Vlasti su najprihvatljiviji intelektualci podanici

Sve češći nasrtaji politike i stranih interesa na samostalnost, položaj i integritet hrvatskoga jezika, a osobito nastojanje da ga se izjednači sa srpskim jezikom i udrobi u nekakvu novu varijantu hrvatskosrpskoga ili srpskohrvatskoga jezika povod su sve češćim prijeporima ne samo među jezikoslovcima nego i među političarima. Bio je to povod za razgovor s akademikom Augustom Kovačecom, filologom, leksikografom i pročelnikom Razreda za filologije HAZU-a.

 
Snimio Andrija Tunjić

Profesore Kovačec, u jednom komentaru na Googleu za vas je netko napisao da ste „nacionalistički ksenofobni pseudopolitičar a ne jezikoslovni stručnjak vrijedan poštovanja“. Je li vas strah takvih etiketa, kojima se u Hrvatskoj etiketiraju svi oni koji čuvaju hrvatski identitet?

Pojedinci se nekih navika iz starih vremena nikako ne mogu riješiti. Takve kvalifikacije bez ikakve veze sa stvarnošću mirišu više na crni boljševizam ili na crveni nacizam nego na društvo koje sebi tepa da je demokratsko. Diskvalifikatorima očigledno nije stalo do stvarnoga sadržaja riječi kojima se služe. Ili žele rječnik obogatiti novim, do sada nepostojećim značenjima ili bi ih bilo dobro uputiti da pogledaju u rječnik i vide što znače pojedine riječi.

U jednom razgovoru akademik Radoslav Katičić rekao je: „Tko u Hrvatskoj ima ambiciju biti javno priznat intelektualac mora biti zgroženo skeptičan prema hrvatskoj državi i hrvatskoj kulturnoj tradiciji.“ Slažete li se s njegovom konstatacijom?

Svakodnevno nas sa svih strana zapljuskuju takva stajališta pa se mogu samo složiti s akademikom Katičićem. Za dio javnosti, a i za vlast, najprihvatljiviji su intelektualci koji imaju mentalitet kolonijalnih podanika, makar i ne znali tko im je točno taj kolonijalni gospodar. Od njih se očekuje da samo povlađuju onomu što dolazi od velikih i moćnih naroda, iz velikih svjetskih središta.

Jeste li zato prije gotovo tri godine izjavili da dosadašnje naše vlasti „nisu samo jednom pokazale otvoren prijezir prema jezikoslovnoj struci i cinički minirale ono malo pokušaja sređivanja jezičnog stanja“?

I zato. Silom prilika ili neprilika prečesto sam se nalazio u situacijama da komentiram odnos hrvatskih vlasti prema hrvatskomu jeziku.

Nije li vlast dužna osigurati primjenu hrvatskoga jezika?

Jest. Ali ili nije bilo hrabrosti, znanja i volje da se položaj hrvatskoga jezika u hrvatskoj državi odredi i uredi na svim razinama njegova funkcioniranja, ili je bilo previše poniznosti prema kolonijalnim gospodarima, ili se, možda, „s figom v žepu“ čekalo „drugačije vrijeme“ pa da se jezik uredi prema nečijem ćeifu. Kao što nerijetko zakone, koje su priredili profesionalni pravnici, po svojem nahođenju „dorađuju“ političari, tako je, najvjerojatnije namjerno, ostavljeno „za kasnije“ utvrđivanje statusa hrvatskoga, po Ustavu službenoga jezika, kako bi se njime moglo lakše manipulirati. Zato se i ne uređuje, osim provizorno, njegova javna i službena uporaba u školama, medijima, upravi, sudstvu itd.

U vrijeme koalicijske vlasti Ivice Račana pri Vladi je bilo osnovano Povjerenstvo za brigu o hrvatskom jeziku koje je trebalo dogovoriti načela njegove uporabe u javnoj i službenoj komunikaciji te spriječiti mogućnosti manipuliranja jezikom. Ali to Povjerenstvo nije uradilo što je trebalo.

