Tko je planirao i započeo srpsko-hrvatski i crnogorsko-hrvatski rat 1991?

Težnje i ideje o zajedničkoj državi jednog naroda susreću se u povijesti često, a ima ih i danas, otvorenih ili prikrivenih (želja, primjerice, Albanaca da žive u jednoj državi, Srba u bosansko-hercegovačkoj Republici Srpskoj da se priključe Srbiji, Hrvata u Hercegovini za teritorijalnom simbiozom s Hrvatskom). Problem je što ostvarivanje takvih zamisli najčešće vodi nasilnom prekrajanju granica, tj. teritorijalnim promjenama koje se obično mogu ostvariti jedino silom, tj. oružanim sukobima ili ratom. Cijena je takvih promjena uvijek užasna. Prema podacima srbijanske povjesničarke Latinke Perović u ratovima na području bivše Jugoslavije bilo je 297.000 mrtvih (samo u Bosni i Hercegovini 30.000 Hrvata), 4,4 milijuna izbjeglica, 125 milijardi dolara ratnih šteta. Podaci hrvatskih stručnjaka još su drastičniji.

Za ilustraciju ostvarivanja srpskoga plana o stvaranju nove države na području bivše Jugoslavije u kojoj će živjeti svi, ili većina Srba (Nove Jugoslavije ili Velike Srbije), navest ću dva kratka citata. Srbin Borisav Jović, predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije 1990–91. (najvišega državnog tijela u Jugoslaviji), vodio je svakodnevno bilješke tijekom svoga mandata, pa je upisao u dnevnik 11. rujna 1990. (bilješke su u knjizi Poslednji dani SFRJ objavljenoj u Beogradu 1995):

„Sada se radi etnička karta srpskog prostora, naročito u BiH i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorij gdje su Srbi u većini; od Šibenika preko Like, Bosanke krajine, pored Save do Bijeline, svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.“

Još jednom: to je Jović zapisao 11. rujna 1990, kad je u Jugoslaviji sve bilo relativno mirno.

Ministar obrane u saveznoj jugoslavenskoj vladi general Veljko Kadijević, prvi čovjek JNA, u knjizi Moje viđenje raspada (Beograd, 1993) istaknuo je da je politički cilj rata u Hrvatskoj potkraj srpnja 1991. bilo „stvaranje nove Jugoslavije“.

Piše: „Zadatak upotrebe JNA u Hrvatskoj bio je: zaštiti srpski narod u Hrvatskoj na način što će se svi krajevi s većinskim srpskim stanovništvom osloboditi u svakom pogledu prisustva hrvatske vojske i hrvatske vlasti… Glavne ideje su bile: poraziti hrvatsku vojsku potpuno…“

Pojedini strani analitičari pogrešno su ocijenili utjecaj hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana i snagu Hrvatske u definiranju i usmjeravanju matičnih povijesnih tokova na području Jugoslavije početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Hrvatska je u prvoj polovini 1991. bila vojno inferiorna, bez oružanih snaga i oružja, nije imala čak ni oružje svoje lokalne teritorijalne obrane (najveći dio toga oružja oduzela je JNA i pohranila u svoja skladišta). Kako može državnik, obrazovan, iskusan i lukav poput Tuđmana, dogovoriti rat ako nema oružanih snaga s kojima će rat voditi? Sastanak hrvatskoga predsjednika s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu – na kojemu je navodno dogovoren srpsko-hrvatski rat radi podjele BiH – zbio se 25. ožujka 1991, a prva smotra hrvatskih oružanih snaga u povoju (Zbora narodne garde Republike Hrvatske, popularnih Zenga) održana je dva mjeseca poslije u Zagrebu, 28. svibnja 1991!

