Sve se zna, a nitko ništa ne zna

 

Ni dvadeset dvije godine nakon srpskih zločina po Hrvatskoj mnoge grobnice nisu otkrivene i većina zločinaca nije kažnjena. Što zbog abolicije, a što zbog nemara i aljkavosti hrvatskoga pravosuđa zločinci se šetkaju među žrtvama i potomcima ubijenih. To malokoga i brine. Štoviše tzv. borci za ljudska prava i zaštitu manjina aktivno i promptno reagiraju kada se potegne pitanje kažnjavanja zločinaca, jer to unosi nemir među manjinske Srbe.

Na koji način unosi nemir, javnost se mogla uvjeriti prije nekoliko mjeseci kada je u Borovu Selu uhapšena nekolicina Srba osumnjičenih za ratne zločine, kada su se bunili tamošnji srpski političari zato što sudstvo nije poslalo pozive osumnjičenima. Očigledno nisu mogli prežaliti što nisu prebjegli u Srbiju, kao što je svojedobno iz istoga Borova Sela prebjeglo 16 obitelji kada je uhićen haški pritvorenik Goran Hadžić. 

Umjesto da srpski političari podupru kažnjavanje zločinaca, oni prigovaraju sudskoj vlasti jer osumnjičene policajci hapse u ranim jutarnjim satima s maskama na licima. O maskama svojih sunarodnjaka zločinaca ne govore. Ali to nije samo primjer ponašanja srpskih političara u Hrvatskoj, nego je slika odnosa većine današnjih hrvatskih političara prema istini, pravdi i zločinima počinjenima u Domovinskom ratu. Većinu njih više zanima zaštita Udbe i njezinih ubojica nego kažnjavanje zločinaca velikosrpske agresije.

 

 

Snimio Andrija Tunjić

 

 

 

Premda su dosad u Hrvatskoj ekshumirane 4643 žrtve, od kojih je 3721 nestala od 1991. do 1995, na popisu zatočenih i nestalih još je 1684 osoba. Od 3918 žrtava ekshumiranih iz 148 masovnih i više od 1200 pojedinačnih grobnica identificirani su posmrtni ostaci 3341 osobe, odnosno 85,3 posto. Od toga broja 64 posto je civila: 27 posto žene, a 37 posto osobe starije je od 60 godina. Ekshumirani su i posmrtni ostaci više od četrdesetero djece. Od ekshumiranih 83 posto je Hrvata.

Unatoč svemu tome pobornici ljudskih prava i politike pomirenja ustrajavaju na zaboravu jer tobože bez zaborava mržnji nikada kraja. Pritom zaboravljaju da je nasilni zaborav itekako pogodno tlo za još veće mržnje i nove zločine. Primjer toga je Vukovar, gdje se silom želi implementirati ćirilica, u ime koje je ubijan Vukovar.

No dosta o štićenicima srpskih zločinaca u Vukovaru, u kojem su velikosrbi crnom zastavom s mrtvačkom glavom i pjesmom Biće mesa klat ćemo Hrvate trijumfalno najavili zločinački pohod po Hrvatskoj. Iako najveće mjesto srpskoga zločina, Vukovar nije jedino mjesto toga zločina, nego i metafora zločina. Druga mjesta i krajevi niz su koji se nastavlja na Vukovar. Primjerice Škabrnja, u kojoj je istoga dana kada je pao Vukovar i u danima poslije ubijeno i masakrirano više od 80 mještana. Ili Široka Kula u Lici, gdje je masovni srpski zločin nad Hrvatima i nepoćudnim Srbima počinjen mjesec dana prije.

Na zločine u ta dva mjesta ukazat ćemo u ovoj dokumentarnoj reportaži, kojoj nije cilj pothranjivanje mržnje, nego podsjećanje na zločin i zaborav. To je ponavljanje činjenica onima koji pate od amnezije, a vjeruju u istinu i pravdu. Kao i onima koji bi se morali brinuti da se ne zaborave žrtve i kazne zločinci, jer zaborav je najčešće uzrok novih zločina. Konačno, to je i potpora rodbini žrtava. Zato ćemo vas uznemiriti grozotama koje su činili zločinci!

Na ovom putu u 1991. sa mnom je prijatelj Boris, koji još ne vjeruje da čovjek može biti bestijalan kakvi su bili srpski zločinci u Domovinskom ratu. Vjerojatno nije jedini. 