Najviše razumijevanjem i zalaganjem potpredsjednika Vlade prof. dr. Ante Simonića Povjerenstvo se sastalo više puta i donijelo razborite odluke, ali na žalost, kada su radi primjene u praksi te odluke prošle kroz žrvanj političke birokracije od razboritoga teksta nastala je neupotrebljiva papazjanija. Sličan je i drugi primjer kada je pri Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa bilo osnovano Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnoga jezika – kada je bila objavljena odluka da će u pravopisu biti ne ću mjesto neću (rastavljeno pisanje ima i simboličku vrijednost jer ga je nasilno eliminirao Novosadski „dogovor“) – tadašnji premijer Sanader, koji se inače razmetao svojim hrvatstvom i svojom skrbi za hrvatske interese, smatrao je potrebnim obavijestiti hrvatsku javnost da Povjerenstvo može odlučiti što ga je volja, ali da će on i dalje neću pisati sastavljeno.

Dokle će politika i političari biti arbitri hrvatskom jeziku?

Ne znam. Da su za navedena rješenja bile propisane kakve sankcije, premijerova bi se reakcija možda i mogla razumjeti. No iza svega je stajalo licemjerje: za one kojima je do hrvatskoga jezika stalo osnovat ćemo povjerenstvo, ali ćemo ga onda iza leđa uvijek nekako minirati. Time se nekomu davalo do znanja da je osnutak Povjerenstva samo parada za javnost. Uostalom, HDZ-ovo Ministarstvo nikako nije željelo odluke proglasiti službenima, nego ih je, u zamjenu, stavilo na internet pa je SDP-ovu Ministarstvu u novoj vlasti bilo lako i eliminirati Povjerenstvo i pokušati ukloniti tragove njegova rada. Također, gotovo tajni dogovori bez javne rasprave i stručne ekspertize o uporabi jezika i pisama manjina, o dvojezičnosti i dvopismenosti, o potrebnom postotku manjinskoga stanovništva sada su došli na naplatu – osobito u Vukovaru. Ta manipulacija koju vlasti uporno zagovaraju i nastavljaju tjera u očaj i normalne Srbe i normalne Hrvate, a manipulatori likuju. Ima u vezi s jezikom još mnogo toga.

Primjerice?

Primjerice kada se u izvedbi Stranke hrvatskih laburista pojavio vrlo razborit prijedlog Zakona o uporabi hrvatskoga jezika – uz male dorade taj se zakon po kvaliteti mogao približiti najsolidnijim europskim zakonima o uporabi jezika – i vladajuća koalicija i oporba vrlo su ga složno minirale, gotovo ismijale.

Zašto?

Je li sve to podaništvo prema bjelosvjetskim gospodarima ili trgovina s koalicijskim partnerima, teško je reći. No jasno je da najjačim hrvatskim strankama do hrvatskoga jezika nije stalo i da njime i dalje žele samo manipulirati.

Koji je razlog da koalicijska Kukuriku-vlast nagrđuje hrvatski jezik i nelogičnostima kakva je promjena Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja ili da mijenja riječ šport u sport itd.?

Dva su razloga. Jedno je pokazivanje mišića; mi ne moramo nikoga ništa pitati, mi možemo činiti sve što nam padne na pamet: i bez obrazloženja, i protivno svakoj demokratskoj proceduri, i protivno volji većine. Drugo je prilagođivanje toliko žuđenu „zapadnom Balkanu“; neke države „na ovim prostorima“, „u regionu“, imaju u naslovu odgovarajuće institucije ministarstvo zdravlja.

Ministar Jovanović kao argument za sport spominje Sportske novosti, a zaboravlja da se riječ šport koristila 1870–1918, od 1941–1955. i od 1990-ih dok to Jovanović nije ukinuo.

Ministri imaju pravo predlagati promjene naziva, pa i pokrenuti promjene naziva ako su one prethodno dobro obrazložene (a što ćemo sa HAŠK, POŠK itd.?), ali nikako nemaju pravo na to bez temeljite stručne ekspertize i mišljenja struke, barem ne u zemlji koja se deklarira demokratskom. Budući da je za mnoge govornike hrvatskoga lik sport uobičajeniji, dok lik šport ima stanovitu patinu i stilsku vrijednost, sve se to u javnosti manje promatra kao stvarni jezični problem nego kao izraz iracionalne netolerancije.

