Urednik koji je obilježio epohu

Kad umre čovjek kojega smo poznavali i voljeli, onda nam same od sebe na um padaju velike riječi, kao da bez njih ne možemo objasniti ni ono što je pokojnik bio, ni ono što nam je značio. Među tim riječima opet najčešća je riječ sudbina: u času smrti bliske osobe čini nam se da je na njezin život sudbina presudno djelovala, a da je i djelovanje te osobe bilo po nečemu sudbonosno. A kad je riječ o Zlatku Crnkoviću, onda se, uvjeren sam, bez pojma sudbine nikako ne može shvatiti ni ono što je on u životu činio, ni ono što je to za našu sredinu značilo.

Jer sudbina se doista izravno umiješala u njegov život, a time – vidjet će se poslije – i u život mnogih od nas. Zlatko se, naime, bio naumio baviti književnim prevođenjem. Na to ga je naveo njegov temperament, ali i neka iskustva iz rane mladosti: zarana je upoznao Ivana Kušana, a preko njega i njegova oca Jakšu, koji je opet i sam bio prevoditelj, a imao je i dara da u tadašnjih dječaka otkrije talente i potencijale. Tako je onda Zlatko – koji je već otprije znao da mu učenje jezika ide najbolje od svih vještina u kojima se okušao – došao u priliku da dobije dobre smjernice, da dođe u dodir s pravim knjigama i da počne usvajati temelje prevoditeljskog zanata. To je utjecalo i na njegov izbor studija (engleski i njemački), a i na činjenicu da s prevođenjem nikada nije prestajao, premda je – morajući od nečega živjeti – neko vrijeme radio i kao nastavnik. A kad je već došao u tridesete godine i objavio stanovit broj prijevoda, svakako je mislio da je upravo prevođenje njegova sudbina i bio je pripravan da tu sudbinu prigrli.

Crnkovićev interes nije se ograničavao samo na knjige: zanimalo ga je sve što se zbiva u kulturi, politici i društvu

Ali onda se pokazalo da sudbina – ili, ako hoćete, povijest – ima s njim druge planove. Jer tada mu je ponuđeno uredničko mjesto u nakladničkoj kući Znanje, i tako je Crnković postao nešto što nikad nije ni sanjao da će biti: onaj koji odlučuje o sudbini tuđih rukopisa. Jednostavnije i manje patetično rečeno: prihvatio se toga posla sa strahom, a onda je u sebi otkrio dar za koji nije ni znao da postoji. U vrlo kratku vremenu postao je ne samo jako dobar, nego i jako poznat urednik, dok su knjige što ih je on objavljivao stale kružiti po čitateljskim rukama i puniti stranice novina.

Pa kad čovjek retrospektivno promotri sve ono što se tada događalo – a govorimo o kraju šezdesetih i početku sedamdesetih godina – čini mu se da Zlatko Crnković ne samo da je sam imao sudbinu nego da je bio i instrument sudbine. Jer tekao je tada velik i važan proces mijene u našoj književnosti, a Crnković je bio idealna osoba da taj proces ubrza, da ga učini djelatnim i da mu dade smisao. Proces bi se jednostavnim riječima mogao opisati kao približavanje knjige čitateljima i približavanje čitatelja knjizi. Pojavili su se pisci koji su spremni pisati za publiku i pojavila se publika koja je voljna čitati njihove knjige. I pojavio se Zlatko Crnković, koji je umio i htio spojiti ta dva svijeta, koji su dotad uzalud čeznuli jedan za drugim.

Pokrenuo je, dakle, biblioteku Hit i dao joj odmah ona obilježja koja će je u idućim godinama i desetljećima učiniti slavnom: bile su to prevedene svjetske uspješnice, a u svakom kolu morao je biti barem po jedan domaći pisac. Knjige iz svjetske književnosti birao je Crnković vodeći se vlastitim ukusom, ali i zavirujući na bestseler-liste, pa mu je izbor redovito bio sretan. Neke je pisce otkrio našoj sredini (npr. Kunderu), neke je sam preveo (npr. Henryja Millera), a u nekim se slučajevima dogodilo i jedno i drugo, kao, recimo, sa sjajnim memoarskim djelima Marcela Pagnola.

Ali još je važnije bilo ono drugo što je obilježilo tu biblioteku, naime činjenica da su se tu domaći pisci mjerili sa stranima. Već u prvom kolu objavio je Zlatko Ivana Raosa, a onda se to samo nastavilo, pa je i raslo te se događalo da u nekim kolima odnos izvornih i prevedenih knjiga bude ravnopravan. Jer urednik je jasno osjetio da je upravo domaći pisac ono što hrvatskom čitatelju najviše nedostaje.

A osjetio je također da mu knjigu treba i prezentirati na drukčiji način nego što se dotad činilo, pa se potrudio da od svojih izdanja napravi društveni događaj. U njegovo vrijeme krenulo se s javnim predstavljanjem knjiga, u njegovo vrijeme počeli su pisci u knjižarama potpisivati svoja djela, u njegovo vrijeme pojavile su se na knjigama pasice koje su upozoravale na senzacionalan sadržaj ili na broj dotad prodanih primjeraka. Napokon, u njegovo vrijeme počeli su ugledni magazini serijalizirati ulomke iz romana koji će tek izaći u Hitu.