Do Domovinskoga rata mjesto Široka Kula – selo sjeveroistočno od grada Gospića – bilo je poznato kao rodno mjesto Marka Oreškovića Krndije, hrvatskoga komunista i antifašističkog borca – a od 13. listopada 1991. postalo je poznato i po masovnom zločinu.

Nakon podneva prividni mir prožet strahom i iščekivanjem narušili su galama, vika i pucnji iz raznog oružja. Te nedjelje – u selu gdje je dotad živjelo 580 Srba, 286 Hrvata, 6 Jugoslavena i 21 ostali, a danas živi tek 130 stanovnika s oko tisuću ovaca – počeo je pokolj. Dotadašnji susjedi Hrvati postali su višak velikosrpskom projektu koji je svoju državu zamislio bez njih. Zbog toga su životom platila trideset četiri civila (tridesetero Hrvata i četvero Srba obitelji Rakić) u Širokoj Kuli i sedmero u obližnjem Bukovcu.

 

 

 

 

Dane Orešković na mjestu počinjenog zločina

 

 

 

Zločin za koji još nitko nije odgovarao Srbi su započeli u sumrak u konobi Dane Oreškovića, gdje su ubili osam Hrvata, među njima i trinaestogodišnju Vericu Orešković. Većinu ubijenih bacili su u jame oko Široke Kule i u jamu na lokalitetu Šalamunić, koji pripada općini Udbina, gdje danas postoji spomenik s golubicom. To su brojke i činjenice koje na papiru ne bole, ali ono što boli sjećanja su potomaka i rodbine ubijenih.

Poslije dvosatne vožnje od Zagreba prolazimo kroz Lički Osik, s desne strane ostaju nam pogoni nekadašnje tvornice granata i zgrade u kojima su živjeli mnogi od dvije i pol tisuće radnika koji su proizveli granate koje su sijale smrt po Hrvatskoj, pa i po Širokoj Kuli. Dan je prozračan, na zapadu sunce lagano nestaje iza ličkih brda, a Boris, ja i auto vijugavim asfaltiranim putem ulazimo u Široku Kulu. Zaustavili smo se kod prvih kuća, s lijeve strane je tor sa stadom ovaca, a na desnoj kuća ispred koje stoji mlađi čovjek. Pitam ga gdje je tu masovna grobnica, a on kaže da ne zna.

– Jeste li Hrvat?

– Nisam.

– I zato ne znate?

– Ja tada nisam bio u Kuli.

– Zna li se tko ih je ubio?

– Moj otac Dane Sudar bio je osuđen za zločine u Kuli na petnaest godina, ali je u ponovljenom suđenju oslobođen krivnje. Ali o tome bi trebali znati oni koji su preživjeli ubijanje u konobi Dane Oreškovića. Nije mi jasno kako preživjeli nisu vidjeli tko su ubojice.

– Netko je preživio?

– Dane i još dvije žene.

Sugovornik se zove Milan, u Kulu se vratio 2009. iz Vojvodine, iz Vrbasa, gdje je živio u izbjeglištvu i gdje se oženio Svetlanom. Dok smo razgovarali, njegov otac potjerao je ovce iz tora i došla je supruga, Mađarica po ocu, a Rusinka po majci, kako je sama rekla. Rodila mu je dvoje djece, koju odgaja dok on kao klesar radi u Gospiću. Otac se bavi ovčarstvom, kojemu baš ne cvjetaju ruže jer se za kilu žive janjetine dobiju jedva 23 kune. 

Po njegovu naputku idemo u zaselak Oreškovići, do Dane Oreškovića, u čijoj je konobi ubijeno prvih osam žrtava. Tek što smo skrenuli u zaselak, s desne strane ispred kuće dva muškarca i dvije žene peku ličku šljivovicu. Gazda je Milka Orešković, rođena 1932, i sin Marijan dok se ne probudi muž. U njihovoj kući, nakon što su pobjegli Milka i muž, neko vrijeme bio je štab JNA, zapravo četnički, pa UNPROFOR-ov, kuća je opljačkana, ali nije bila srušena kao sve hrvatske kuće. Milka se i danas dobro sjeća toga dana.

– I danas u ušima čujem svađu susjeda Srba. Svađali su se oko toga da ubiju ili ne ubiju. Kada smo to čuli muž i ja, pobjegli smo preko njiva u šumu, a kada se zanoćalo, u Perušić. Ali o zločinima najbolje zna Ivanka Vojvodić, njoj su ubijeni majka Ana i otac Mile. Marjane, daj nazovi Ivanku, reče Milka sinu.