Sadašnjoj politici očito smeta „čistoća“ hrvatskoga jezika. Radi li se možda o reafirmaciji Novosadskoga dogovora?

Ako se promatraju pojedini koraci u toj politici, onda se kao krajnji cilj može nazirati nešto poput Novosadskoga „dogovora“. Unatoč razumnoj odluci o hrvatskom jeziku koju je donio ZAVNOH 1944, Novosadski dogovor bio je samo otvoreni i drski povratak predratnoj pašićevsko-karađorđevićevskoj i orjunaškoj politici jezičnoga unitarizma po velikosrpskom diktatu. U krajnjoj konzekvenci to za većinu hrvatskih građana donosi dugoročni nemir, nezadovoljstvo i nered, što hrvatskim vlastima raznih nijansi sive boje očito odgovara. Što se pak „jezične čistoće“ tiče, to je relativan pojam i pojam koji se u svakoj sredini tumači drukčije, ovisno o povijesnim iskustvima s jezikom.

Kako biste ga vi protumačili?

Slavenski narodi u Austro-Ugarskom Carstvu – ne iz hira nego iz potrebe za razlikovnošću i funkcionalnošću jezika – sustavno su nove leksičke elemente, osobito termine, prevodili često doslovno s njemačkoga, latinskoga i drugih jezika. To je bio oblik otpora germanizaciji i madžarizaciji, koje su itekako stalno prijetile, pa vrlo slična rješenja, ali vlastitim jezičnim sredstvima, nalazimo u češkom, u slovačkom, u slovenskom, u hrvatskom. I Srbi u Vojvodini doslovno su preveli njem. Wasserfal kao vodopad, a u hrvatskom je tada za isto značenje bilo slap.

Srbi u Srbiji nisu tako radili?

Ne. Kada je Srbija stekla samostalnost, potrebu za novim riječima Srbi u Srbiji zadovoljavali su posuđivanjem iz crkvenoslavenskoga i osobito iz ruskoga, ali također i iz zapadnih jezika ako je bilo potrebno. Posuđivanje i prevođenje, kalkiranje riječi i izraza dva su načina bogaćenja rječnika, odnosno zadovoljavanja potrebe za označivanjem novih predmeta i novih pojmova. Nikako nije jedno bolje od drugoga.

Ipak u nas mnogi prevođenje smatraju jezičnim nacionalizmom?

Prevođenje se nerijetko označuje kao „čistunstvo“, jezični nacionalizam i sl., vjerojatno zato što preteže u hrvatskom, a posuđivanje iz ruskog i turskog do njemačkog, engleskog i francuskog kao „normalan“ postupak zato što preteže u srpskom. Riječ je o različitim kulturnim refleksima na temelju različitog povijesnoga iskustva kod Hrvata i kod Srba.

Jesu li sporazumijevanje i sličnost hrvatskoga jezika s nekim susjednim jezikom kriterij za nesamostalnost hrvatskoga jezika?

Mogućnost uzajamnoga razumijevanja među govornicima blisko srodnih idioma neodređen je, promjenljiv i subjektivan kriterij. Među govornicima blisko srodnih jezika, kakvi su primjerice slavenski ili romanski, uvijek je moguć određen stupanj jezičnoga sporazumijevanja, ali postoje situacije i teme u kojima je sporazumijevanje teško ili nemoguće čak i među vrlo blisko srodnim jezicima. S druge pak strane treba lučiti mogućnost sporazumijevanja među govornicima mjesnih organskih govora i među korisnicima standardnih, službenih, književnih jezika. Primjerice, idući od naselja do naselja prostorima od Soče do Crnoga mora nigdje se ne će naići na granicu koja bi onemogućivala dobro sporazumijevanje. Slično tomu, od južne Italije preko Francuske i Španjoske do Portugala, nigdje se ne nailazi na takve razlike među susjednim govorima koje bi priječile kvalitetno međusobno razumijevanje.

