Spomenik stoljetnoj kulturi Grada

Katedrale su najveća i najzahtjevnija zadaća sakralne arhitekture. Svojoj ulozi biskupskoga sjedišta duguju i hrvatski naziv stolnica i internacionalizam grčkoga podrijetla (grč. καθέδρα). Zbog složenih građevinskih i graditeljskih problema koji su se na tim građevinama rješavali, zbog najviših liturgijskih potreba kojima su one trebale udovoljavati, zbog raskoši koju zajednica očekuje u uresu svoje katedrale, njihova gradnja i oprema redovito bi potrajala dulje od jednoga naraštaja. Stoga se oko katedrala plete povijest zajednice, potom arhitekture i stilova, one određuju obrise gradova, svjedočanstvo su predanosti pojedinaca koju su oni u nju ugradili, a svakom je posjetitelju razgled katedrale jedno od osnovnih iskustava grada koji želi upoznati. Literatura o katedralama opsežna je, od konzervatorskih i inženjerskih problema, do povijesno-umjetničkih studija i opsežnih monografija, kakve su u Hrvatskoj nedavno objavljene o katedrali Sv. Petra u Đakovu Dragana Damjanovića (2009) i Sv. Jakova u Šibeniku Predraga Markovića (2010). Skupina autora iz Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dubrovačkih stručnjaka okupljenih oko katedralnoga župnika don Stanka Lasića dovršila je istraživanja za monografiju o ovogodišnjoj slavljenici među hrvatskim stolnicama, katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dubrovniku i ubrzo se očekuje njezina objava.

Današnja dubrovačka katedrala djelo je urbinskog arhitekta Andree Bufalinija

Dubrovačka biskupija slavi tristotu obljetnicu posvete stolnice koja je bila građena (1671–1712) i posvećena (29. siječnja 1713) kao prvostolnica, a i svoje je prvo stoljeće provela kao sjedište nadbiskupa. Kada je Dubrovnik izgubio slatku slobodu kojoj je umilno tepao Ivan Gundulić, nakon što je ukinuta Republika (31. siječnja 1808), a njezino područje potpalo pod napoleonsku i potom habsburšku vlast, papa Lav XII. della Genga prilagodio je kroj crkvenoga ustroja novoj političkoj stvarnosti. Bulom Locum Beati Petri od 30. lipnja 1828, među ostalim promjenama na hrvatskoj obali Jadrana, i Dubrovačku je nadbiskupiju sveo na rang biskupije, tada sufraganske Zadarskoj, a sada Splitsko-makarskoj metropoliji.

Kratki osvrt na mjesnu povijest Crkve zapravo je poticaj za razumijevanje onih značenja katedrala – svih, pa tako i dubrovačke – koja potiču zajednicu da se upusti u veliki organizacijski, graditeljski, financijski i vjerski pothvat. Današnja dubrovačka (prvo)stolnica građena je iz nužde, nakon Velike trešnje, odnosno potresa 1667. Dubrovnik je njime bio toliko razrušen i potom uništen požarom da su i njegovi preživjeli stanovnici bili u opasnosti pljačke, zauzeća i državne propasti. U knjizi Urbanistički razvitak Dubrovnika Lukša Beritić naveo je (1958) dugački popis samo važnijih građevina koje su u potresu bile porušene ili teško oštećene. Romanička katedrala – kako ju predočuju prospetti, vedute i modeli Dubrovnika prije potresa 1667. – bila je visoka, ali uža od današnje i okrenuta svetištem prema istoku, obrnuto od današnje. Ta srušena romanička katedrala, premda zvana starom, ipak nije bila prva monumentalna sakralna građevina na tom mjestu. Njezinom gradnjom raste čašćenje Bogorodice kao titulara katedrale usporedno s neprekinutom vezom Grada i Republike za nebeskoga zagovornika, dubrovačkoga parca Sv. Vlaha. Kao što u Veneciji u vrijeme Republike katedralna nije bila crkva Sv. Marka nego San Pietro in Castello (do 1807), tako je i u Dubrovniku crkva Sv. Vlaha imala poseban status u životu Republike, državnim svečanostima, zagovorima puka, ali je katedrala bila Gospina.

Arheološka istraživanja što ih je vodio Josip Stošić nakon potresa iz 1979. utvrdila su na mjestu današnje katedrale sakralne gradnje od kasne antike i ranoga srednjega vijeka do romanike, tako da je sadašnja trobrodna Gospa ili Gospa Velika – kako katedralu od milja zovu Dubrovčani – podignuta na mjestu gdje su se više tisuću godina vjernici slijevali ne samo iz Grada nego i iz okolnih područja i otoka kako bi se okupili oko svoga (nad)biskupa, od drevnoga Ioannesa do današnjega Matheusa, Mate Uzinića. Mnogo je imenā povezano s njezinom gradnjom, još više s opremom liturgijskim namještajem, umjetninama i svetačkim moćima, no jedno se ime ističe iznad svih: nije bio biskup, a ni arhitekt ili umjetnik, pa ipak bismo današnju dubrovačku katedralu mogli zvati njegovom.