Sve ključne odluke o ratovima na području bivše Jugoslavije donesene su u srpskom političkom i državnom vrhu u Beogradu / Snimio Đorđe Stakić

Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća zapravo nijedna ondašnja jugoslavenska federalna republika nije bila psihološki pripremljena za rat, niti ga je mogla samostalno voditi bez JNA. Hrvatska se, nakon proglašenja samostalnosti 25. lipnja 1991, samo odupirala, branila, prilagođavala, domišljala, taktizirala, trčala po konferencijama, sklapala neiskrene ugovore, potpisivala ih i kršila, upinjala se da preživi i ostane na nogama. Sve ključne odluke o ratovima na području bivše Jugoslavije donesene su u srpskom političkom i državnom vrhu u Beogradu.

Predsjednik Tuđman nije dijelio takvo moje gledište. Premda je stalno upozoravao na utjecaj međunarodne zajednice, posebice velikih sila, na unutarnja zbivanja u državama, veličao je ulogu Hrvatske – dakako i svoju – u kreiranju odnosa na prostorima bivše Jugoslavije u doba njezina raspada. Tijekom razgovora u Rimu, nakon potpisivanja ugovora sa Srbijom o normalizaciji odnosa (1996), žalio se da u Europi nije bilo velikih državnika, formata, primjerice, Konrada Adenauera, kancelara koji je nakon Drugoga svjetskog rata podigao razrušenu Njemačku, pa nije imao s kim meritorno razgovarati o razrješavanju jugoslavenske držane krize. Izdvajao je na neki način nekadašnjega talijanskog predsjednika Republike Francesca Cossigu i „željeznu lady“ Britanku Margaret Thatcher. „Onaj bezobrazni Francuz (predsjednik Mitterrand – op. D. R.) bio je kivan na nas samo zato jer je mrzio Nijemce, a Hrvatsku je smatrao trajnom njemačkom saveznicom. S Bushom sam se rukovao u Washingtonu, a nisam siguran da je taj gospodin znao iz koje sam države došao!“ Dodao je: „Morao sam odlučivati sam!“ Za trenutak bi se izgubio u reminiscencijama. Podigao bi obrve i rezigniran širio ruke. Rekao mi je i ovo: „Vi ste pratili kako sam i s kim sam stvarao državu. Osim par malih država nitko me nije podržavao.“ Zgrčio bi potom pesnicu, zaoštrio pogled i euforično dodao: „Usprkos svemu – imamo državu!“

Moje ocjene s kojima se predsjednik Tuđman nije slagao odnosile su se na razdoblje 1990–93. Tijekom vremena u memoriji državnika nepoželjni detalji ustupaju mjesto onima poželjnijima.

Bio sam ministar u prve tri hrvatske vlade nakon demokratskih izbora 1990. Mi u Hrvatskoj (jednako tako oni u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, pa i u Crnoj Gori) ništa nismo mogli izmijenili u onome glavnom toku, u matici odlučnih političkih i vojnih događaja u području Jugoslavije, uključujući oružane sukobe i ratove. O svemu se odlučivalo u Beogradu.

Da je u Karađorđevu u ožujku 1991. bio postignut čvrst dogovor Tuđman–Milošević o raspletu jugoslavenske državne krize ratom za podjelu BiH, zašto bi Hrvatska u lipnju i srpnju 1991. predlagala savez suverenih država, bivših jugoslavenskih republika, prema modelu Europske Unije? Prvi službeni hrvatsko-slovenski prijedlog o jugoslavenskoj konfederaciji bio je odbijen u Predsjedništvu SFRJ krajem 1990. To su bili nacrti ugovora o mirnom razlazu bez ratova. Sve su ih republike osim Srbije načelno bile prihvatile (i Slovenac Dimitrij Rupel, ministar vanjskih poslova, kojemu se kosa dizala na glavi pri spomenu imena Jugoslavija i crnogorski lider Milo Đukanović blizak Miloševiću). Da ih je kojim slučajem bila prihvatila i Srbija, ratova na području bivše Jugoslavije ne bi bilo. U nas se ta nastojanja hrvatskih vlada gotovo i ne spominju.

