilo, pa sam stao mozgati i o statusu trača na sjeveru i na jugu. I odmah sam morao konstatirati da su razlike znatne.

Počinju one već od sama termina: ono što se na sjeveru zove trač, to se na jugu zove ćakula. Ali nekako se čini da te dvije riječi zapravo nisu sinonimi, nego da ih razlikuju neke nijanse u značenju. Istina jest da postoji temeljna podudarnost: i trač i ćakula nisu drugo do znatiželjno i naoko bezazleno naklapanje o drugim ljudima, kakvo se u standardnom jeziku zove ogovaranje. Ali društveni status tih dviju pojava nipošto nije isti. Jer svatko tko s tim ima makar malo iskustva složit će se sa zapažanjem da se južnjaci mnogo više boje ćakula nego što se sjevernjaci boje trača. A za to sigurno postoje neki jaki razlozi. O njima sam se najprije upitao.

Palo mi je onda na um da je stvar možda u tome što ćakula i trač žive u dva različita jezična konteksta. Jer, kao što je poznato, na jugu se s riječima postupa prilično olako, pa se obilato rabe superlativi i onda kad se želi opisati nešto dobro i onda kad se želi opisati nešto loše. Riječi ondje, ukratko, imaju manju težinu i ne ostavljaju duboka traga. Na sjeveru, nasuprot tome, riječi se – tuđe koliko i vlastite – pažljivije slušaju i opreznije rabe, kao da se odvaguju preciznim mjernim instrumentima.

Zbog toga na jugu ono što se izrazi jezikom ima manji utjecaj na zbilju; riječi su ipak ponajprije riječi. A to onda određuje i kako će se ćakulati: čini se to olako, vedro, bez misli o posljedicama i bez namjere da se utječe na realna zbivanja. Još više, ono što postane predmet ćakule kao da prestaje biti dijelom stvarnoga života, a postaje dijelom narodnoga stvaralaštva. Ćakula se oblikuje po zakonima jednoga usmenog žanra i sve čega se ona dotakne pretvara se u književnost. Zato bi se mogla postaviti ovakva formula: tvrdnja uronjena u ćakulu gubi na težini onoliko koliko su teške riječi uz pomoć kojih je ta tvrdnja izrečena.

Posve je drukčije mjesto trača u društvenom životu na sjeveru. Jer ondje se vjeruje da su riječi djela. A to, dakako, ne može da ne utječe i na status trača: on nije nikakva usmena književnost, nego je djelatnost kojoj je cilj postići neki učinak u zbilji. On želi uvjeriti sugovornika u neku tvrdnju i tako utjecati na događaje; trač uvijek ima u sebi nešto od intrige. Formula za njega glasila bi ovako: tvrdnja uronjena u trač dobiva na težini onoliko koliko su teške upotrijebljene riječi.

Dobro, reći će tkogod, možda je sve to doista tako kako ja kažem da jest, ali koliko se to slaže s onim od čega sam počeo? Ako je, naime, ćakula olaka i bezazlena, zašto se onda južnjaci toliko boje da svojim bližnjima ne bi dali materijala za ćakulu? U drugu ruku, ako trač uvijek teži za nekim učinkom, zašto se onda ljudi na sjeveru na njega tako malo obaziru? Na to ću odgovoriti: južnjaci se boje ćakule upravo zbog njezine lakoće, a sjevernjaci se ne boje trača upravo zbog njegove težine.

Evo objašnjenja. Ćakula nastaje kao usmeno umjetničko djelo, pa zato zadobiva i nešto od općenitosti karakteristične za takva djela: ona postaje pogodna da se prepričava višekratno i u dugom razdoblju, da se pretvori u neku vrstu primjera i životne pouke, poput poslovice. Zato mnogi od zapisa Marka Uvodića i nisu drugo do ćakule stavljene na papir. A kad je tako, onda i protagonisti ćakule bivaju ovjekovječeni, pa se može dogoditi da se o njihovim peripetijama pripovijeda još i dugo nakon njihove smrti. A bivaju oni ovjekovječeni zbog negativnih ili smiješnih svojih osobina. Pa tko onda ne bi zazirao od toga da postane junakom takve pričice? Zato se južnjaci boje ćakula.

Trač, s druge strane, želi obaviti neki posao u nekoj konkretnoj životnoj situaciji, pa zbog toga njegova aktualnost i traje samo dotle dok ta situacija postoji, a potom nestaje. On može čovjeku u nekom trenutku njegova života nanijeti mnogo zla, ali taj čovjek barem može biti siguran da zbog trača neće ući u legendu, nego će njegove nepodopštine i njegove smiješne strane brzo biti zaboravljene. Zato se sjevernjaci zbog trača možda povremeno uzrujavaju, ali trajna i velika straha u njih nema.

A sve to onda neizbježno utječe i na status onih publikacija što donose vijesti o poznatim osobama. Jer njima je na sjeveru tradicijska podloga trač, koji se proizvodi za dnevnu uporabu i ne ostavlja trajne posljedice; zato sjevernjačke zvijezde rado za te listove govore i u njima se slikaju, znajući da će već idući tjedan doći nešto drugo. Na jugu tih izdanja jedva da ima, jer ona bi se morala osloniti na lokalne zvijezde, a te zvijezde strahuju da se ono što se o njima naklapa ne pretvori u nešto trajno, kao što se ćakule često pretvaraju.

To je jasno svakomu, samo nije nekim dokonjacima koji nemaju u životu pametnijega posla nego da stoje ispred kioska i razmišljaju o stvarima koje ih se ne tiču.