Ovogodišnja izložba Stjepan Gradić: otac domovine, koju su Dubrovački muzeji priredili u Kneževu dvoru o četiristotoj obljetnici rođenja uglednoga diplomata Dubrovačke Republike u Rimu, svećenika, filozofa i znanstvenika Stjepana Gradića (Dubrovnik, 6. ožujka 1613–Rim, 2. svibnja 1683) vezana je za njegovu ulogu u diplomatskoj obrani ranjene Dubrovačke Republike, a potom i u obnovi njezinih građevina i ustanova u pogubno vrijeme nakon Velike trešnje. Izložba je otvorena 9. srpnja 2013. i trebala je biti zatvorena sredinom listopada, no to je odgođeno je za još mjesec dana. Posjetitelje i dalje privlače zanimljiva rješenja izložbene zadaće u koju su ugrađena prethodna muzeološka iskustva srodnih izložaba posvećenih znamenitim i zaslužnim Dubrovčanima, potom čvrsto uporište u istraživanjima, posebno dominikanca Stjepana Krasića, koji je Gradiću posvetio doktorsku disertaciju i objavio monografiju (1987), privlačan dojam otkrića i novosti kojima su posjetitelji izložbe nagrađeni, ali i iznimno zorna i dobro izvedena multimedijalna rješenja. Trodimenzionalna videoanimacija potresa iz 1667. oživljava trenutke urušavanja katedrale i blokova kuća oko nje, zgradā na Placi (Stradunu), oštećenja stare crkve Sv. Vlaha, Kneževa dvora i drugih građevina, a hologramski lik Stjepana Gradića nakon potresa ohrabruje malodušnu dubrovačku vlast riječima: „Sve se može nadoknaditi ako se to zaista muževno hoće i ako se građani objedine u ljubavi prema zajedničkoj domovini pa njezine interese pretpostave vlastitima.“ Ne znam hoće li se izložba Stjepan Gradić: otac domovine iz Kneževa dvora prenijeti ikamo drugamo, ali bi barem hologramski Gradićev lik koji čita izabrane ulomke svojih pisama (objavio ih je još 1915. Đuro Körbler) mogao na put po Hrvatskoj. Premda je umro i pokopan u Vječnom Gradu, najpoznatiji član ugledne i stare vlastelinske obitelji Gradi ugradio se u obnovljeni Grad, a posebno u novu katedralu. Da nije bilo njegove predanosti, posredništva i znanja, a i dijelom vlastita darovana novca i ugleda u Rimu, izgled i ritam gradnje dubrovačke katedrale bili bi posve drukčiji i vjerojatno manje sretni. Arhitektonske osobitosti i povijest gradnje katedrale u Dubrovniku dugo privlače istraživače na analizu pojedinih njezinih autorskih dionica, otkriće uzora i podrijetlo rješenja – još od Giuseppea Gelcicha (1884) – a spoznaja o Gradićevoj ulozi u tome sve više raste. Još mu je Kruno Prijatelj (1958) dao jednake zasluge za projektno rješenje (1671–1673) nove dubrovačke stolnice kao i arhitektu Andrei Bufaliniju, podrijetlom iz Urbina. Katarina Horvat Levaj (2006, 2007) posvetila je studije dominikancu Tommasu Mariji Napoliju, rodom iz Palerma, koji je došao iz Rima na mjesto državnog arhitekta, unio promjene u izvorni projekt i vodio gradnju (1689–1698/1700) naslijedivši dvojicu arhitekata iz Genove te domaćem graditelju Iliji Katičiću, rodom iz Dubrovačkoga primorja, koji je kao protomagistar zatvorio dnevnik gradnje (1705–1712).

