Brecht s nedostatkom

Kad je nova uprava HNK-a u Splitu kao prvu dramsku premijeru ove sezone stavila na repertoar djelo Majka Courage i njezina djeca, valja vjerovati da joj je nakana bila važan segment povijesti – rat – gledateljstvu osvijestiti na način kako ga je uoči razbuktavanja Velike klaonice upozoravajući vidio njemački dramatičar Bertolt Brecht. Izgledno je da je kazalište s tim Brechtovim zalaskom u filozofiju povijesti htjelo rasvijetliti konstantu čovjekove agresivne samoživosti, koja se okreće protiv njega kao izazivača rata. Stoga je bilo preuzetno da u svojim intervjuima nositeljica glavne uloge sugerira aktualnost predstave u odnosu na stanovite spornosti u trenutačnom sociološkom kontekstu. I to stoga jer takva angažmana u predstavi nije bilo, pa on nije gušio temeljni i znatno univerzalniji smisao djela.

Zoja Odak i  Ana Franić / Snimio Matko Biljak

Redatelj predstave Dušan Jovanović sa scenografkinjom Metom Hočevar krenuo je u prikazivanje epskih dramskih skica s nakanom da, sukladno Brechtovoj poetici glumačkog razotuđenja, racionalizira pogubni ratni košmar u čije je središte stavio sudbinu Majke, kantinjerke, i njezine djece – osoba koje žive od rata, ali i pogibaju od njega. Želeći osvijestiti tu smrtnu zamku u koju upada želja za življenjem, Jovanović Brechtove epizodije naglašava učestalim uzorkom kabaretske zabavnosti i otpora prema rastućem nacionalsocijalizmu iz kojega je Brecht kao dramatičar i izrastao. A diplomirana glumica splitske Akademije Zorana Kačić je nadahnuto je, s mnogo scenskoga šarma, pjevala songove (skladane na tekstu koji je za ovu prigodu napisao Predrag Lucić, a uglazbio Drago Ivanuš), uz pratnju Svjetlane Mandić na violini i Bojana Brajčića na gitari. Izvanredna je trojka pritom pokretom, koji je osmislio Alen Čelić, komentirala pjevano i svirano. Bili su to trenuci uistinu zabavna brehtijanskog osvješćenja netom prikazana epizodija, prijedlog publici da se odmakne od njegove moguće potresnosti i razmisli o uzrocima zbivanja. Stoga je upravo nužno istaknuti razigranu Zoranu Kačić kao očiglednu vrijednost predstave. Takvu komentaru događaja redatelj je težio i u scenama sukoba masa. Umjesto stvarnoga zbivanja, podudarna sa zbiljom, on je predočivao natezanje konopca suprotstavljenih strana. Tako se simbolima i znakovljem odmicao od realnosti.

Na tom modelu igre ustrajali su i glumci, neki više, neki manje uspješno. No do najvišega dosega te dvostruke paralelne emisije, dakle i lika koji je sobom zastupala, a i svog komentiranja njegova činjenja i govorenja, dovinula se Arijana Čulina u ulozi prostitutke Yvette Pottier. Ona se izvanredno suptilno, čak i bolno, na trenutke izdvajala iz tjeskobe u koju je glumačkom sugestivnošću uvlačila gledateljstvo, da bi iznenadno, iz svoje intimne ljudske zabrinutosti sama, umjesto lika, izgovorila ono što njezin lik zaokuplja. To su uistinu bili veliki trenuci glumačke ovladanosti složenom Brechtovom poetikom. U takvu su avanturu dvostrukog sebe lakše ulazili mlađi glumci od starijih. Primjerice, Ana Franić, u ulozi nijeme Kattrin, u scenama panične izgubljenosti svoje osobe pred nemogućnošću da priopći strahotu nekog zbivanja posezala je za jačim izrazom od primjerenog, kao da želi reći: „Vidite kako ja mislim da jadna Kattrin to doživljava!“ Tom uzorku kazivanja utjecao se i Marjan Nejašmić Banić u ulozi Jednookog, dok su Pere Eranović, kao sin Elif, i Marko Petrić, kao sin Švicarski sir, uspješno odašiljali privatne signale izgubljenosti lika pred onim što slijedi. I tako je predstava brehtijanski osvješćivala i podučavala.

Glavni pak ženski lik, Majka Courage, koju je glumački i osobno zastupala Zoja Odak, nije se ni sobom ni glumicom uspio dovinuti do V-efekta Brechtove poetike. I tomu nikako nije razlog nedostatak glumačkog umijeća Zoje Odak. Jer riječ je o glumici koja je u mnogim ulogama dokazala osebujnost i suptilnost izraza, čime je i zaslužila status nacionalne dramske prvakinje. Prigovore za ovo razočaranje ne bismo trebali uputiti glumici, nego njezinu izboru za glavnu ulogu. Konkretnije: salonska figura Zoje Odak, njezin odnjegovani izgled i tankoćutni glumački izraz kontraindikacija su za robusnost kantinjerke koja se sedamnaest godina probija kroz bespuća rata zapregnuta sa svoje troje djece, a svako je potomak drugog muškarca, u trgovačku svaštariju na kotačima, da bi vojnicima i časnicima s jedne i druge strane bojišnice prodavala nužne potrepštine i tako proživljavala i zarađivala. Mnoštvo tih opasnih doživljaja zahtijeva kapacitet tijela u kojem ih je moguće sabiti, koje ih može nositi. Zahtijeva glas koji snagom i autoritetom može nadjačati vojničku agresivnost i buku bojišnice. I tek kad glumica sve to ima, onda može ustrajati na tome da iz takva svog volumena iznađe individualna svojstva Majke Courage, njezine automatizme izazvane ratom, kompenzirajuće geste i signale strahova, potresa, patnje za ubijenim djecom. I ne samo to. Iz te goleme snage glumica može i izdvojiti sebe, svoju ljudskost, i pokazati gledateljstvu i ono što Ona misli i osjeća o onome kroz što prolazi njezin dramski lik. A tankoćutna Zoja Odak uistinu nema tog kapaciteta. Ona ima nešto drugo vrijedno: suptilnost izraza iz svoje prirodne osnove, sposobnost da u suglasju s aristotelovskim dramaturškim refleksom identificira svoj prirodni znak s likom i da gledatelju pruži emocionalno sudioništvo. A to je, dakako, nešto drugo nego igrati Brechta.