Tajanstveni susret u Brodu

Na 108. rođendan velikoga hrvatskog pjesnika umjetnička manifestacija Sjećanje na Dragutina Tadijanovića održana je u Slavonskom Brodu šesti put. S obzirom da se u 2013. obilježava stota obljetnica prvog izdanja romana čuvene Brođanke Čudnovate zgode šegrta Hlapića organizatori skupa – Grad Slavonski Brod, brodski ogranak Matice hrvatske, Franjevački samostan i Galerija umjetnina – u središte pozornosti stavili su temu pod naslovom: Jesu li se mogli susresti Ivana Brlić Mažuranić i Dragutin Tadijanović? Na Malim književnim razgovorima odgovor na to pitanje 4. studenoga pokušali su dati književni povjesničar Vinko Brešić te istraživači dječje književnosti Jasna Ažman, Irena Krumes Šimunović i Berislav Majhut, dok je u nastavku programa u Galeriji umjetnina spomen-doma Dragutina Tadijanovića otvorena izložba Skulpture iz Gajeve 2. U toj prigodi svečano je dodijeljena i pjesnička nagrada Zaklade Dragutina Tadijanovića pjesniku Nikici Petraku te studentska stipendija iz Tadijina fonda.

Sudionici malih književnih razgovora u Slavonskom Brodu / Snimio Mihovil Antić

U Franjevačkom samostanu, smještenu tik uz Savu, gdje je pjesnik stanovao kao školarac, skup je otvorio predsjednik Ogranka Ivan Medved, istaknuvši veličinu Tadijanovićeva doprinosa tom gradu i njegovim sugrađanima. Dodao je da bi obilježavanje u sljedećim godinama trebalo postati kulturni skup o književnosti s brojnim raspravama, ne samo o Tadijanoviću nego i o drugim književnicima koji su utjecali na pjesnika i na koje je Tadijanović utjecao. Radni dio skupa u dvorani prepunoj učenika na tom je tragu otvorio gvardijan Sebastijan Golenić izlaganjem o vezama Tadijanovića i filozofa, teologa i svećenika Alfonsa Andrašeca, apostrofirajući da je svoje prve pjesme Tadija napisao upravo u tom samostanu.

Dopredsjednica Ogranka Jasna Ažman objasnila je da se središnjom temom htjelo povezati dvije obljetnice i dva književnika koji kao pravi sugrađani dijele mnoge silnice. Da Tadiju i Ivanu veže Slavonski Brod i njegova okolica, istaknula je Irena Krumes Šimunović s osječkoga Učiteljskog fakulteta, dodavši da se u svojim djelima oboje koriste lokalnim mikrogovorom i u traganju za identitetom pronalaze duh hrvatskoga jezika. Ukazala je na ulogu igre kao književnoga motiva i postupka u njihovoj književnosti: „Jedna majka i jedan dječak pojavili su se na ovim prostorima 30-ih godina 20. stoljeća odškrinuvši vrata djetinjstva oboje iz pozicija odraslosti i unijevši u hrvatsku literaturu nezaboravnu riznicu vlastite zaigranosti riječima i igrom sudbine.“ Berislav Majhut s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu susret Tadije i Ivane također je tražio u njihovoj književnosti. Osvrnuo se na važnost sjećanja kao glavni građevni materijal u mnogim djelima obaju književnika i detektirao u njima težnju za pisanjem utemeljenim u zbilji.

Jasna Ažman u nastavku je ponudila konačan odgovor na goruće pitanje skupa, pročitavši odgovor Dragutina Tadijanovića novinaru Radija i Televizije Zagreb Ivanu Hetrichu iz 1974. Vodeći Hetricha Slavonskim Brodom, Tadijanović je na izravno pitanje o Ivani Brlić Mažuranić odgovorio: „Poznavao sam Berkovića, poznavao sam Ivanu Brlić-Mažuranić, mnoge sam Brliće poznavao.“ Opisujući u nastavku susret s Ivanom dodao je: „U Brodskom Brdu kraj Brlićeva vinograda pred očima mi iskrsne lik gospođe u crnini: vidim je u salonu njezine kuće, na ulici, u vinogradu Brlićevcu među lozama s grožđem, lik Ivane Brlić-Mažuranić. Imao sam čast, i sreću, biti u njezinu društvu, s njom razgovarati.“

Ovogodišnji laureat Nikica Petrak

Vinko Brešić rekao je da je isti iskaz Tadijanović zapisao u pogovoru kataloga izložbe o Ivani Brlić-Mažuranić, priređene u Ogulinu iste godine, izrazivši čuđenje činjenicom da se Tadijanović, inače poznat po anegdotama, tek blijedo sjeća Ivane Brlić Mažuranić. Objašnjenje je pronašao u Tadijinoj nesklonosti tipu literature kojim se Ivana proslavila: „Pretpostavka o mogućoj Tadijinoj nesklonosti nije slučajna. Ona dolazi iz sama karaktera i Ivanina i Tadijina djela. Tadija, naime, nije bio sklon fantaziji, pa tako ni bajkama ni basnama, dakle, ni Ivaninima. Baš kao što ni sam Tadijanović u svojoj lirici nije bio nimalo sklon metaforama.“ Ipak, Tadijina fascinacija gospodstvom – kojem je Ivana pripadala, a Tadijanović, seosko dijete, težio, što je poslije u životu i ostvario – privukla je pjesnika Ivaninu liku.

U nastavku manifestacije program se preselio u Galeriju umjetnina Tadijanovićeva spomen-doma gdje je priređena izložba skulptura iz pjesnikove ostavštine. Tadija je naime u svom šesterosobnom stanu u Gajevoj 2 u Zagrebu, gdje je sa suprugom Jelom proveo punu 31 godinu, sakupio biblioteku od više od 6000 knjiga i petstotinjak umjetnina, što je oporučno ostavio Slavonskom Brodu. Među njima su i djela prvorazrednih umjetnika, poput nekoliko odljeva Ivana Meštrovića, Vanje Radauša, Vojina Bakića, koje je na otvaranju izložbe predstavila kustosica Dajana Džakula. Na istom mjestu održana je i svečanost dodjele studentskih stipendija koje se dodjeljuju najboljim studentima kroatistike iz Brodsko-posavske i Ličko-senjske županije (prema podrijetlu Tadijanovićevih roditelja). Ove godine proglašena je samo jedna dobitnica – studentica hrvatskoga jezika i književnosti Mandica Nikšić iz Gospića s obzirom da iz Brodsko-posavske županije nije bilo prijavljenih kandidata.

Ovogodišnje Sjećanje kulminiralo je uručenjem pjesničke nagrade Zaklade Dragutina Tadijanovića Nikici Petraku, kojega je akademik Dubravko Jelčić okarakterizirao jednim od najistaknutijih pjesnika razlogovske poetike. „Nisam očekivao nagradu, ali kad sam je dobio, bilo mi je jako drago, jer sam Tadiju poznavao cijeli život. Evo me danas ovdje i zahvalan sam svima koji su prepoznali da bi moje pisanje nešto takvo zasluživalo. Danas je nikako biti pjesnik u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Tadija je zadnji njegovao pojam da pjesništvo postoji i da pjesnik društveno funkcionira, stoga ga čuvamo kao jastuk iz djetinjstva.“