Prepoznati dobru praksu

U  organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra od 16. do 18. listopada u Muzeju Mimara održan je međunarodni simpozij Glazba u muzeju / Muzeji glazbe. Partneri projekta bili su Muzej Mimara, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej suvremene umjetnosti, Hrvatski glazbeni zavod te Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, uz potporu Ministarstva kulture te pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Riječ je o prvom takovrsnom simpoziju u Hrvatskoj koji je okupio muzikologe i muzealce, ali i druge kulturno-obrazovne djelatnike, u zajedničkom promišljanju teorijskih i praktičnih pitanja vezanih uz očuvanje i prezentaciju spomeničke i nematerijalne glazbene baštine.

Boris Ljubičić kreirao je vizualni identitet simpozija

Baštinjena građa mora komunicirati sa svojim korisnicima, koji čine danas vrlo široku i raznoliku platformu recipijenata. U tom kontekstu simpozij Glazba u muzeju / Muzeji glazbe došao je u pravome trenutku, aktualiziravši pitanja koja se već godinama ispredaju u muzeološkoj i muzikološkoj struci. Simpozij je organiziran u nekoliko tematskih skupina, uvodni dio o stanju u hrvatskim arhivima i muzejima te prijedloge nekih inozemnih iskustava, Tradicijska glazbala i etnografske zbirke, Skladatelji, glazbene zbirke i glazbena građa, Restauracija glazbenih instrumenata, Suvremeni načini komuniciranja glazbene i zvučne baštine te Zaključni dio koji je proširio početnu ideju simpozija na potencijal grada kao muzeja glazbe te sumirao sveukupnu raspravu u pitanju Zašto muzej glazbe? voditeljice projekta Višnje Zgaga, ravnateljice MDC-a. Suviše prostora zauzelo bi pojedinačno popisivanje sva 42 izlaganja, među kojima je bilo šest inozemnih izlagača iz Austrije, Velike Britanije, Francuske i Danske pa je detaljni program (uz napomenu da je bilo manjih promjena) moguće potražiti na internetskim stranicama MDC-a, a ovom prigodom iznijeti neke zaključke i razmišljanja na koja je sadržaj simpozija potaknuo.

Sadržajna šarolikost simpozija otvorila je mnoga područja i postavila niz pitanja, na koja nije trenutno moguće odgovoriti, što je bilo razvidno već na samu početku simpozija u izlaganju Stanislava Tuksara, koji pregled sadašnjega stanja u glazbenim zbirkama u Hrvatskoj zaključuje rečenicom: „Akcija sređivanja i katalogiziranja muzikalija u glazbenim zbirkama u Hrvatskoj trenutno je u stanju mirovanja tijekom iščekivanja novih mjera za financiranje znanosti.“ A riječ je o tek pedesetak dosad sređenih zbirki od 298 poznatih (stvarni je broj mnogo veći). To pak znači da nismo poduzeli ni osnovne predradnje da bismo uopće počeli razmišljati što s tim muzikalijama i glazbenom građom dalje činiti u njezinoj prezentaciji. Mnoge od zbirki koje su poznate nisu zaštićene ili pohranjene na adekvatan način pa je, primjerice, zbirka instrumenata u Muzeju za umjetnost i obrt u cjelini nedostupna javnosti, glazbena baština obitelji Pejačević mogla bi postati upitna s obzirom na činjenicu da je dvorac vraćen u vlasništvo potomcima, glazbena zbirka Sveučilišne knjižnice u Puli ne obrađuje se jer nema voditelja, povijesni klaviri u zagrebačkim muzejima u vrlo su teškom stanju i nužna im je restauracija, a fonoarhiv Hrvatskoga radija nesređen je, često nedostupan, a pojedinim zvučnim zapisima prijeti nestanak ukoliko se ne provede presnimavanje na suvremeni zvučni medij. O Domu Margite i Rudolfa Matza u Zagrebu govori se već godinama u budućem vremenu, pa je tako i sada istaknuto da bi se memorijalna zbirka „u skladu sa suvremenim potrebama dinamizirala i zauzela svoje mjesto u kulturnome životu Zagreba“. Da nije tužno, bi li bilo i smiješno?