Prilikom posjeta članova federalne jugoslavenske vlade Ante Markovića Zagrebu, sredinom 1991, u vrijeme kada su se jasno nazirali ratovi u Jugoslaviji, osobno sam predlagao saveznome ministru unutarnjih poslova Petru Gračaninu, nekadašnjem partizanskom generalu i osobnom prijatelju Slobodana Miloševića, postavljanje jakih policijskih i vojnih snaga na međurepubličke granice. Na taj način suzbio bi se prijevoz oružja paravojnim i pobunjeničkim skupinama. Uvjeravao sam ga: sve će stati! Odmahnuo je rukom.

Zašto bi 7. listopada 1991. jugoslavensko ratno zrakoplovstvo raketiralo predsjedničke Banske dvore u Zagrebu? Franjo Tuđman pukim je slučajem ostao živ.

Zašto su elitne postrojbe JNA, srpskih rezervista, dobrovoljaca i paravojnih snaga onako brutalno mjesecima razarale Vukovar, ako je sve unaprijed bilo dogovoreno? Pa Dubrovnik?

Valja pogledati zemljovide Hrvatske 2. siječnja 1992, kada je potpisano primirje u Sarajevu: oko 27 posto hrvatskoga teritorija bilo je vojno okupirano, približno do zapadnih granica zamišljene Velike Srbije (crte Virovitica – Karlovac – Karlobag). Srbijanski lideri Milošević i Jović namamili su ostarjeloga posrednika UN-a Amerikanca Cyrusa Vancea – o tome piše Jović u svojemu dnevniku – da u veljači 1992. dovuče „plave kacige“ UN-a u zaposjednuta područja u Hrvatskoj i da tu, kao na Cipru, održe status quo do referenduma na kojemu će se stanovnici odlučiti kojoj će državi pripasti, Hrvatskoj ili novoj Jugoslaviji (Velikoj Srbiji). Rezultati referenduma na okupiranim područjima uvijek se znaju unaprijed.

Zašto je Srbija zatražila 20. studenoga 1991. (kada su vojni ciljevi amputiranja Hrvatske bili dobrim dijelom ostvareni) da Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji (poznata kao Badinterova, prema prezimenu predsjednika Komisije francuskoga pravnika Roberta Badintera) potvrdi stajalište da su granice između federalnih republika administrativne, a ne međunarodne, pa se mogu okupacijom i referendumom mijenjati? Arbitražna komisija u siječnju 1992. odlučila je suprotno: granice između republika međunarodne su i ne mogu se mijenjati silom! Srbijanski projekt prekrajanja međurepubličkih granica i stvaranja nove države tim je stajalištem Komisije bio definitivno srušen.

Literatura o oružanim sukobima i ratovima na području bivše Jugoslavije vrvi opisima Miloševića kao silnika, lukava i prepredena državnika, koji je tvrdio da u politici nema prijatelja, koji je bacio na bunjište, poput iscijeđena limuna, svoga kuma, racionalnog komunista Ivana Stambolića, pa „oca srpske nacije“ Dobricu Ćosića (bio je izabran 15. lipnja 1992. za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, Milošević ga je grubo smijenio 31. svibnja 1993), pa svoga potrčka jugoslavenskog predsjednika 1990–91. Borisava Jovića, generale koji su mu služili. Zašto bi on, onako arogantan, lukav i bešćutan, respektirao, držao riječ i vjerovao, eto, samo jednome čovjeku, Franji Tuđmanu, koji ga je svojom ohološću i agramerskim manirama užasno živcirao?

Na drugoj strani, svatko tko je poznavao hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana reći će da se taj lukavac i pragmatičar ni u kojemu slučaju nije mogao navući na tanak led. Osobno mislim da je hrvatsko izbjegavanje frontalnoga rata s Jugoslavenskom narodnom armijom jedno od najvećih Tuđmanovih postignuća u razdoblju 1991–1996. Nisam vojni stručnjak, ne znam je li Franjo Tuđman bio hrvatski Clausewitz ili Kutuzov, ali znam da nije bio naivan general.

Hrvatski je predsjednik razgovarao s Miloševićem, vjerojatno o svim mogućim varijantama izlaska iz jugoslavenske državne krize, ali i o najboljim solucijama za svoju zemlju, realnim i nerealnim. Nije, međutim, dogovorio nikakav rat iz jednostavna razloga jer za rat nije imao ni oružane, ni policijske ni bilo kakve druge snage s kojima se rat može voditi.

