Prividi idile

Izložba Primo Soccorso zagrebačke umjetnice slovačkih korijena Lydije Patafte, nedavno otvorena u Galeriji Matice hrvatske, uistinu je neočekivan slikarski ciklus koji posjetitelja iznenađuje i šokira pri svakom koraku. Što i jest autoričina namjera. Ona s promatračem komunicira služeći se širokom paletom postupaka. Ali ipak, bez obzira reciklira li nadrealističku dosjetku i ludizam povijesnih avangardi, popartističku sklonost glorifikaciji svakodnevnog ili poseže za karakteristično ekspresionističkim izričajem, slikarica taj raznorodni kolaž utjecaja i referencija prevladava rekontekstualizacijom. Tako na naslovnoj slici ciklusa nailazimo na spomenuti ekspresionistički premaz i naglašenu erotičnost sadržaja kombiniranu s dramatičnim, čak alarmantnim, koloritom, ali autoričin plagijat ekspresionizma nema namjeru oponašati, već potresti, šokirati, uznemiriti. I u tome uspijeva.

Lightness of Being, 2013.

 Kao potpuna stilska opreka tom radu stoji svojevrsni podciklus sastavljen od četiri platna u kojem prevladava zagasit kolorit, miran i uravnotežen potez kista, precizan crtež. Na tim je platnima erotičnost pritajena, gurnuta u pozadinu – potisnuta. U prvom su planu prikazi bazena te letimičnim pogledom stječemo dojam da sudjelujemo u prizorima dokolice i idile, ali prvi nas dojam vara. Pažljivijim promatranjem otkrivamo da bezbrižni, hoknijevski skakač u vodu nosi obilježja mračne seksualnosti, u fontani u pozadini bazena pronalazimo falusoidni simbol, a potporna konstrukcija tobogana preoblikuje se u prizor ženskih nogu. Skrivena seksualnost tako izbija u prvi plan, ali kao da ju je dugotrajna potisnutost, prisila da se smjesti u pozadinu prividne idile, izopačila. Ona izranja iz dubina podsvijesti, nasilna i fetišizirana. Voda ima dvostruko simboličko značenje. Ona je simbol rađanja – seksualnosti, ali i metafora nesvjesnog. Onog najvećeg dijela našeg uma koji leži ispod površine i o čijem djelovanju ništa ne znamo. Ta mračnija strana simbola i eksplicitno je dočarana u prizoru crnoga bazena.

Prizori atletski građenih mornara koji opet skaču u vodu unutar onoga što bismo mogli nazvati drugim podciklusom izložbe odišu vedrinom i životnom radošću potpomognutima jarkim koloritom utemeljenim na elementarnim bojama. Još je jednom na prvi pogled sve bezbrižno i jednostavno i još nas jednom prvi dojam vara. Na tim se platnima obrat, svjedočanstvo o pomaknutosti u odnosu na percepciju normalnog očituje u naslovima radova. Savršeni trokut baca sumnju na nevinost igre dvojice mornara i djevojke koja se s njihovih ramena odražava u vodu, a Foreign Body in Airspace sugerira prijetnju koju zapravo utjelovljuje lik gologa muškarca koji prelijeće zračni prostor nad bazenom. Ženski lik simbolički zaranja u dubine nesvjesnoga prožeta nepredvidljivim i svemoćnim djelovanjem libida, a muškarac koji se padu u iracionalno opire znači prijetnju. Čemu? Odgovor na to možda nudi rad pod naslovom La bambina scatolata, u slobodnom prijevodu – Djevojčica u kutiji. Na tamnoj pozadini nalazi se akvariju slična prozirna kutija ispunjena igračkama morskih životinja, u kutu koje u maloj kadi leži djevojčica i sama vrlo slična nekom predmetu. Beživotna i osuđena na boravak u zatvorenu, a opet – zbog prozirnosti – nezaštićenu prostoru, djevojčica je lišena višedimenzionalnog identiteta i svedena na lutku. Tu nam poruku autorica odašilje kreirajući artificijelan, nepodnošljivo kičast prostor njezina svijeta.

Umjetničina je vizija društva duboko pesimistična. Ona prikazuje svijet u kojem svi igramo uloge u predstavi idile i komfora, društvo koje generira plošne identitete dovodeći time pojedinca u opasnost od implozije i pada u naručje nesvjesnih, neartikuliranih nagona, što slikarica problematizira služeći se motivom ljudske seksualnosti i njezine fetišizacije, lišene tako svakoga bitnog sadržaja.