I, dakako, sve je to dalo rezultate, pa Zlatko nije stvarao samo knjige, nego i autore. Oni pisci koji su već dotad pokazali da znaju pisati za publiku – poput Majdaka – profilirali su se kao hitmejkeri. Oni pisci koji će tek uz Crnkovićevu pomoć steći naklonost najširega čitateljstva – poput Aralice – objavili su kod njega svoje prve uspješnice. Oni pisci koji su dotad pisali posve drukčije – poput Tribusona – stali su stvarati knjige koje će se svidjeti Crnkoviću. Za mnoge od njih – za mnoge od nas – Zlatko se pokazao kao pravi izaslanik sudbine: ne radi se samo o tome da je on objavio neke važne knjige, nego je još presudnije to što mnoge knjige ne bi nikada bile ni napisane da nije bilo njega i njegove biblioteke.

I da nije bilo načina na koji je on tu biblioteku oblikovao, surađujući pritom s piscima. Jer Zlatko Crnković svagda je bio na strani autora, a još više na strani teksta. A to znači da je strasno želio da knjiga bude uspješna, ne toliko u tržišnom smislu, koliko u literarnom, pa je zato svaki rukopis čitao pažljivo, s uživljavanjem, navijajući za njega i zdušno ga podupirući. Upravo zbog toga primjedbe što ih je stavljao na tekst – a nije se ustručavao da to učini kad je mislio da treba – redovito su bile umjesne, a pametan pisac mogao je iz njih izvući korist. Crnković, naime, nije kao urednik zastupao neko svoje, izgrađeno i utvrđeno shvaćanje književnosti, nego je mogao prihvatiti različite tipove literature, mogao je vidjeti kvalitetu i u onome što nije bilo po njegovu osobnom ukusu i mogao je zamisliti da postoje čitatelji koji upravo to traže. Zato su svi autori pažljivo slušali što im on ima reći. I kakvo god bilo to mišljenje – a neizbježno je ponekad bilo i posve nepovoljno – autor i urednik rastajali su se u prijateljstvu.

Jer valja znati još nešto: Zlatko Crnković bio je uza sve ostale kvalitete i sjajna osoba. Bio je kao čovjek pažljiv i delikatan i imao je razumijevanja za tuđe nevolje, a sa svojim bi se autorima sprijateljio, premda to prijateljstvo poslije ne bi utjecalo na njegov sud o njihovim novim rukopisima. Autor je svagda imao osjećaj da Crnkovića zanima ono što on radi. To je pak bilo posljedica jedne druge Crnkovićeve osobine, koja bi se općenito mogla nazvati znatiželjom. Jer nije se njegov interes ograničavao samo na knjige: zanimalo ga je sve što se zbiva u kulturi, politici i društvu, volio je putovati, nije zazirao ni od sporta, rado je upoznavao nove ljude.

A pritom je njegov interes za te druge ljude bio autentičan i iskren, što se dokazuje jednostavnom činjenicom: on je radije slušao nego govorio, a slušao je uvijek pažljivo i s razumijevanjem. Zato su pisci – koji općenito vole da ih netko sluša – rado dolazili k njemu u redakciju (gdje je boravio svakoga dana od podne do tri) te se ondje stvorila neka vrsta salona, gdje su se ljudi međusobno upoznavali, gdje su kolale informacije i iskušavale se nove ideje. A pritom svaki od tih ljudi došao bi po nekom poslu, a ne tek na ćakulu, jer kod Crnkovića se znalo da je posao uvijek u prvom planu.

Doista, on je radio nevjerojatno mnogo. Čovjeku stane dah kad pogleda koliko je knjiga Crnković izdao (a tu su osim biblioteke Hit još bile i Itd i Evergrin), pogotovo ako zna da Zlatko nije imao nikakva lektora ni redaktora, nego da je sve rukopise za tisak priređivao sam. A uz taj urednički posao on je sve vrijeme i prevodio: s engleskoga, francuskoga, njemačkoga, ruskoga. Nikada nije zaboravio svoju izvornu vokaciju i nikad nije smetnuo s uma da ga je upravo prevođenje dovelo u nakladništvo, pa i u javnost. Zato je bibliografija njegovih prijevoda impresivna i za nekoga tko bi se bavio isključivo time, a kamoli za nekoga tko je uz to uređivao tuđe knjige. A urednik je on ostao i onda kad to više formalno nije bio: početkom devedesetih otišao je iz Znanja u mirovinu, ali su ga zvali drugi izdavači, i on je za njih obavio toliko uredničkog posla da bi i to gotovo bilo dovoljno za jednu pristojnu radnu biografiju.

Ipak, kad se čovjek danas osvrne na protekla desetljeća, onda shvaća da je Zlatkov odlazak u mirovinu koincidirao s krajem jednoga povijesnog razdoblja. Doista, Crnković je u sedamdesetima i osamdesetima obavio svoj posao, promijenio je naš književni krajolik, preoblikovao naše shvaćanje literature, i njegova misija bila je završena. Od tada on više nije bio oruđe sudbine, nego tek urednik i prevoditelj, a i pisac vlastitih autorskih knjiga.

Ali oni koji vole književnost nisu nikad zaboravili što je učinio. Ljudi su Zlatka i poslije – dok je god mogao raditi – često pitali za mišljenje i pozivali ga na suradnju. I može se reći da nema toga urednika (ili prevoditelja) koji bi bio toliko poznat i popularan kao što je bio Zlatko Crnković.

Naša kulturna sredina nema mnogo dara da prepozna svoju sudbinu i njezine izaslanike. U slučaju Zlatka Crnkovića bila je ipak sretne ruke, pa to valjda znači da još ima nade i za nju i za nas.