Zeleno u studenom (1)

U studenom, kad se priroda iz pune bujnosti sprema na privremeni počinak (barem onaj koji mi ljudi vidimo kao preživljavanje do novoga cvata i rasta), kad u opadanju lišća vidimo prije svega njegovo odumiranje i smrt, a ne pružanje mogućnosti biljci da se što bolje pripremi za zimu i hladnoću, poželjeh pisati o zelenom. Ne o zelenom kao o čežnji za novim buđenjem, što zeleno uglavnom simbolizira, jer sada sam već u dobi kad mi je jesen draža od proljeća, a smiraj od novoga buđenja. Ne, ne čeznem za novim zelenilom kao za dolaskom ili povratkom novoga života. Više sjetnoga milja nalazim u opraštanju sa starim, onim već zrelim, pa i prezrelim, zelenilom promijenjene početne svježe nježne boje u žutu, smeđu i gnjilu, koja se u svojem godišnjem ciklusu već naginje k neminovnom kraju. To što danas želim pisati o zelenom vjerojatno se, kao i sve drugo, odnosi na neku nijansu te boje iz mojega sjećanja. Je li ga potaknula jedna zelena emajlirana kantica s poklopcem i drvenom ručkom u kojoj je baka s placa donosila „od svoje Slavice“ sir i vrhnje, a ja u njoj hrlila odnijeti jelo jednoj zgurenoj „baki“ uz crkvena vrata? Je li mi pred oči došla jedna moja davna maslinastozelena oprava (kakve već odavno ne mogu nositi)? Nečija bluza, majica, gloknasti skut jedne lepršave ljetne haljine, zeleni šešir široka oboda, svilenkasti šal? Je li to starinski prsten sa smaragdnim okom? Jesu li to tirkizne boje prozirnoga mora? Što god napisala, još nisam uspjela reći kakve je to boje bila oprava, bluza, majica, haljina, šešir, šal, prsten, more, jer boje je – kao i okuse i glas – nemoguće ikomu prenijeti. Svatko vidi i zapamti nešto drugo. Percepcija i doživljaj neke boje lijepe se na prijašnje vlastito iskustvo i uzaludan je svaki pokušaj „vjernoga“ prenošenja nijansi boja drugomu.

U spektru boja zelena je između plave i žute. Za njezin opis uzima se, kao usporedba, najbliža boja u prirodi, a to je boja trave ili mladoga bjelogoričnog lišća. Jer i to je lišće zeleno upravo zbog klorofila (grč. chlōrós, zelen + fyllon, list), koji u fotosintezi rastvara ugljični dioksid, pa u biljci ostaje ugljik, a on pogoduje stvaranju organskih tvari (isto i viridin, po latinskom). Iz istoga izvora (grč. chlōrós) potječe i klor, halogeni element, žutozeleni plin. Dakle, nijanse se ne mogu opisati, za njih su riječi nedostatne. Ipak, kada pred očima nemamo ni osnovnu boju, jezik i nju uspijeva umanjiti dodavanjem nastavka -kast: zelenkast (malo, slabo zelen, tek s primjesom zelene boje), kao što su izvedeni i pridjevi bjelkast, crvenkast, plavkast, sivkast, smećkast i sl. Osim prvotnoga značenja, zelen ima i preneseno – onaj koji nije dozorio, nezreo; koji je još mlad, neiskusan (On je još zelen).   

Sama riječ zelen, napisana a neizgovorena, može biti i pridjev i imenica. No kad se akcentira i pravilno izgovori, vidi se / čuje se da naglasak ima razlikovnu funkciju – mijenja značenje riječi. S naglaskom zèlen, to je pridjev; s naglaskom zelēn imenica, koja se sklanja po i-deklinaciji. Kao pridjev, zèlen znači boju, a kao imenica, zelēn, znači zeleno povrće, zeljasto povrće bez drvenih dijelova, zelenje. U uredno složenim vezicama još ga prodaju kumice na placu, te pušleke grincajga (njem. Grünzeug, povrće), zelenja, koje one iskrive još i više, pa onda tako i napišu – grincek (5 kuna, još uvijek). I te pušleke mrkve, peršina, celera, korabice, uz pokoji list kelja i kupusa, sve povezano elastičnom gumicom, a na vrhu se kočoperi zeljasta šuma peršinova i celerova lista, gledam već s nostalgijom. Nekako osjećam da neće još dugo opstati na drvenim klupama, jer pitanje je koliko će još uopće opstajati i plac kao mjesto stoljetne robno-novčane razmjene. Životni i radni tempo nameće ljudima da tjednu kupovinu obavljaju u velikim trgovačkim centrima (koji rade i do kasnih večernjih sati, kada je već svaka tržnica pospremljena), ondje je sve zapakirano, nitko vas ne nutka da što kupite, uzimamo s polica što nam treba i ne treba (prilika je, akcija!), nikad nitko neće reći: „Zemite, milo, tri pušleka rotkvica, luka ..., a platite samo dva pa pem domov“. Ne, u velikim robnim kućama kupovina je nemušta, mutava.