Tako je na razini sporazumijevanja, ali ipak postoje razlike u standardnim jezicima, zar ne?

Standardni, službeni jezici pokrivaju često velike prostore s mnogobrojnim arealnim varijacijama pa su razlike i među blisko srodnim jezicima nerijetko tolike da znatno otežavaju, pa čak i onemogućuju, normalno razumijevanje. Dobro je pritom podsjetiti na paradoks W. von Humboldta koji je rekao da „svi ljudi govore jednim, ljudskim jezikom, a svaki čovjek govori svojim vlastitim, posebnim jezikom“.

Što to praktično znači?

To samo znači da jezici ne mogu biti toliko različiti da ne bi imali nešto zajedničko i da unutar svake jezične zajednice pojedinac ili neka manja skupina u jezičnom izražavanju ima niz vlastitih značajki. Ono što zovemo posebnim jezicima – a razlike i sličnosti među njima daju se precizno izmjeriti i za ukupnost jezika statistički prikazati – nalazi se negdje između tih dviju krajnosti. Pritom se razlike među jezicima danas ne ograničavaju samo na glasove i oblike, kako se to mislilo potkraj 19. stoljeća, nego proizlaze i iz načina funkcioniranja u zajednici, iz tradicije jezične komunikacije, iz odnosa govornika prema vlastitu jeziku itd.

U već spomenutom razgovoru akademik Katičić rekao mi je i: „Multikulti znači da ni jedna kultura sebe ne smije izraziti potpuno jer to nekome smeta.“ Odnosi li se to i na sadašnje oduzimanje identiteta hrvatskom jeziku?

Po mnogim pojedinostima vidi se da je na djelu prikriveni europski kulturni imperijalizam koji bi trebao dovesti do toga da svojim jezikom govorimo u zapećku, a da u javnosti natucamo engleski. Uvjeren sam da će to dovesti do otpora u cijeloj Europi, pa i u velikim zemljama.

U knjizi Jezik naš i/ili njihov Anita Peti Stantić tvrdi da je religija stvorila razlike između hrvatskoga i srpskoga. Slijedom toga nemoguće je postojanje srpskohrvatskoga na kojem još uvijek inzistiraju mnogi slavisti u Njemačkoj i Austriji. Kad je riječ o takvim slavistima, tiče li se to struke ili politike prema jugoistoku Europe?

Nema dvojbe da su vjerske razlike pridonijele i jezičnim razlikama, ali i mnogo drugih čimbenika. Serbokroatisch je kolonijalni projekt koji su forsirale Austro-Ugarska i Njemačka radi prodora prema jugoistoku Europe i prema Prednjoj Aziji – Drang nach Osten. Do Krimskoga rata Britanija se bojala ruskoga izlaska na Bospor i Dardanele pa joj je odgovarao projekt Velike Srbije, što je bio poticaj za Garašaninovo Načertanije. Tek osamostaljena Srbija vidjela je i u austro-njemačkim i u britanskim aspiracijama svoje šanse, pa se pomno pripremala za podjarmljivanje slavenskoga juga premda je do 1903, do pokolja na obrenovićevskom dvoru i dolaska Karađorđevića na vlast, bila pod punom austrougarskom kontrolom, nakon toga pak pod kontrolom Francuske, Rusije i Britanije. Tu austrougarsku jezičnu politiku spretno je preuzela i, dakako, preusmjerila u Drang nach Westen karađorđevićevska Srbija pa zatim karađorđevićevska Jugoslavija, komunistička pak ju je Jugoslavija nastavila samo pod novim parolama.

Želite reći da je opet na djelu neki od tih kolonijalnih projekata?

Ni „zapadni Balkan“, „ovi prostori“, „regija/region“ nije ništa drugo nego kolonijalni obor u koji treba stjerati „plemena“ s „ovih prostora“, dopustiti im samo jedan jezik i dati im za goniča najbrojnijega ili najjačega među njima pa se Drang nach Osten nastavlja na drukčiji način. Vidjelo se kako se manipuliralo prije Daytona i kako se manipulira nakon njega u BiH, to je manipulacijski model za zapadni Balkan.