Ima, dakako, i pozitivnih primjera obrade i prezentacije glazbene građe, poput vrlo aktivne djelatnosti Etnografskoga muzeja u Zagrebu i Centra za nematerijalnu baštinu Istre, koji su izrazito okrenuti publici i nastoje ju putem raznih projekata i radionica uključiti u očuvanje glazbene baštine. No već nas to dovodi do novoga pitanja, a to je uspostavljanje kategorizacije, a potom i suodnosa lokalnoga spram regionalnog i spram nacionalnog. Mnoga izlaganja na simpoziju usredotočila su se upravo na lokalne i regionalne vrijednosti, poput nekih već spomenutih, kojima možemo dodati i Spomen-dom Ivana Matetića Ronjgova, ostavštinu Franje Kresnika u Rijeci, memorijalnu sobu Milka Kelemena u Slatini, zbirku Kraker u Sisku ili ostavštinu Tome Šestaka u Koprivnici. No rad na očuvanju i prezentaciji zavičajne/lokalne/regionalne glazbene baštine morao bi biti u nadležnosti i interesu lokalnih zajednica, koje bi se trebale više aktivirati u traženju partnera za realizaciju takvih kulturnih projekata.

A kada smo već kod rada, korisno je istaknuti konstataciju Christopha Grubera, event menagera Kuće glazbe u Beču, o tomu da je ta ustanova otvorena za posjetitelje svakoga dana od 10 do 22 sata te da tijekom godine priređuju dvjestotinjak popratnih događanja u prostorima muzeja – dalek svijet spram naših muzeja koji nisu otvoreni svim danima u tjednu, koji uzimaju pravo na kolektivne godišnje odmore u kolovozu, a kada je riječ o manjim sredinama u Hrvatskoj, onda se dobro morate raspitati za radno vrijeme jer nerijetko ćete doći pred zatvorena vrata. Istina je da kadra nedostaje, no ni to često nije opravdanje. Događaji koje u Kući glazbe priređuju vezani su uz sadržaj muzeja, što bi se eventualno moglo kod nas povezati s povremenim koncertima na instrumentima iz zbirke MUO-a ili na fortepianu Antona Waltera u Dubrovačkim muzejima, ali ne i s korištenjem muzejskog prostora kao koncertnog, kulturnog ili društvenog prostora, poput slučaja Vinkovačkog muzeja, koncertnih ciklusa u MUO-u ili Osječke muzejske glazbene srijede.

Nacionalno umrežavanje svih glazbenih zbirki i glazbene građe u muzejima i arhivima u Hrvatskoj moglo bi se postići digitalizacijom građe, koju neke institucije već provode, a na koju je upozorilo i više inozemnih izlagača. Digitalizacija je važna kao jedan od načina zaštite građe. No, što se prezentacije tiče, rezultat toga bila bi obuhvatna baza podataka, koja bi, zapravo, služila samo u istraživačke svrhe malobrojne znanstvene populacije, no široj javnosti ne bi bila ni od kakve koristi. To nas, nadalje, vodi i samoj ideji muzeja glazbe.

„Cilj ove kulturne manifestacije je ukazati na činjenicu da Hrvatska nema muzej glazbe i potaknuti utemeljenje institucije koja bi na širem planu promovirala hrvatsku glazbenu baštinu“, istaknuli su organizatori simpozija.

Izlagački dio simpozija bio je zaključen tvrdnjom da pitanje više nije „zašto muzej glazbe“, već „kakav muzej glazbe“. Takvo nešto na nacionalnoj razini ne bi bilo uopće problem osmisliti i realizirati, jer muzikološka struka dobro zna koje su to ključne vrijednosti, odnosno kanonski punktovi u povijesti hrvatske glazbe. Jasno je da bi bio osmišljen interdisciplinarno i interaktivno, čak je svejedno bi li to bio fizički muzej ili virtualni muzej, bi li to bio jedan muzej ili dva muzeja (jedan za umjetničku, drugi za tradicijsku glazbu), što su ideje koje su se pojavile tijekom simpozija. Jer ukoliko ne znamo cilj takvog muzeja, a ovaj ga simpozij svojom šarolikošću nije artikulirao, raspravljati o njemu je bespredmetno. Nužno se vraćamo pitanju: „zašto muzej glazbe“? U kontekstu toliko problema koji muče muzikološku, muzeološku, restauratorsku, konzervatorsku i ostalu vezanu struku, je li muzej glazbe ono što nam je potrebno?

Ukoliko je namjera simpozija bila potaknuti struku, javnost i vladajuće strukture na razmišljanje o tome kako unaprijediti postojeće stanje, kako osnažiti lokalne zajednice i radnike u znanosti i kulturi, kako ih povezati u svrhu razmjenjivanja dobrih iskustava i razvijanja novih kreativnih ideja, utoliko je simpozij u potpunosti uspio. No čini se da je trenutno od muzeja glazbe, za koji smo već konstatirali da bi ga bilo prilično jednostavno i relativno brzo „materijalizirati“, važnije intenzivirati brigu o pojedinačnim stanjima na terenu. A na lokalnim je zajednicama da od vlastite glazbene baštine načine relevantne kulturne proizvode. Takvih primjera dobre prakse ima, ali ih još ne znaju svi slijediti.