Sukob Prvog i Trećeg svijeta

Suvremena se kinematografija ponekad tematski usklađuje usprkos raznovrsnim nacionalnim predznacima. Upravo nam to potvrđuje slučaj dvaju filmova, američkoga Kapetan Phillips britanskoga redatelja Paula Greengrassa i danskoga Otmica (2012) u redateljskoj izvedbi Tobiasa Lindholma, s temom ne tako davnih nasrtaja somalijskih pirata na trgovačke brodove radi dobivanja visoke otkupnine. No ako je Otmica ipak fikcijsko ostvarenje temeljeno na otmicama brodova 2007. i 2008, Kapetan Phillips je filmska rekonstrukcija faktografskih podataka, otmice trgovačkoga broda Maersk Alabama 2009. Podjednako i rekonstrukcija propuštena i kroz biografski književni izvornik kapetana Richarda Phillipsa i Stephena Taltyja. Ne treba pritom zaboraviti da je američki uradak dostupan u domaćoj kinodistribuciji, dok je danski bio sudionikom ovogodišnjega Vukovarskog filmskog festivala, pa će kritički osvrt ipak biti više usmjeren Kapetanu Phillipsu.

Tom Hanks je suptilnom izvedbom kapetana Phillipsa ostvario jednu od svojih najboljih uloga

Nema dvojbe da će Kapetan Phillips potvrditi prestižan status redatelja Paula Greengrassa, čijim samosvojnim autorskim postupcima nepobitno svjedočimo i u ovom ostvarenju. Prestižnost teme koja je bila u žarištu svjetskih medija nije za toga redatelja tek mogućnost oblikovanja uratka čije je vrednovanje uvjetovano predznakom faktografskoga, već slojevita filmska interpretacija u kojoj je scenaristički predložak Billyja Raya temeljen na već navedenu biografskom izvorniku subjektivnoga predznaka, ali i na opsežnom objektivnom istraživanju. Pritom je struktura filma posve razvidna i možemo je razgraničiti u dva jasna segmenta. U prvome središnji se lik priprema za plovidbu, a pirati za otmicu. Zatim pirati neuspješno otmu brod, a protagonist se nađe u čamcu za spašavanje zajedno s četvoricom otmičara, čime dramaturgija prelazi u drugi naznačeni segment i uključuje nazočnost američkih vojnih institucija i mornarice koji ga nastoje osloboditi iz zatočeništva.

Društveni je okvir posve jasan, jer u početnoj sekvenci protagonista u zračnu luku prati žena, čime se potvrđuje i njegovo obiteljsko zaleđe. Profesionalno je pak potvrđeno položajem u brodskoj hijerarhiji, ali oboje je ugroženo izvana, otmicom zbog koje se moraju uključiti i predstavnici vojne institucije koja postaje prijelomna za očuvanje egzistencije protagonista, kao i obiteljske i profesionalne zajednice koje vrednuju njegovu esenciju. Ipak u Kapetanu Phillipsu ne uočavamo društveni konzervativizam upravo zbog činjenice da su autori i afričke pirate oslikali znatno raskošnije pa se izbjegava crno-bijela tipologizacija. Vođa pirata Musu suprotstavljen je Phillipsu, ali je nedvojbeno da su obojica žrtve geopolitički i financijski suprotstavljenih svjetova, Prvoga i Trećega. Globalizacija je suvremenoga svijeta predznak kroz koji autori promatraju slojeviti društveni kontekst filma, no prelamaju ga kroz pojedinačno, same središnje likove i njihovo djelovanje uvjetovano društvenim. Upravo zbog toga posrijedi je uradak vrlo udaljen od holivudskoga mainstreama, koji odražava znatno promišljenije stajalište prema svjetskim zbivanjima te podjednako percipira i ulogu pojedinca u suvremenom društvu, odnosno propituje koliko se njegov individualizam uopće može potvrditi u široj zajednici.