Zašto se to u Hrvatskoj ne vidi?

Sve to shvaćaju ili barem osjećaju oni koji su izgubili nekoga u pokoljima u Voćinu, u Škabrnji, u Vukovaru itd., to shvaćaju i srbijanske „Žene u crnom“ koje se stide zvjerskih postupaka svojih sunarodnjaka te mnogi Srbi, ali to ne shvaćaju ili ne žele shvatiti pripadnici hrvatskih vlasti ni mnogi slavisti, uz nekoliko časnih iznimaka, iz Austrije, Njemačke itd. Na žalost takvi slavisti vrlo često imaju odlučan utjecaj na zapadne politike prema „ovim prostorima“.

Znači li to da hrvatski jezik mora biti otvoren utjecaju srpskoga, kako misle jugonostalgičari i Snježana Kordić?

Svaki se jezik organizira i izgrađuje ponajprije za vlastite potrebe za svoju državu, svoj narod. Smiješno bi i besmisleno bilo izgrađivati francuski jezik za potrebe samostalne Njemačke, ili pak imperijalne Britanije. To bolje ako jezik nekog naroda dobro mogu razumjeti njegovi susjedi! Iako nemam u obitelji Slovenaca, od djetinjstva dobro razumijem slovenski, nekoć sam na slovenskom redovito slušao radio, mnogo čitao, ali nisam nikad zato smatrao nužnim unositi u svoj hrvatski slovenske elemente.

Jesu li vas slovenski znanci smatrali hrvatskim šovinistom?

Ne. Dakle, osim specifičnih komunikacijskih situacija i specifičnih tema, i Srbijanci, i Bošnjaci, i Crnogorci dobro mogu razumjeti hrvatski kao što znalci standardnoga hrvatskoga dobro razumiju njihove standardne jezike. Unatoč tomu čini mi se da su rijetke prirodne, neisforsirane potrebe u kojima se po nove elemente mora ići baš susjedima, i uvijek prvo njima. Vrlo često čitam NIN i Ilustrovanu Politiku, ali ne nalazim ni riječi ni konstrukcija za koje hrvatski ne bi imao valjanih ekvivalenata i koje bi morao posuđivati iz srpskoga.

Kada je riječ o srpskom jeziku, zašto Srbi nerado govore o serbskoslavjanskom i crkvenoslavjanskome, a rado o Vuku S. Karadžiću?

Nisam odveć upućen u pitanje srpskoslavenskoga i crkvenoslavenskoga kod Srba, ali Vuk Stefanović Karadžić simbol je srpskoga ekspanzionizma i Velike Srbije, jednako kao i Garašanin. Doduše, stavili su ga na pijedestal dobrano nakon njegove smrti – prije su ga smatrali austrijskim doušnikom – ali to su zakašnjenje poslije debelo nadoknadili.

Zašto hrvatski jezikoslovci izbjegavaju reći da je do ujednačavanja hrvatskoga jezika sa srpskim, koje su proveli Tomo Maretić i njegovi sljedbenici, došlo pod pritiskom politike?

Jezični je unitarizam zapravo započeo sustavno i energično s Khuenom Héderváryjem, usporedno s pokušajem madžarizacije. Priličan broj jezikoslovaca o tom govori istinu, ali školstvo koje je pod izravnim okriljem državne uprave i politike znatno kaska. Nezgoda je i to što je, kao znanstvenik, Maretić lingvist europskog ranga, a bio je madžaron.

Znači li to da do jezičnoga mira nećemo uskoro doći?

Jezičnoga i svakoga drugog mira „na ovim prostorima“ bit će istom onda kada nikoga ne bude smetalo što Hrvati govore i pišu onako kako to njima najbolje odgovara i što svoj jezik zovu hrvatskim, kao što nijednoga normalnoga Hrvata ne smeta što Srbi govore i pišu kako oni smatraju da je najbolje i što svoj jezik zovu srpskim.