Nazvao je Ivanku i dogovorio naš posjet. Odatle smo požurili na groblje, gdje su sahranjeni ostaci pronađenih žrtava. Kosti većine ubijenih nisu na groblju, jer još nisu nađene. Na ulazu u groblje na jednoj grobnici piše: Tko ne uđe kroz vrata milosrđa, ulazit će kroz vrata pravde. Netko je proročki, proleti mi mislima, upisao te riječi iz Svetog pisma, kao da je znao kako je u Širokoj Kuli put do pravde dugotrajan.

Svi sveti su, pa u groblje svako malo ulaze posjetitelji. Zajedno s nama ušla je i Katica Orešković rođ. Lisac, 79 godina, sa kćeri koja živi u Zagrebu i unukom. Vodi nas od grobnice do grobnice ubijenih, čitamo imena žrtava. Jedino na grobu Petra Nikšića, rođena 1948, a ubijena 1992, piše da je žrtva četničkoga zločina, dok na ostalima nema ni da su ubijeni. Zašto?

Mogući odgovor dale su dvije petnaestogodišnje djevojčice, Magdalena i Ana, koje su sjedile na zidiću uz crkvu Sv. Matije. Rekle su:

– Ljudi ne vole pričati o tome. Jedino kada su obljetnice. Ovdje se to zataškava.

Do crkve koja je izgrađena 1734. – partizani su je do temelja porušili i od njezina kamena gradili štale, a obnovljena je poslije Oluje – stoji spomen-obilježje od granita u obliku portala. Na sredini luka je križ, a s unutarnje strane sjevernog luka stidljivo je isklesan hrvatski grb i ništa više. Ni retka o ubijenima, niti zašto je podignut.

Sjeverno do portala nalaze se tri kuće, jedna bez vrata i prozora, jedna useljena i bez fasade, a treća bijela i trošna. Na ogradi razgovaraju starac, starica i mlađa žena. Vidjevši da sam se zaputio njima, počeli su se razilaziti. Muškarac je šmugnuo iza kuće pa, da mi ne bi pobjegle i njegove sugovornice, pitam ih kako su.

– Starački, odgovora starica.

– Tu ste bili i za rata?

– Jesam.

– Jeste li Hrvatica?

– I po ocu i po materi, iz Perušića.

– To vam je kći?

– Unuka, ona živi u Zagrebu.

– Ja sam miješana, reče žena srednjih godina.

– Zašto ovdje nitko ništa ne zna o zločinima i zločincima?

– Ne znam vam ja, ja ništa nisam vidjela, kaže starica.

Spuštao se mračak pa smo požurili prema kući zločina. U dvorištu iz kojega se ulazi u konobu, mjesto zločina, trčkara i katkada zalaje veliki pas tornjak. Na sreću ulaz u ljetnu kuhinju je izvan njegova nadzora. Kucamo na vrata i iz unutrašnjosti čujemo glas: Uđite! Na otomanu sjedi 83-godišnji Dane.

 

 

Jurka Miljanić

 

 

 

– Mislio sam da je sin Slavko, svaki čas treba stići iz Zagreba, on je ravnatelj Petrove bolnice u Zagrebu, kaže zadovoljno i ponosno.

U kući je sam od proljeća, kada mu je supruga doživjela moždani udar i sada živi u stacionaru u Gospiću. Ne bi govorio i ne bi se sjećao dana kada je u njegovoj konobi ubijeno osmero seljana, a preživio on i dvije žene, od kojih je jedna bila ranjena. Na inzistiranje ipak započinje, ali upozorava: 

– Dosta mi je novinara, ja kažem jedno, a oni napišu što hoće. A bilo je ovako. Preko noći četnici su nas tjerali u neke kuće da nas lakše kontroliraju. Zato su odabrali i moju kuću u kojoj nas je bilo jedanaest. To su radili domaći Srbi.

– Sin Dane Sudara kaže da preživjeli iz vaše konobe znaju i koji su!

