Sva lica slike

Posebnost ovogodišnjeg Bijenala slikarstva leži u dvojnoj izložbi koja je organizirana u suradnji s Austrijom, tako da osim recentnog stvaralaštva hrvatskih likovnih umjetnika, možemo vidjeti i djela austrijskih umjetnika pod naslovom Vienna Calling.

Suvremena hrvatska likovna scena prezentirana je radovima ukupno 52 umjetnika, od kojih je devetero pozvanih autora, dok su preostala 43 umjetnika odabrana putem natječaja od ukupno 147 prijavljenih kandidata.

Đuro Seder, Gospodin je spavao, 2013.

Izabrani radovi pružaju cjelovit uvid u recentno likovno stvaralaštvo nastalo u posljednje dvije godine. Od devet pozvanih, Boris Bućan, Đuro Seder, Zlatko Keser i Nikola Koydl predstavljaju zrelu generaciju priznatih hrvatskih umjetnika koji neprekidno stvaraju već pedesetak godina i time omogućuju praćenje razvoja prepoznatljivoga likovnog jezika.

Jedan od naših najuspješnijih i europski priznatih umjetnika, Boris Bućan, izlaže šest ulja na platnu. Ti su radovi enigmatična kombinacija slike i riječi. Slikar uvodi promatrača u svijet kakvim ga sam doživljava, nudeći mu mogućnost interpretacije nizom vlastitih asocijacija. Radovi izražavaju senzibilitet Bućana, umjetnika koji se osebujnim karakterom i izričajem nikada nije uklopio u očekivane umjetničke paradigme, već je izgradio vlastiti put koji je svjetska javnost prepoznala i nagradila.

Potpunu suprotnost čine kolorističke slike Isus ozdravlja, Ponovno optužen, Lazare ustani. Nazivi su to djela našeg velikog umjetnika Đure Sedera, koji pastoznim nanosima živih boja oblikuje ljudske likove svedene na široke poteze kista. Ekspresija boje i naglašena gesta glavne su odlike figuralnog slikarstva Đure Sedera, kojima govori o čovjekovoj sudbini interpretirajući biblijske motive.

Među pozvanim umjetnicima našle su se i mlade slikarice Ivona Jurić, Martina Grlić, Željka Cupek, Lea Popinjač i Vanja Trobić, koje svjedoče o kvaliteti i raznolikosti mlade generacije danas. Stalno prisutna na sceni posljednjih nekoliko godina, Vanja Trobić predstavljena je slikama malog formata Cosmic dancers, koje prikazuju djecu bez identiteta, posve otuđenu u području izgubljenosti čovjeka podređena materijalnom svijetu koji je sam stvorio. Mlada slikarica Ivona Jurić zasluženo je zastupljena s nekoliko radova različitih tematika koji svjedoče o posebnom likovnom rukopisu. Manja djela Tamo gdje si noćas sanjala, Isprepleteni zagrljaji i Razlomljeni zagrljaj karakterizira intimna atmosfera i titravi rukopis koji gradi nekoliko slojeva iscrtanih struktura prenoseći slojevitost nastanka djela na slojevitost sadržaja pojedinog rada. Ulja na platnu Runolist i Koš početak su novog ciklusa gdje je naglasak stavljen na sam slikarski potez. Tematski se djela nadovezuju na ranije nastale radove interpretirajući pejzaž ili pojedine elemente stavljene u određeni kontekst. Riječ je o motivima koji u zbilji nisu nužno povezani, ali stavljeni jedan pored drugog stvaraju vlastitu priču i simboliku koja mijenja njihovo prvobitno značenje. Poetična djela Ivone Jurić karakteriziraju naglašene emocije i atmosfera kojom umjetnica prenosi doživljaj odabranog motiva i na taj način komunicira sa svijetom.

Srednja generacija zastupljena je umjetnicima kao što su Marijana Birtić s kolorističkim jesenskim krajolikom Šuškanje 2 iz ciklusa djela u kojima odbačene stvari ljudskoga svijeta kontaminiraju i narušavaju sklad prirode, te Matko Vekić s djelima društvene kritike kao što su Involucija – maske interpretirane kao naprave uz pomoć kojih uspijevamo preživjeti dišući u uvjetima nepodobnim za ljudski život, ili maske kao krinka iza koje se skrivamo igrajući pojedine uloge u životu.

Ivona Jurić, Koš, 2013.