Može nam se spočitnuti stotinu stvari u onoj užasnoj gunguli i zbrci stvaranja samostalne, neovisne države i obrambenoga rata. Ali Hrvatska nije planirala, pripremala, niti započela rat 1991. Hrvatska nije htjela rat. Hrvatska je bila izložena srpsko-crnogorskoj agresiji ostvarenoj uz uporabu četvrte oružane sile u Europi – Jugoslavenske narodne armije.

Pojedini hrvatski intelektualci koji nikada nisu prihvatili neovisnu državu Hrvatsku smatraju da je predsjednik Tuđman, umjesto pregovaranja s Miloševićem i organiziranja oružane obrane Hrvatske, morao ukočen stajati na kapetanskom mostu i salutirajući, zagledan u nekakve nejasne i nedokučive horizonte, hrabro potonuti zajedno s brodom. Ne mogu mu ni danas oprostiti što se to nije dogodilo.

Jugoslavijom na umoru švrljali su u ime Ujedinjenih naroda i Europske Unije razni posrednici koji nisu imali pojma o zemlji u koju su došli sređivati račune između posvađanih i zaraćenih republika. Nekakvi ocvali političari poput Britanca Carringtona, redikulozni Japanac Akashi. Sve sami jad božji. Svijet nije imao velikih državnika, onih koji imaju jedno oko više. Svjetske supersile, velike sile, stari grabežljivci u susjedstvu mirno su i pasivno promatrali pripreme za rat i agresiju Srbije. Amerikanci su bili angažirani u iračkome ratu. Predlagao sam američkome veleposlaniku u Jugoslaviji Warrenu Zimmermannu da SAD zaprijete zračnim napadima ako Srbija napadne Hrvatsku. Odbio je. Sugerirao je da se nagodimo s Beogradom. Kako? Sovjeti su grcali u internim problemima. U noći 13. ožujka 1991. krišom je odletio u Moskvu ministar obrane general Kadijević. O tome putu ništa nije znao čak ni njegov predsjednik vlade Ante Marković. Izjutra se vratio praznih ruku. Sovjetski ministar obrane Dimitrij Jazov odbio je zajamčiti JNA vojnu pomoć ako Zapad odluči intervenirati u Jugoslaviji i prodati joj potajice oružje. Svijet je budno pratio rušenje Berlinskoga zida, povijesno okončanje Hladnoga rata i spajanje dviju njemačkih država. Posvađane jugoslavenske republike ostale su u areni same i tučnjavu je započela najveća i najmnogoljudnija među njima, Srbija, zajedno s moćnom oružanom silom JNA (srbijanski su državnici dodvoravanjem, podilaženjem i spletkarenjem uspjeli pridobiti visoke armijske časnike za ostvarivanje svojih imperijalnih ciljeva, među njima i brojne časnike jugoslavenske integraliste).

Ujedinjeni narodi, nažalost, nisu spriječili agresiju na Hrvatsku, a mogli su.

UN se prvi put ozbiljnije uključio u sukobe na području bivše Jugoslavije i srpsko-hrvatski rat tek 25. rujna 1991. Na prijedlog savezne jugoslavenske vlade Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju o embargu na izvoz oružja i vojne opreme u Jugoslaviju (izvještaj o prilikama u Jugoslaviji podnio je Vijeću savezni ministar vanjskih poslova Budmir Lončar). Željelo se spriječiti naoružavanje Hrvatske, ali Hrvatska je bila neovisna država izvan Jugoslavije pa se ta rezolucija nije odnosila na nju,