– Kako bih ja znao kada su ubijeni oni koji su ih vidjeli. Četnici su s vrata pucali u njih. Ja sam se spasio slučajno. Ja i dvije žene bili smo u drugoj prostoriji konobe, iza pregrade. Pokazat ću vam. Ležao sam iza poslaganih vreća krumpira, jedna žena bacila je deku preko mene i krumpira i tako me nisu ubili. Dok sam ležao, čuo sam jednoga koji je nekome reka’ da se vrati i vidi je li ‘ko preživio.

Na trenutak je zastao, udahnuo i rekao da su kuću prvo opljačkali pa zapalili. Kada je dogorijevala i ugarci počeli padati, čuo je glas rođaka koji je zvao njegovo ime i pitao ima li tko živ.

– I jeste li se odazvali?

– Prvo sam šutio, mislio sam, možda su ga natjerali da me zove, da me namami, a onda sam mislio; svejedno, ubili me ili se ugušio u dimu, pa sam iziša’. Žena toga rođaka bila je ranjena, a ubijen mi je bratić, njegova žena i baba. Najstariji ubijeni Ivan Orešković imao je 96. godina, ubili su ga na putu, na cesti... Ubijene nitko nije sahranio.

Trenutak poslije nastavio je:

– Hrvatsku vlast njihova smrt ne zanima. Da je tu Titov režim, Srbi bi kazali ‘ko je ubija‘ i gdje su kosti ubijenih. Ovako oni kažu da ne znaju i nikome ništa. Ako se za neke zna da su ubijali i pobjegli u Srbiju, neki su proglašeni i mrtvima da bi zameli trag, ne znam zašto hrvatska vlast ne traži od Srbije da im se sudi. U Varivodama je ubijeno nekoliko baba i Pupovac viče po cijelom svijetu, a ovdje su ubijene 34 osobe, a hrvatska vlast šuti. I u Drugom svjetskom ratu u Kuli je ubijeno ili nestalo 162 Hrvata. 

Poslije mučne ispovijedi Dane nam je ispričao da je Široka Kula dobila ime kada su tu živjeli Japodi, vjerojatno po nedalekom lokalitetu Turanj, dakle toranj, okrugla kula. Onda nam je rekao da je u crkvi Sv. Matije svojedobno župnik bio hrvatski pisac i filozof Fran Binički, da je prva škola sagrađena 1834, da je Marko Orešković Krndija bio brat ženina dida. Pokazao nam je i obiteljski plemenitaški grb koji su Oreškovići dobili kada su istjerali Turke.

 

 

 

Miroslav Jurić / Snimio Boris Graljuk

 

 

Nakon što nam je pokazao podrum gdje su četnici ubili osmero civila cestom kroz šumarke zaputili smo se Ivanki Vojvodić. U njezinu dvorištu stado ovaca čuvala su četiri psa. Ivanka je profesorica matematike u seoskoj školi, član obitelji žrtava i pravdoljubiva predsjednica Vijeća Mjesnog odbora Široka Kula. Kao Dane ni ona ne krije ogorčenje odnosom prema ubijenima. Razočarana je nemarnošću i neurednošću istražitelja i sudskih vlasti.

– Čini mi se da se to namjerno opstruira. Bezbroj puta uvjerila sam se da su oni koji su trebali prikupiti podatke o žrtvama i mogućim zločincima to činili po kavanama, opijajući se. Neki od njih bili su kronični alkoholičari. Ne ide mi u glavu zašto naše tužiteljstvo kao dokaze ne koristi izjave mnogih funkcionera srpske tvorevine i izjave sudaca kao što je Đuro Kresović.

Premda je sve beznadno, gospođa Vojvodić ipak se nada. Zato šalje dopise u kojima vapije da se ne samo pronađu i kazne zločinci nego i da se hrvatska vlast, državna i općinska, s pijetetom odnosi prema žrtvama. Povodom ovogodišnjega nepriličnog odnosa lokalne vlasti prema mjestu zločina u ime četrdeset mještana i Mjesnog odbora Široka Kula poslala je dopis predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću, u kojem ga moli da joj odgovori „je li Grad Gospić uputio poziv Vladi RH za 22. obljetnicu stradanja mještana Široke Kule – 13. listopada 2013. godine“.