Posve drukčijom tematikom bave se izvanredni radovi Gordane Bakić. Tri rada slijede nastajanje forme prikazane snažnim kolorističkim akcentom u samu središtu mase koja se centrifugalno širi i grana prema rubovima platna prelazeći iz plavih i crvenih oblika u sitne akromatske čestice stvarajući pritom karakterističnu vizuru kompozicije. Postupan razvoj prvobitnog oblika vidljiv je u Pokusu 2, gdje se jedinstvena središnja masa rasplinjuje i kružnim gibanjem isprepleće sa sivim tvorbama čineći šuplju masu u obliku pojasa prepuštajući pritom podlozi dominaciju nad naslikanom tvorbom. Pokus 3 nadilazi veličinu klasičnog formata slike i poput reljefa koristi se površinom zida kao platnom prerastajući u trodimenzionalni objekt na podu dvorane.

Za razliku od pomno razrađene strukture na radovima Gordane Bakić, slike Danka Friščića svjedoče o nemirnom i zaigranom duhu autora. Živi potezi jarkih boja oblikuju različite forme na sedam izloženih slika stvarajući dinamične, ponekad titrave površine. Simboličan naziv Tajne Snage Duha – Vepar stoji sam komentar je umjetnika na uvriježena pravila o lakoj čitljivosti sadržaja te svjedoče o mogućnostima identiteta i pojavnosti pojedinoga motiva.

Naglašen je realizam u mnogih mlađih slikara, primjerice Ivana Prerada s radom Miranga te Kakara, prikazom sjećanja na djetinjstvo provedeno na Novom Zelandu, ili u radovima Zlatana Vehabovića, koji se u stalnoj potrazi za univerzalnim vrijednostima života predstavio djelima The Lightbearer 1 i 2. Radovi, gotovo u potpunosti lišeni boja, prikazuju muški lik smješten u nedefinirani prostor usmjeren prema određenom krajoliku prikazanu u formi slike na zidu ili pogleda u svijet. Stvaranjem autonomnoga prostora unutar slike, Vehabović se bavi odnosom razdvojenoga ljubavnog para i odnosom čovjeka prema gruboj prirodi.

Za razliku od niza introspektivnih radova, aktualnostima u hrvatskom društvu bavi se mladi slikar Matej Knežević ciklusom radova simboličnoga imena Napola puna. Serijom realistično prikazanih čaša raznih oblika i volumena umjetnik iznosi svoj komentar kako opravdani pesimizam uzrokovan nizom egzistencijalnih pitanja većine stanovnika Hrvatske nije nužno jedina opcija. Različite forme čaša, neodoljivo privlačne u svojoj čistoći i sjaju, metafora su mogućnosti rješenja raznovrsnih problema koji nas zaokupljaju.

Od mlađih slikarica, uz naglašeni kolorizam darovite Ivane Vulić predstavljene slikom Deset na plaži iz ciklusa Blato, svakako valja istaknuti Patriciju Purgar sa serijom radova Bez naziva nadahnutih nedovršenom zgradom u naselju Špansko. Iako se sintagna Bez naziva često rabi, posebice u radovima suvremene umjetnosti, ovdje ona opravdano stoji određujući nedovršeni prostor koji nikad nije dobio svoju funkciju. Privučena snažnom fizičkom prisutnošću monumentalne građevinske konstrukcije, umjetnica istražuje područje tišine uzrokovane prazninom napuštenoga prostora. Tri kvadriptiha prikazuju interijer spomenute građevine tretiran na različite načine – dok gornja dva reda obrnutim tonskim vrijednostima gube dojam dubine i djeluju kao prostor u nestajanju, kao dio sjećanja, treći red prikazuje unutrašnjost prizemlja na klasičan način, u pozitivu, čime se ostvaruje naglašena dubina prostora njegovim dijagonalama i ritmičnošću stupova koji se skraćuju prema dubini. Baveći se napuštenim prostorima lišenim ljudskih sadržaja i čovjekove prisutnosti, Patricija Purgar vizualizira bizarne i pomalo natprirodne prostore kao moguću viziju svijeta koji je posljedica ljudskoga djelovanja i međuljudske otuđenosti.

Ako izuzmemo već poznato preferiranje i stalno propagiranje pojedinih autora od strane HDLU-a, 2. bijenale slikarstva kvalitetan je prikaz razvoja i mogućnosti starijih i mlađih generacija hrvatske likovne scene.