Nedavno je Vladimir Marković (2012) utvrdio predložak Bufalinijevu projektu dubrovačke katedrale u crkvi firentinske zajednice u Rimu, San Giovanni dei Fiorentini: „Jednakog je tlocrta, također s pravokutnom apsidom i uskim, visokim glavnim brodom, zbog čega je i križište s kupolom razmjerno malo u odnosu na veličinu crkve. I nosači kupolne konstrukcije u objema crkvama jednako su postavljeni. Masivni su i snažno istaknuti, tako da zajedno s pojasnicom koju nose odvajaju glavni brod od križišta s kupolom.“ Uz trobrodnost koju su Dubrovčani željeli zadržati kao nasljeđe stare katedrale – a San Giovanni dei Fiorentini pružio je željeno rješenje u suvremenoj inačici – te tradicionalno dobre odnose Dubrovnika i Firence, Marković je razotkrio još jednu značajku vezanu uz rimski predložak dubrovačkoj katedrali, odnosno Bufalinijevu projektu, za koji je Gradić zacijelo znao. Njegova znanja o arhitekturi, gradnji i materijalima bila su veća nego što bi to puka posrednička upućenost zahtijevala, a hodajući poslijetridentskim Rimom imao je pred očima zorni katalog različitih suvremenih rješenja velikih sakralnih građevina i gradilišta. Crkva San Giovanni dei Fiorentini ističe se među njima jer je u njezinu projektiranju i potom u gradnji sudjelovala povorka arhitekata, svojevrsni hall of fame rimske arhitekture: od Bramantea, Rafaela i Michelangela, Baldassarea Peruzzija, arhitekata iz obitelji Sangallo do Giacoma della Porta i Carla Maderna. Nepuna četiri mjeseca nakon potresa u Dubrovniku u crkvi San Giovanni dei Fiorentini pokopan je grande Francesco Borromini (uz Carla Maderna), koji je također imao udjela u uređenju jedne njezine kapele. Koji bi pogodniji uzor (da nije redovnička – poput isusovačkih Il Gesù i San Ignazio, teatinske San Andrea della Valle ili oratorijanske Santa Maria in Vallicella – a ni crkva neke od zajednica s kojima su Dubrovčani imali napete odnose) ili arhitektonski ugledniji predložak za dubrovačku stolnicu Gradić mogao pronaći u Rimu neposredno nakon 1667? Ima doduše jedan, ali razmišljati o tome bi bilo na rubu prvoga od smrtnih grijehā, oholosti.

U godini dovršetka gradnje u dubrovačkoj katedrali uređen je maleni prostor za zlato i srebro, moćnik južno od svetišta, sučelice sakristiji. Uređen je poput kapele – nasuprot ulaza je trodijelni ormar za moći nalik oltaru, a pristup do njega priječi pregrada poput one pričesne – i urešen stucco-uresom, zidnim i štafelajnim slikama. U svečanoj procesiji vraćene su u moćnik nove stolnice slavne moći: glava Sv. Vlaha, moćnik njegove ruke i drugi svetački brahijariji (Sv. Magdalene, Sv. Antuna Opata...), moći drveta križa, Isusova pelenica, preko stotinu predmeta zlatarstva, slikā i dragocjenosti. Važnost toga blaga dubrovačke Crkve – duhovnoga i tvarnoga – naglašena je raskošnom opremom prostora, za koju su bili zaduženi mletački graditelj i kipar Marino Gropelli iz Venecije, mozaicist Carlo degli Fragi iz Napulja, drvorezbar Valentino Vissani i slikar Petar (Pietro) Mattei iz Dubrovnika.

Kraj gradnje bio je početak opreme katedrale u Dubrovniku oltarima i liturgijskim namještajem, a to je potrajalo znatno dulje nego što je crkva podignuta od temelja do jabuke i križa na lanterni. Podizanje novih oltara s kiparskim i slikarskim djelima umjetnika iz različitih krajeva Italije (ili prenesenima iz drugih dubrovačkih crkava i zbirki), koje je uslijedilo tijekom 18. stoljeća, unos propovjedaonice te ures pročelja i oboda balustrade kipovima Marina Radice iz Korčule na samu početku 20. stoljeća još nisu bila završna poglavlja njezina uređenja. Osamdesetih godina 20. stoljeća svetište je preuređeno prema projektu arhitekta Ivana Prtenjaka, koji je u ogoljenom prostoru naglasio kao scenografsko središte stolnice biskupov tron te jednu od najpoznatijih slika dubrovačke baštine, triptih sa središnjom slikom Uznesenje Blažene Djevice Marije Tiziana Vecellija iz sredine 16. stoljeća (preuzet za katedralu iz bratovštinske crkve bogatih trgovaca lazarina na Pločama). No i tri desetljeća poslije žustra su negodovanja i prijepori, uglavnom udruženi u žalu zbog žrtvovane čarolije uzdignute liturgijske pozornice svetišta, pričesne ograde, oltarne menze te naknadnoga (i još dograđivanoga) okvira za Tizianov poliptih. Hoće li budućnost svetišta biti prema Gundulićevim stihovima iz Dubravke: „kakva si ti sada, takva ćeš vazda bit: viku bo ne opada liposti rajske cvit“ ili iz Osmana: „tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje« saznat će zacijelo prvi čitatelji lista katedralne župe Naša Gospa, u prozi.

Što se sve može vezati za temu dubrovačke stolne crkve i njezine obljetnice nije ovdje ni pobrojeno. Primjerice, današnji njezin svečarski izgled zakriva stradanja koja je prošla u protekla tri stoljeća: topovski pogodak u kupolu, udarac groma, potrese i granatiranje. Valja se ipak još prisjetiti da su katedrale, kao i svaka crkva i najmanja kapela, ujedno hram Božji. Za njih, još više nego za druge građevine, vrijedi onaj mudri psalam: „Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji“ (Ps 127). Što bismo mogli zaželjeti za rođendan nekoj katedrali nego da joj se graditelji – a u dubrovačkom slučaju tu valja dodati i Gradića – nisu uzalud mučili?