Do danas odgovor nije dobila. Možda ga i ne dobije jer je na dan obilježavanja zločina na mjestu masovne grobnice na lokalitetu Šalamunić rekla: „Dok se po medijima spominju dvojezične ploče i na ćirilici, pozivam sve da imenujemo ubojice naših sestara, braće, očeva, da otkrijemo nalogodavce tih zločina. Stavimo spomenike s imenima ubijenih da se zna gdje leže kosti. Još uvijek tražimo deset nestalih Hrvata iz Široke Kule.“

Nakon noći prespavane u Gospiću, u kojem se na svakom koraku osjećaju ili vide tragovi rata, ujutro krećemo put Škabrnje. Poslije silaska s autoceste na naplatnim kućicama pitam blagajnika kako do Škabrnje.

– Jednostavno. Vozite do prvog skretanja pa desno i opet desno i sve desno do Škabrnje.

Do Domovinskog rata i masovnog srpskoga zločina 18. studenog 1991. rijetki u Hrvatskoj čuli su za Škabrnju, selo u Ravnim kotarima poviše Zadra. Od tada Škabrnja se spominje svakog 18. studenoga, kao i Vukovar. JNA i srpski pobunjenici pod zapovjedništvom Ratka Mladića u Škabrnji su tada počinili masovni zločin ubivši 43 civila, koji su u veljači 1992, unatoč nadzoru UNPROFOR-a, povećali likvidacijom još tridesetero mještana a ostali su stradali od srpskih mina.

Po povijesnim izvorima mjesto Škabrnja dobilo je ime po škalju, škaljevitom usponu. Prvi put u službenim dokumentima spominje je zadarski bilježnik Simon Damiani. U svojstvu javnog bilježnika on posreduje u sklapanju ugovora o prodaji zemlje između prodavatelja Jurja Markovića zvanog Pavičić, iz plemena Šubić, i kupca zemljišta Ljupka Draganca, plemića iz Zadra. Zemlja se nalazi, piše on: u selu Kamenjane uz crkvu Sv. Luke kod gaja Škabrnje. Kamenjani se prvi put spominju 1070, a posljednji 1700. godine. U povijesti Kamenjana spominje se crkva Sv. Marije sagrađena u 11. stoljeću, nekoć crkva Sv. Jurja, koja je bila u vlasništvu hrvatskih kraljeva.

Te činjenice, te zato što je bilo najbogatije selo u tom kraju i što je bilo čisto hrvatsko, misle mještani, bili su dovoljan razlog susjedima Srbima u objema Jugoslavijama da ih ubijaju. Prvi put u Drugom svjetskom ratu, kad je stradalo osamdeset seljana, a drugi put za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, kada su srpski zločinci uz pomoć JNA ubili 84 Hrvata; 58 civila i 26 branitelja, čime su svako domaćinstvo u Škabrnji „zavili u crno“.

Dok vozim i pazim da ne skrenem lijevo, kako sam upozoren, sa svih strana cestu stišću polja, vinogradi i već zreli maslinici uz koje stoje parkirani auti s vrećama ili kantama ubranih maslina. Kod prvih kuća skrenuli smo desno u zaselak Ambar, među kuće iz kojih se čuju glasovi djece. Na kraju zaseoka opet smo se uključili na glavnu cestu i stigli na Trg Franje Tuđmana, kod novoizgrađene crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, podignute na temeljima stare, koju su 1991. srušili srpski agresori.

Između crkve i općine, koja ne radi jer je Dušni dan, stoji četverometarska skulptura Franje Tuđmana, djelo kipara Kuzme Kovačića. Na Trgu smo samo tišina, Boris i ja, a onda su na biciklima do nas dojurila dvojica znatiželjnih dječaka.

– Gdje je masovna grobnica, pitam ih.

– U školskom dvorištu, pođite za nama.

Tek što smo krenuli, na Trg je žurnim korakom stupio muškarac s košarom svježe ubranih maslina. Kada se približio, pitam ga zna li nešto o zločinu u Škabrnji ili da nas uputi na nekoga tko to zna iz prve ruke.

– Pa ja sam taj, veli visoki šezdesetogodišnjak.

– Da?

– Ja sam Miroslav Jurić, meni su četnici ubili oca i majku, a mene tog 18. studenoga zarobili i odveli u Knin. U zarobljeništvu u Kninu proveo sam 200 dana, u kasarni Južni logor, gdje su me svaki dan tukli i mučili, trideset dana mokrio sam krv.

Škabrnja je od Velike Gospe bila u okruženju agresorske rulje i tekova, a u popodnevnim satima 18. studenoga, u vrijeme kada su četnici orgijali po Vukovaru i pjevali Bit će mesa, klat ćemo Hrvate i u Škabrnji se ubijalo, pljačkalo, palilo i miniralo.