Redatelj Paul Greengrass

Greengrassovi su redateljski postupci usmjereni postizanju izrazite napetosti. Strelovita montaža i snimateljski rad Barryja Ackroyda s pseudodokumentarističkim predznakom kamere iz ruke otponac su kojim se gledateljeva percepcija jasno vodi prema dojmljivu završetku. Nema dvojbe da je Kapetan Phillips jedan od redateljskih vrhunaca karijere Paula Greengrassa te podjednako suvremene američke kinematografije, što zasigurno potvrđuju kritičarski hvalospjevi i pretpostavke o mogućim nominacijama za Oscara. Ipak, usprkos cjelovitoj dojmljivosti, nedostaci ovoga vrsnoga ostvarenja postoje i odnose se na karakterizaciju sporednih likova. Jer, ako su središnji likovi, kapetan Phillips i pirat Musa, vrlo slojeviti, većina se pripadnika brodske posade ili pak Musinih pobočnika doima nedostatno okarakteriziranim, a ništa bolje ne uočavamo ni u manjem nizu likova vojnih institucija i postrojbe marinaca. Pritom su pripadnici somalskoga pučanstva podijeljeni na jasne arhetipove, dok su predstavnici brodske zajednice uglavnom svedeni na reakcije i vanjsko djelovanje tek uz ovlašno ocrtavanje psihologizacije. Upravo zbog toga ne mora nas čuditi njihovo kasnije umanjivanje važnosti u dramaturgiji i nedostatak kasnijega spomena, što je posve proturječno detaljnim navodima dostupnim na internetskim stranicama o njihovoj tužbi zbog mogućih kapetanovih pogrešaka. Šteta je to upravo zbog činjenica da bi se uz slojevito ocrtavanje više likova Kapetan Phillips zacijelo vinuo i do statusa jednoga od najboljih ostvarenja u ovome desetljeću te podjednako i usuglasio s nasljeđem američkoga filma raznih razdoblja. Primjerice, klasici poput Howarda Hawksa pa i postmodernisti poput braće Scott, Ridleyja i Tonyja ili pak Johna McTiernana i Jamesa Camerona, bez poteškoća su ocrtavali čak i najrubnije članove zajednica koje su u središnjicama njihovih ostvarenja bile izložene sličnoj egzistencijalnoj opasnosti. Takav nedostatak brige za većinu likova ostaje ipak jedini naglašeni nedostatak u ovome filmu Paula Greengrassa, redatelja koji se zasigurno smješta i u same stožerne dijelove suvremene kinematografije.

U kvalitativne se vrhunce ovoga ostvarenja mogu uvrstiti i glumačka tumačenja Toma Hanksa kao kapetana Phillipsa i Barkhada Abdija kao piratskoga vođe. I dok je Abdijeva gluma toliko izravna i intenzivna da ukida granicu između glumca i tumačenoga lika, suptilnost je Hanksove izvedbe još snažnija u gledateljevoj percepciji i nema dvojbe da predstavlja možda i ponajbolji rad u karijeri toga iznimnoga glumca, točno dvadeset i pet godina nakon prvoga uspjeha, filma Veliki (Penny Marshall, 1988) i gotovo dvadeset godina nakon Oscarima nagrađenih Philadelphije (Jonathan Demme, 1993) i Forresta Gumpa (Robert Zemeckis, 1994). Stoga nas ne mora začuditi ako zbog uloge Richarda Phillipsa Hanks iznova bude ovjenčan uglednom nagradom Američke filmske akademije.

Tobias Lindholm najpoznatiji je po redateljskoj izvedbi u televizijskoj seriji Borgen, a nedvojbeno je da Otmica potvrđuje njegovo značenje i u suvremenome europskome filmu. Ako smo ustvrdili da se Kapetan Phillips ne usuglašava s holivudskim mainstreamom, tada je Otmica posve oprečna često klišeiziranim obrascima američkoga trilera i postaje izvrsnim pokazateljem mogućnosti europske kinematografije. Znatno oskudnijega proračuna, taj je film naizgled manje raskošan negoli ostvarenje Paula Greengrassa, ali pritom na različite načine interpretira sličnu tematiku. Dramaturgija je Otmice prostorno i vremenski razvedenija, a redateljska izvedba daleko od bilo kakvih natruha ispoliranosti. Središnji su likovi uratka brodski kuhar (u izvrsnoj izvedbi Piloua Asbaeka) otetoga broda Rozen i dužnosnik u Danskoj (podjednako vrstan Soren Mailing) zadužen za pregovore s otmičarima. Ni u ovome filmu nema jasne polarizacije na protagoniste i antagoniste, ali obiteljsko zaleđe brodskoga kuhara znatno je slojevitije oslikano. Dinamika se u Otmici ne postiže u naglasku na akcijskome, već u iznijansiranosti mimike i gesta, kao i u dojmljivo predočenu ugođaju i atmosferi te podjednako i u ritmičnom suprotstavljanju brodskih prostora i okružja s danskim podnebljem. Egzistencijalna je ugroženost u ovome ostvarenju čak i snažnija negoli u slučaju Kapetana Phillipsa, zacijelo i zbog činjenica da je europska kinematografija manje sklona happy endu od američke te da je kod Greengrassova filma ishod unaprijed izvjestan zbog povijesnoga zaleđa. I redatelj je Lindholm, poput Paula Greengrassa, sklon uporabi kamere iz ruke, dinamičnih postupaka u kojima filmska fotografija upravo zbog neravnoteže odražava i dinamiku i tjeskobu zbivanja te postaje snažnim otponcem gledateljeve percepcije prikazanoga. Znatno tmurniji pa čak i grublji u iskazu od Kapetana Phillipsa, danski je film iznimno ostvarenje koje, nažalost, u nas još nije dostupno u širokoj kinodistribuciji.

U oba se filma, dakle, brodska zajednica običnih ljudi našla u nezavidnoj situaciji životne ugroženosti, a redateljska je izvedba raznovrsna zbog autorskih stilova i svjetonazora Paula Greengrassa i Tobiasa Lindholma, ali podjednako i zbog razlika američke i danske kinematografije. I Kapetana Phillipsa i Otmicu možemo ocijeniti kao vrsna ostvarenja što dosljedno obrađuju tešku temu iz stvarnoga života.