U afričkom duhu

Karen Blixen (1885–1962) bila je danska književnica porijeklom iz imućne obitelji, kći političara i časnika te unuka ministra financija, odlično obrazovana, dvaput u najužem izboru za Nobelovu nagradu koja joj je oba puta izmakla za dlaku, prema pisanju Irene Lukšić u uredničkoj pogovornoj bilješci. Družila se s članovima obitelji Rotschild, Ernestom Hemingwayem, Pearl Buck, Marylin Monroe, Arthurom Millerom te se udala za švedskog baruna Brora von Blixena-Fineckea. Od oca je naslijedila pustolovni duh te je sedamnaest godina života provela u Keniji, o čemu je napisala dvije knjige – planetarno uspješnu Moja Afrika (prema kojoj je Sydney Pollack snimio brojnim Oscarima nagrađeni film) i u nas upravo objavljenu Sjene na travi. No, to nisu jedine njezine knjige prevedene na hrvatski jer je prije dvije godine kod istog nakladnika izišla i slavna autoričina pripovijetka Babettina gozba, prema kojoj je Gabriel Axel 1987. snimio film koji je zatim ovjenčan Oscarom.

Izd. Hrvatsko filološko društvo/Disput, Zagreb, 2013.

Knjigu autorica otvara nabrajanjem stvari koje unatoč međusobnoj različitosti i nejednakostima, tvore skladnu cjelinu (npr. vilica i nož). Stranicu dalje otkriva nam se smisao takva početka, a očituje se u autoričinu naglašavanju iznimne povezanosti koja se, unatoč spolnim, klasnim, rasnim, iskustvenim i inim razlikama brzo stvorila između nje i njezinog sluge Faraha (kojemu posvećuje prvo poglavlje), tijekom njezina sedamnaestogodišnjeg boravka u Keniji (1914–1931). Jer, kako Karen Blixen piše, sve njihove međusobne razlike zapravo su bile preduvjet za istinsku cjelinu. No, nešto ih je i povezivalo – bili su vršnjaci i oboje su u Keniji bili došljaci – ona je bila Europljanka a Farah je došao iz Somalije te su stvorili empatijski odnos koji je uključivao razumijevanje teškoća onoga drugoga pri prilagodbi nedomicilnoj sredini.

Somalijce, pa tako i Faraha, autorica opisuje kao narod obdaren iznimnom inteligencijom, kao vrlo snalažljive i probitačne ljude, s visokim mišljenjem o sebi. Takav je bio i Farah, a krasila ga je i prirođena uglađenost, pa ga je Karen Blixen smatrala istinskim džentlmenom. A kako je Farah bio muhamedanac, Blixen iznosi i svoja razmišljanja o islamu te piše kako se islam manifestira u mislima i ponašanju neobrazovanih ortodoksnih vjernika. Pritom su posebno zanimljiva njezina razmatranja razlika između islama i kršćanstva s obzirom na odnos tih religija spram erotike i seksualnosti.

Knjiga tematizira i život Masaija, koji Europljane nisu voljeli jer su „naglo prekinuli njihov život ptica grabčjivica, oduzeli im njihova koplja i teške, bademaste štitpove te kablom hladne vode ugasili gloriju ratničke nacije koja se kalila tisućama godina...“. Tematizacija mnogih razlika zapravo je u središtu autoričina interesa, ona analizira afričke običaje i način života i uspoređuje ih s europskima, ali bez apostrofiranja prednosti jednih u odnosu na druge, već uz uvažavanje, i prihvaćanje.

Iako se radi o djelu memoarskog karaktera pisanom u prvom licu jednine, Blixen je usredotočena na ono oko sebe, na ljude s kojima svakodnevno dolazi u kontakt, na domorodačko, afričko stanovništvo. Autoričino ja prisutno je posredstvom njezinih razmišljanja, ali ona nisu usmjerena na njezinu unutrašnjost već su podređena izvanjskome; iako autobiografija, knjiga je to koja se bavi Afrikom, a ne autoricom. Jer, Karen Blixen u Keniji nije bila uljez, nije Afriku željela podrediti svojim europskim navikama, već se potpuno priklonila tamošnjim običajima i tradiciji, u tolikoj mjeri da je tražila, u slučaju da umre, da je prepuste prirodi, kako to domorci sa svojim mrtvima čine, tj. da njezin leš ostave u ravnici, na raspolaganje divljim, slobodnim pogrebnicima, lešinarima, lavovima, šakalima.

Knjiga se satoji od četiri poglavlja u svakome od kojih se autorica bavi drugom tematikom, od ljudi s kojima se druži, preko životinja i tematike lova, sve do bolesti, snova i smrti.

Sjene na travi zapravo je dopuna autoričine najpoznatije knjige Moja Afrika, ali pročišćenija, promišljenija; u njoj autorica s vremenskim odmakom od gotovo trideset godina izvlači iz sjećanja pojedine epizode svoga afričkog iskustva a protok vremena i stečena životna mudrost kristalizirali su njena razmišljanja bacivši novo svjetlo na sedamnaest godina u Africi. Njezini zapisi često zadobivaju odlike eseja, a osnova im je u dokinuću jednodimenzionalnog pogleda na narode prastarog dijela svijeta, koji su većinom bili promatrani uz ignoriranje njihove prošlosti, što je iskrivljena percepcija koja je izazivala nerazumijevanje i nesporazume.

U Sjenama na travi, kao i u Mojoj Africi  Karen Blixen zapravo ispisuje odu toleranciji i promovira prihvaćanje Drugoga, Drukčijega, istovremeno se opirući isključivosti. Knjige su to o suživotu suprotnosti i različitosti koje se skladno nadopunjuju stvarnost oplemenjujući novim vrijednostima, a živote čineći bogatijima i ispunjenijima, ali bez nametanja svojega kao jedinoga mogućega, i jedinog ispravnoga. I zapravo, sve su te knjige pisane na tragu iste ideje – o suprotnostima koje, kad se približe jedna drugoj i nadvladaju otpor zbog međusobnih razlika, tvore skladnu cjelinu.