– Ispred kuće na jugozapadnom dijelu sadašnjega Trga Franje Tuđmana, govori Jurić, ja sam drhtao i čekao kada će netko u mene ispaliti rafal ili mi nožem prerezati grlo. Oko mene su urlali, vriskali i igrali Užičko kolo četnici tzv. Teritorijalne obrane iz susjednih srpskih sela. Govorili su da su nas došli osloboditi od ustaša.

– I vraćaju li se ti oslobodioci?

– Vratili su se stariji Srbi i ništa ne znaju, iako su svi od 12 do 70 godina bili pod oružjem. Nijedan se od njih nije ispričao i nikada se neće ispričati.

– A oprost i pomirba?

– Ne vidim razloga da se mirimo dok se ne ispričaju i ne zamole oprost. Isprike srbijanskih vlasti isprike su za svjetsku javnost. Srbi se nikada neće pokajati za zločine koje su počinili. Kao zahvalu za zlo koje su nam učinili hrvatska država im obnavlja kuće koje prodaju i sele se u Srbiju ili tzv. Republiku Srpsku, gdje čekaju neki novi rat.

Nakon što je rukom nervozno zagladio kosu, pita: 

– Zašto naši političari ne traže da se namiri šteta nama kojima su sve opljačkali i spalili? Ima ljudi kojima je opljačkano i do pola milijuna maraka, a nisu dobili ništa. Većina naših političara ponaša se kao da im je Beograd još glavni grad. Zato forsiraju pomirbu i ćirilicu. Sadašnja hrvatska politika, kojom upravljaju srpski prijatelji Englezi, vraća nas u 1991. godinu. Volio bih vidjeti nekog Engleza kojemu su Srbi učinili zlo kakvo su meni učinili kako bi se ponašao. Meni su ubijeni majka Anica u 76. godini i otac Grgo u 82. godini, svezali su ih za magarca i pucali u njih i magarca. Da je to preživio koji Englez, ne vjerujem da bi engleska politika forsirala pomirbu.

Miroslav nas je odveo do kuće i dvorišta gdje su mu ubijeni roditelji, a onda nas je njegov unuk odveo do Škole Vladimira Nazora i masovne grobnice, na kojoj piše da je tu nađeno 27 hrvatskih branitelja i civila, pogubljenih 1991. i 1992. Potom smo krenuli na južnu stranu sela u groblje u kojemu su pokopani ostaci ubijenih. Na ulazu u groblje nalazi se crkvica Sv. Luke, a oko nje na sve strane grobnice ubijenih. Sudbina je htjela da smo tu zatekli sakristana crkve UBDM-e Zorana Ražova, koji nas je poveo od grobnice do grobnice i ispričao kako je koja žrtva stradala.

Najviše je ubijeno Šegarića, petero. Milka Žilić poginula je prva, ubila je granata prije ulaska četnika. Anu Brkić granata je ubila kod ognjišta. Nediljko Škara počeo je bježati i metak ga je stigao kod željezničke brklje. Krsto i Luca Šegarić ubijeni su i bačeni u jamu kod kuće. Kate Rogić zvana Sokara išla je i molila: Nemojte nas, dico naša, nismo ništa krivi! Nato je četnik iz prigušivača ispalio metak, a poslije su tenkom prešli preko nje.

Slavka Miljanića prvo su svukli do gola pa strijeljali. Marku Brkiću otkinuli su glavu. Anti Ražovu, mjesnom brijaču, četnik je još izgaženom i živom prvo odrezao uši, umotao ih u papir, a onda tijelo bacio uz tarabu kao kera, kako je preporučivao Kosta Čavoški, jedan od ideologa velikosrpstva. Danima poslije toga u džepu je kao suvenir nosio odrezane uši. Grobnicu Jose Šakre (Bradonje) velikosrbi su otvorili i na mrtvaca stavili ubijena psa. Dok to govori, sakristan zaziva Božji oprost.