I u zelenom i u zeleni korijen je prasl. *zel, kojemu je dodan sufiks –en, no i bez toga nastavka korijen zel znači zelen. Tvorba izvedenica polazi ili od korijena zel ili od pridjeva zelen. Zelje (stsl. zelьje) obuhvaća sve biljke koje imaju zelenu stabljiku koja ne odrvenjuje; oblik zelje zbirna je imenica od zel. Naravno da tvorba tu ne staje, zeljari (piljari) prodaju zelje, a vrijedne domaćice obradovat će svoje ukućane raznim jelima od zelja, recimo pitom zeljanicom. Zelje interferira, a u rječnicima se tako i objašnjava, s imenicom koja figurira kao istoznačnica – kupus. I bijelo zelje, i crveno zelje, i kinesko zelje, i kiselo zelje – sve dolazi i u sintagmi s kupusom (kineski kupus, kiseli kupus itd.). Kupus, to glavato zelje s listovima zbijenim u čvrste glavice, počeo je prevladavati od 15. stoljeća među štokavcima i istočnim čakavcima, a korijen vuče iz tal. cavolo, cappuccio, mlet. capuzzo, od čega nastade conposta, kapus – gornje lišće na kupusu, a značenjem se protezao na cvjetaču, kavolin, prokulicu, zelje. Belostenec za zelje bilježi kupust. U nekim slavenskim jezicima spojili su se kapus i kupust, pa je nastao oblik kapusta (što u slovenskom i znači kupus, ali ista riječ u češkom znači kelj, no u svakom slučaju zeljasto povrće). U izvedenicama se ne može birati osnovna riječ po volji, obično dolazi do polarizacije, pa je tako leptir samo kupusar (jer jede puno kupusa), zemljište na kojem raste kupus samo je kupusište, a za raščerupanu teku ili knjigu iz koje ispadaju listovi reći ćemo samo kupusara. Ako pak želimo reći da nečega ima u izobilju, kažemo: toga zelja ima napretek. Nije, dakle, svejedno kojoj ćemo riječi kada dati zeleno svjetlo (prolaz), još manje kako ćemo i hoćemo li uopće na zelenu granu (podići se materijalno, napredovati), a kad se jave prijepori na državnoj razini, uvijek ih je bolje rješavati za zelenim stolom nego nasrtajima jedne zemlje na drugu.

Zelenaši pak ništa ne rješavaju za zelenim stolom. Jer s njima i nema pogađanja. Premda Amerikanci svoj novac razgovorno zovu zeleni jer su novčanice takve boje, zelenaši nisu prozvani tako po boji dolara, premda i oni „handlaju“ s novcem. Oni se diljem svijeta bave „privatnim novčarskim poduzetništvom“, tj. posuđivanjem novca uz visoke kamate. Zovemo ih i lihvati (od uzimati). A zašto i zelenaši (pa nisu valjda zeleni, neiskusni)? Zato što ljudima u nevolji posuđuju novac, a vjerovnici (često seljaci koji nisu imali za porez) jamče svojom budućom, još zelenom / nezrelom, ljetinom da će svoj dug isplatiti. No kako su uvelike ovisili o nebu (ovise i danas), a nebo prema njima zna biti vrlo nemilosrdno, nerijetko im je na bubanj zbog duga odlazilo i cijelo imanje.

Vratimo se prirodi! U njoj ima biljaka koje su zelene cijele godine. To znamo, no kako ih  zovemo? Zašto bi bilo jednostavno kad mi više volimo komplicirano, a najviše da se razlikuje od onoga kako je dosad bilo?! Takve smo biljke zvali zimzelenim biljkama. No nekomu se učinilo da zimzelen možda i nije dobra hrvatska riječ, premda je to i stručni naziv jedne porodice biljaka, pa u sve školske knjige uvedoše („hrvatskiji“) vazdazelen. A u Šonjinu Rječniku hrvatskoga jezika (taj pouzdano nije „sumnjiv“) čitam: vazdazelen – koji je trajno zelen; zimzelen. Dakle, za objašnjenje vazdazelena dobar je i zimzelen. Sad uz to još i malo glazbe.  Nekoć je na Radio-Zagrebu bila popularna emisija Muzički evergrini. Bili su to oni „vječni“ šlageri, no i njih je netko iz „bespametne avangarde“ prekrstio u Glazbene zimzelene! Svakomu (pametnom) jasno je da engleski razgovorni izraz evergrini i hrvatski zimzeleni nisu istoznačnice. Zimzelen se u hrvatskom odnosi samo na botaniku. No da je opstala, emisija bi se danas po svoj prilici zvala Glazbeni vazdazeleni. Možda specijalno za male zelene?