Zbog stalnih oružanih nasrtaja Srbije i Crne Gore na BiH i Hrvatsku, Ujedinjeni narodi su 30. svibnja 1992. napokon naložili univerzalan i sveobuhvatan embargo (zabranu uvoza, izvoza, zračnog prometa i servisiranja zrakoplova, zabranu nastupanja sportaša, prekid znanstvene i ine suradnje, smanjenje diplomatskog i konzularnog osoblja) svim državama (i nečlanicama UN-a) u odnosima sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (u to doba zajedničkom državom Srbije i Crne Gore). Embargo je bio formalno obrazložen kršenjima primirja dogovorena u Ženevi 23. studenoga 1991. i u Sarajevu 2. siječnja 1992. i jedan je od temeljnih činitelja koji ilustriraju krivicu i odgovornost za agresije Srbije i Crne Gore. Ni jednoj drugoj državi na području bivše Jugoslavije nikada nisu nametnute tako teške sankcije UN-a.

NATO je zbog napadaja na „zaštićene zone“ UN-a, posebice na opsjednuto Sarajevo, bombardirao bosanske Srbe (operacija je počela 30. kolovoza 1995, trajala je dva tjedna). Kampanja je ubrzala okončanje krvavih trogodišnjih sukoba u BiH.

Valja mi kazati i to da je NATO započeo 24. ožujka 1999. bombardiranje vojnih postrojbi i ciljeva u Srbiji i Crnoj Gori zbog grubih postupaka srbijanskih vojnih i policijskih snaga na Kosovu protiv tamošnjeg pučanstva albanske nacionalnosti. Bombardirani su i ciljevi u Beogradu. Udari su trajali 78 dana.

Nakon svih tih čimbenika dvoji li čitalac o tome tko je istinski odgovoran i kriv za oružane sukobe i ratove u Jugoslaviji započete 1991?

Osam dana nakon proglašenja samostalne države Hrvatske, 3. srpnja 1991, započela je srpska agresija na Hrvatsku (rat u međunarodnopravnom smislu, tj. skup stvarnih nasilnih čina): 60 tenkova i vojnih vozila JNA s vojnicima i srpskim rezervistima prešlo je 3. srpnja 1991. hrvatsko-srpsku granicu u smjeru Belog Manastira i okupiralo dio hrvatskoga državnog područja. Kada je zaključeno primirje u Sarajevu 2. prosinca 1992, gotovo trećina Hrvatske bila je zaposjednuta postrojbama JNA, srpskih i crnogorskih dobrovoljaca i rezervista, raznih paravojnih formacija i, dakako, pobunjenih hrvatskih građana srpske nacionalnosti u tzv. krajinama.

Rat Crne Gore protiv Hrvatske započeo je u noći između 23. i 24. rujna 1991. upadom postrojbi JNA i crnogorskih paravojnih jedinica u istočni dio dubrovačkoga područja, Vitaljinu, Brgat i Komolac.

Za vrijeme rata u Hrvatskoj nijedan hrvatski vojnik nije prešao na teritorij Srbije ili Crne Gore. U tim državama nikakvih oružanih sukoba nije bilo. Žrtava nije bilo. Nije srušena nijedna kuća.

Zašto Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju nije sudio i ne sudi nikomu za agresije 1991. u Hrvatskoj i 1992. u Bosni i Hercegovini?

Sudovi Nirnberški (1945–46) i Tokijski (1946–48), koji su izrekli presude njemačkim i japanskim počiniteljima zločina planiranja, započinjanja i vođenja Drugoga svjetskog rata, bili su nadležni suditi za (a) zločine protiv mira (planiranje, pripremanje ili poduzimanje agresivnog rata), (b) ratne zločine (ubojstva, zlostavljanje ratnih zarobljenika, obijesno razaranje gradova i sl.) i (c) zločine protiv čovječnosti (ubojstva, deportacije, istrebljenje civila na okupiranim područjima i sl.). Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju nije nadležan za zločine protiv mira! Sudi samo za počinjene zločine navedene pod (b) i (c).

Zašto?

Prema pisanju dobro upućenih zapadnih stručnjaka Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju nije nadležan suditi za zločine protiv mira, jer se u vrijeme osnivanja suda (u Vijeću sigurnosti UN, 1993) nije htjelo dražiti arogantnoga srpskog predsjednika Miloševića. Znali su da je on pripremao, planirao i započeo ratove, ali su istodobno smatrali da se bez njega ne može postići mir.