No sve što smo čuli nije i sve što su srpski zločinci radili. Da bi nam pokazao njihovu bestijalnost, sakristan nas vodi u crkvu UBDM-e i pokazuje tragove zločina na crkvenim svetinjama. Kipu BDM sjekirom je odrubljena glava. Sjekira na čijem se sjekirištu nalazi deset zareza nošena je na analizu koja je potvrdila da su na njoj ostaci ljudske krvi, što znači da je njome ubijeno deset osoba. Nađena je u grabi, a sada stoji u podnožju bezglavoga kipa BDM-e. Litija – obrednu crkvenu zastavu župe Škabrnja – zločinci su palili, izboli noževima i kao trofej nosili po srpskim ličkim selima dok im je nije oduzeo pravoslavni pop u nekom selu oko Gospića, koji je poslije Oluje nazvao župni ured i litija vratio. 

Nakon toga sakristan nas je odveo u zaselak Ambar, do crkve Sv. Marije, koja je sagrađena na ostacima crkve Sv. Roka, koja je pak, kako misli Boris, podignuta na temeljima ranokršćanske.

U stručnoj literaturi piše da je crkvica sagrađena kao centralna, šesterolisna građevina u 11. stoljeću, da pripada skupini crkvica starohrvatske sakralne arhitekture i da su je sagradili preci lučkoga župana Kuzme, kao rodovsku zadužbinu. Župan je svoj udio prepustio benediktinskom samostanu Sv. Krševana u Zadru, o čemu svjedoči isprava iz 1166. I ta je crkvica oštećena, a oltar je spaljen.

Za sve zločine i zla počinjena u Škabrnji osuđena je samo Zorana Banić, koja nakon osam godina provedenih u zatvoru sada živi u Crnoj Gori. O toj presudi zapovjednik obrane Škabrnje, prije rata zastavnik i zapovjednik jedinice za specijalne namjene u bivšoj JNA Marko Miljanić kaže:

– Zorana Banić žrtvovana je da bi se sakrili pravi nalogodavci. A pravi su nalogodavci zapovjednici brigada kojima je zapovijedao Ratko Mladić. To su zapovjednik Mornaričkodesantne brigade puk. Sretko Lakić, rođen u Kašiću kod Zadra, a sada živi u Valjevu, u Srbiji, onda Milan Uzelac, rođen u Udbini, zapovjednik specijalne jedinice JNA, pa pukovnik Arambašić s vojnog aerodroma u Zemuniku, pa puk. Tripko Čečović, komadant Motomehanizirane brigade iz Benkovca itd. Oni su odgovorni, a ne Zorana Banić! Pod njihovim i Mladićevim zapovjedništvom djeca od šesnaest godina do osamdesetogodišnjih staraca činili su zločine u Škabrnji i ostalim hrvatskim mjestima. Što nitko od nalogodavaca nije osuđen, kriva je sterilna hrvatska politika, koja nas opet tjera u neku Jugoslaviju koja se za početak zove Zapadni Balkan ili Region. O tome treba pisati, a ne o nekim srpskim pilićarima i kokošarima, kaže Miljanić.

Ne bez gnjeva govori i o svojih sedam svjedočenja u Hagu na procesima protiv Slobodana Miloševića, Mile Martića, Milana Babića, Frenkija Simatovića i Jovice Stanišića, što nikada nije zanimalo hrvatsku javnost, hrvatske medije i novinare. Kada mu je splasnulo ogorčenje, podsjetio je još jednom, kako je rekao, hrvatsku javnost da je do pada Škabrnja tri mjeseca odolijevala agresorskom napadu JNA i srpskih pobunjenika.

Na odlasku iz Škabrnje posjetili smo i njegovu 92-godišnju majku Jurku, rođenu na Jurjevo 23. travnja 1921, kojoj su u Škabrnji ubijeni muž Joso i sin Slavko, a od posljedica rata umro je sin Stipe. I u Drugom svjetskom ratu partizani, a zapravo presvučeni četnici, ubili su joj oca Juru Kojića i brata Šimu iz Starigrada Paklenice. Da bi spasila živu glavu, morala je pobjeći iz Starigrada u Zemunik, gdje je osam godina bila u najmu i odatle se udala u Škabrnju.

– Težak je moj život, sine, kaže baka Jurka.

Duboko je uzdahnula, a onda rekla da dok je živa neće zaboraviti kako su joj sina Slavka svukli do gola i ubili, i kako su Sokaru tenkom pregazili, i kako su Anti Ražovu odrezali uši. Na rastanku kroz plač je još dodala: Neka vam je sritan put i neka vas Bog dragi čuva!

Na izlasku iz sobe još jednom sam se okrenuo da vidim njezino životom izbrazdano lice. Između bora slijevale su se suze. I meni su potekle.