Treba li standardni hrvatski jezik početi više koristiti leksičko bogatstvo čakavskoga i kajkavskoga narječja?

Treba se ponajprije čuvati starih pogrješaka. Ne vidim razloga da se u svemu ide natrag i unatrag, ali, budući da se jezik stalno izgrađuje – gradimo ga sami za svoje potrebe, a ne za potrebe tuđih kolonijalnih projekcija – ne pitajmo se odobrava ili to ili ne odobrava Beograd, Bruxelles, Washington ili London. Ugledajmo se na Slovence i Slovake! Posezanje za čakavskim i kajkavskim elementima, kada za to ima potrebe i kada nisu u suprotnosti s osnovnim ustrojem štokavske sastavnice standardnoga jezika, najprirodniji je način bogaćenja jezika.

Je li izvorni govornik uvijek u pravu, kako to tvrdi lingvist Mato Kapović?

Znanstveni opis jezika u načelu se mora temeljiti na proučavanju izričaja izvornih govornika. A izvorni govornik je netko tko je gramatička i druga pravila svojega jezika, „materinskog jezika“ asimilirao tako da za izričaje na tom jeziku može pouzdano reći jesu li pravilni na tom jeziku i pripadaju li tom jeziku. On mora biti sposoban služiti se sinonimnim oblicima izričaja, mora ga znati ispravno preformulirati na svojem jeziku. U načelu, govornici mjesnih govora, koji su te govore učili u prirodnim komunikacijskim situacijama, izvorni su govornici.

No standardni je, književni, službeni jezik nešto drugo, on nadsvođuje mjesne pa i vremenske razlike koje postoje među govorima, on se mora sustavno učiti prema određenim pravilima, u načelu ga nitko ne nauči u obitelji „od majke“ nego kroz obrazovni sustav te javnu i službenu komunikaciju. Zato izvorni govornici odgovarajućih mjesnih govora moraju uložiti stanoviti dodatan trud da bi u potpunosti svladali standardni jezik, tj. da bi postali njegovi „izvorni govornici“, a da bi u tom jeziku bili posve sigurni za to moraju imati na raspolaganju dogovorene norme, skup dogovorenih pravila što propisuje preskriptivna lingvistika. No pritom se osim čisto znanstvenog pristupa može služiti etičkim, estetskim, povijesnim i drugim kriterijima i načelima.

Tko je odgovoran što je jezik prepušten na milost i nemilost politici, medijima i ulici?

Uvijek država i politika. Ni najutjecajniji i najdarovitiji lingvist ili skup lingvista ne može učiniti ništa bitno ako mu to ne omogući država.

Odluka države da se znanstveni tekstovi objavljuju na engleskom jeziku znači da država radi protiv hrvatskoga jezika?

Da. Nakon Drugoga svjetskog rata engleski je prodro u sve oblike međunarodne komunikacije pa je postao i prvi jezik trgovine, diplomacije, znanosti. Ima znanosti kojih se postupci i metode nigdje u svijetu ne razlikuju i kojih su rezultati namijenjeni cijelomu svijetu. U takvim disciplinama znanstvenici Kinezi i Danci, Portugalci i Rusi, Indonežani i Talijani mogu izravno komunicirati na engleskom dok ga ne zamijeni, recimo, kineski pisan pin-yinom. No ako se u znanosti ne upotrebljava i vlastiti jezik, terminologija tih znanosti u materinskom jeziku može postati ugrožena: vrsni domaći znanstvenici, koji pišu i predaju na engleskom, nerijetko ne znaju, osim površno, terminologiju na vlastitom jeziku; domaća terminologija ili se sustavno urušava ili se zamjenjuje terminima posuđenima iz engleskoga.

Ali tako nije u humanističkim i društvenim znanostima.