Utvrđivanju, kvalificiranju i raščišćavanju vlastite prošlosti može pridonijeti presuda o genocidu glavnoga sudskog organa UN-a haškoga Međunarodnog suda pravde. Tužbu je podnijela Hrvatska, a protutužbu Srbija.

U našim najvišim državnim segmentima vlasti posljednjih se godina vodi, rekao bih, stalna kampanja radi povlačenja tužbe. Navode se dva razloga. Prvi, pravni institut genocida složen je i zamršen pa su mali izgledi da će Sud odlučiti izravno o meritumu, a troškovi suđenja su visoki. Drugi, ako se pregovorima riješe otvorena pitanja nestalih osoba i povrata kulturnoga blaga, prema izjavi hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, predmet spora postaje izlišan.

Tužba, međutim, nije podnesena zbog dva ili tri neriješena pitanja koja naša ministrica vanjskih poslova navodi, već zbog hrvatske tvrdnje da je tijekom Domovinskog rata počinjen genocid nad dijelom hrvatskoga pučanstva. Dakako, ne može se spekulirati o tome kako će Sud presuditi (bilo je veoma važno što se proglasio nadležnim za presuđivanje toga spora), ali presuda će, sasvim sigurno, u obrazloženju sadržavati bogatu dokumentaciju koja će, među ostalim, pridonositi odgovoru na krucijalno pitanje: tko je započeo i vodio rat 1991. u Hrvatskoj. Utvrđivanje istinskoga agresora važno je za povijest, katarzu, znanja novih naraštaja, plaćanje ratne odštete. Da nije bilo rata, ne bi bilo ni ljudskih tragedija, ni ratnih zločina, ni silnih razaranja koje je prouzročio.

Nema, dakle, valjana razloga za povlačenje tužbe.

Htio bih podsjetiti da su Deklaracijom o Domovinskome ratu Hrvatskoga državnog sabora 13. listopada 2000. „svi dužnosnici i sva državna tijela Republike Hrvatske obvezni štititi temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti”.

Razlike u službenim gledanjima na istu recentnu povijest u Hrvatskoj i Srbiji neće se izbrisati preko noći. Jasno, one ne smiju otežavati međusobne državne i susjedske odnose. Katarze su obično postupne i spore, ali ostvaruju se. Beogradski tjednik NIN tek je prošle godine objavio – prvi put u Srbiji! (tako je kazano u tekstu) – fotografije i činjenice o srbijanskim logorima u kojima su bili zatočeni Hrvati tijekom rata u Hrvatskoj.

U Srbiji o sporu pred Haškim sudom zbog genocida razmišljaju drukčije, jer je, rekli smo, gledanje u Beogradu na uzroke rata i sam rat 1991. drukčije od hrvatskoga. U beogradskome NIN-u nedavno je objavljen intervju sa srbijanskim političarem i piscem Vukom Draškovićem (svojedobno je bio ministar vanjskih poslova) pod naslovom Tužbe odmah povući (7. ožujka 2013). Na pitanje treba li ustrajavati na reciprocitetu u odnosima s Hrvatskom (kada je u pitanju status manjina) Vuk je odgovorio:

„U Srbiji nije bilo ni ‘Oluje’ ni ‘Bljeska’ ni etničkog čišćenja, osim u jednom selu, a i tada bez učešća vojske. U Srbiji se, istovremeno, Hrvati nisu latili oružja, a Srbi u Hrvatskoj jesu. U Srbiji nisu oduzimane Hrvatima plate, penzije, ni stanovi. Problemi su mnogi i obostrani, ali nisu recipročni.“

Ta izjava gospodina Draškovića kazuje koliko je potrebno, napose u Hrvatskoj, ustrajati na činjenicama u razjašnjavanju svega onoga što se na ovim našim prostorima događalo krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. Hrvatsko nježno, obzirno, bojažljivo i krajnje uviđavno tretiranje srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku 1991, galama i krivotvorine pojedinih naših mrzovoljnih intelektualaca o građanskome ili dogovorenome ratu, o „jednakoj odgovornosti svih“ za ratove na području bivše Jugoslavije, samo jačaju uvjerenost srbijanskih političara u nevinost Srbije u krvavim ratovima koje je prouzročila. I što je za nas osobito važno: ohrabruju domaće mrzitelje države Hrvatske u njihovim žalosnim tumačenjima zbivanja koje smo s mukom zajedno proživjeli.