Teme kojima se one bave zanimaju ili nacionalnu sredinu ili uže geografsko područje. Nema potrebe istraživanje o uporabi dativa u hrvatskom za anglofonu publiku kada to može zanimati hrvatske čitatelje i eventualno one u slavenskim zemljama. Samo posebne i samo neke teme zanimat će „cijeli svijet“ pa će se tada objaviti na nekom svjetskom jeziku. Osim toga, u cijelim područjima znanja postoji znanstvena literatura na njemačkom, francuskom, ruskom koja je bogatija i kvalitetnija nego ona na engleskom. Znanstveno pomodarstvo, „znanost je samo ono čime se bavim ja i moj klan“, dovelo je do toga da se tvrdi kako je znanstveno vrijedno samo ono što je objavljeno na engleskom, pa nitko od tih pomodara uopće više ne spominje znanstvenu metodologiju istraživanja, pa ni rezultate; važno je samo da je objavljeno na engleskom i da je indeksirano u tom i tom indeksu.

Sjetimo se, srednjovjekovna europska znanost ostala je prilično sterilna dokle god je bila zatvorena samo pod zvonom latinskoga jezika. Vrednije rezultate počela je davati kada je došla u doticaj sa znanstvenim tekstovima na arapskom jeziku, a moderne znanosti razvijale su se i razvile usporedno s ulaskom pučkih jezika, uz latinski, u pisanu uporabu. Višejezičnost znanosti pitanje je njezina dugoročnoga zdravlja.

Mnogi tvrde da je hrvatski jezik u gorem položaju nego ikada. Jesu li za to odgovorni i krivi osim države i jezikoslovci?

Za to su najviše krive država i politika. Jezični stručnjaci, savjesni profesori i učitelji ne mogu ništa bitno promijeniti. Država i politika mogu stanje promijeniti ako donose odluke koje pomažu razvoju hrvatskoga jezika. Škola i školstvo kod nas su godinama na rubu javnoga interesa, a čim se primijeti da nešto u gospodarstvu i društvu zapinje, u skandinavskim zemljama najprije se ulaže u školstvo i istraživanje. Kada u Hrvatskoj nešto s gospodarstvom i društvom ne ide, uvijek se prvo reže u školstvu, otvoreno ili prikriveno. Zato je u Hrvatskoj kriza tako duboka i tako beznadna. I školske se reforme provode ovlaš (i „ofrlje“). Bolonjski sustav, uveden formalno i voluntaristički, doveo je do općega urušavanja školskoga sustava, osobito pojedinih fakulteta. Sve je birokratizirano, a znanstveno-nastavni sadržaji šablonizirani.

U prošlom broju Vijenca Matica hrvatska objavila je svoj prijedlog (nacrt) Zakona o uporabi hrvatskoga jezika. Slažete li se da takav zakon treba donijeti?

Svakako. U svim se kulturnim zemljama zna kako se u javnoj i službenoj komunikaciji jezik rabi, što se s njim smije, a što nije dopušteno. Većina slavenskih zemalja ima zakon kojim se regulira uporaba službenoga jezika zemlje. Negdje (kao u Češkoj) to ne mora biti poseban zakon, nego se svim zakonima dodaju i članci o uporabi češkoga jezika. Imaju takve zakone i gotovo sve ostale europske zemlje, osim nekih bivših kolonijalnih sila, koje su pitanje uporabe službenoga jezika riješile putem svojih upravnih elita i djelovanja školskoga sustava, pogotovu sveučilišta. No treba upozoriti na jednu hrvatsku specifičnost. Matičin prijedlog Zakona jedva je bio i objavljen, a već je pokrenuta prljava kampanja u nekim glasilima i protiv same ideje o takvu zakonu.

Zato je s pohvalama dočekan od vlasti poduprt novi pravopis Instituta za hrvatski jezik.

Da.

Hoće li taj novi pravopis smetati hrvatskoj pismenosti?

Ne bi to morao da je donesen konsenzusom svih onih kojih se izravno tiče – jezikoslovaca istraživača, profesora i učitelja, nakladnika, novinara itd. – te da je izrađivan od početka na jasnim načelima i jasnoj metodologiji. Bojim se da ćemo dobiti samo još jedan pravopis koji će nas i dalje međusobno svađati, ali na nov i jedinstven način.