* * *

Krajem srpnja 2002. na hrvatske građane koji su u čamcima mirno izletnički obilazili hrvatsku (okupiranu) Šarengradsku adu na Dunavu pucali su srbijanski graničari. Predsjednik Sabora Zlatko Tomčić i predsjednik Vlade Ivica Račan odmah su panično odjurili u Ilok na sastanak sa srbijanskim  dužnosnicima (zapravo jugoslavenskim, jer je u to doba Srbija bila u državnoj zajednici s Crnom Gorom koja se nazivala Savezna Republika Jugoslavija). Susret je održan u montažnim prostorijama carinarnice na mostu iznad Dunava. Sa srbijanske strane na razgovor s najvišim hrvatskim državnim dužnosnicima iz Beograda se hladno došetao tek – ministar vanjskih poslova Svilanović.

Zbog incidenta je predsjednik Republike Stjepan Mesić telefonski nazvao srbijanskoga predsjednika Vojislava Koštunicu. Nakon njihova razgovora iz kabineta gospodina Koštunice priopćeno je da su se predsjednici dogovorili „da će zahtijevati od nadležnih organa Jugoslavije i Hrvatske (sic!) da poduzmu sve mjere kako se ovakvi incidenti u budućnosti ne bi ponovili“. 

Završit ću priču o nepodnošljivoj lakoći hrvatskoga tradicionalnog dodvorništva: srbijanski veleposlanik u Zagrebu nadmeno je odbio primiti prosvjednu hrvatsku notu.

U Beogradu se odlučivalo o ratu i miru, ali i o tome koja federalna republika može napustiti Jugoslaviju. Slovenci su to znali pa je, kako piše beogradski publicist Slavoljub Đukić (On, ona i mi, Beograd, 1997), pragmatična Ljubljana, nakon stjecanja samostalnosti, tražila savezništvo s Beogradom „jer joj daljnja suradnja s Tuđmanom mrsi račune i uvlači je u neizvjesnost“.  Predsjednik slovenske Skupštine Franc Bučan dogovorio je sastanak s Dobricom Ćosićem i doputovao u Beograd 12. kolovoza 1991. zajedno s ministrom vanjskih poslova Rupelom. Predložili su Ćosiću da posreduje u slovensko-srpskome izmirenju. Rekli su „neka se zaboravi sve što je bilo i uspostavi nova suradnja, a za uzvrat Ljubljana pristaje na  neutralnost u sporu između Srbije i Hrvatske“. Đukić piše da je razgovor tekao ovako:

– Hoćete li vi to staviti na papir? – pitao je Ćosić.

– Može.

– Na slovenskom i srpskom?

– U redu.

U zajednički sastavljenom tekstu, u pet točaka, Ljubljana pristaje i na ono što je najspornije u jugoslavenskoj krizi, „na pravo Srba u Hrvatskoj na samoodređenje.“

Predsjednika Tuđmana je o slovensko-srpskome očijukanju obavijestio Berislav Badurina, partizanski general koji je svojedobno bio šef kabineta jugoslavenskoga predsjednika Tita. Hrvatski predsjednik je strahovao još od osamostaljenja Hrvatske da Slovenije ne ode sama iz Jugoslavije, bez Hrvatske. Dok sam obavljao funkcije ministra vanjskih poslova znao bi mi reći: držite onu prepredenu slovensku lisicu Kučana stalno za kaput da nam ne umakne.

Slovenskog predsjednika Milana Kučana nije trebalo držati za kaput. Bio je najumniji slovenski političar u vrijeme našega i slovenskog  osamostaljenja 1991, izuzetno korektan prema Hrvatskoj.