Povratak imperijalizma

Povijesno formirane narodne samosvijesti u svojoj političkoj dimenziji doživljavale su svoju nezaustavljivu provalu nacionalnim republikanskim revolucijama u svijetu – i onim građanskim i onim komunističkim koje su, bilo pragmatično, bilo podmuklo, spajale ciljeve klasne revolucije s borbom za nacionalno oslobođenje. Njihovu je povijesnu „majku“ i politički uzor utjelovljivala francuska nacionalna revolucija, jednako kao što je i nacionalna, narodna obrana francuske Republike od monarhističkih europskih sila postala univerzalna humanistička predodžba borbe naroda za samoodređenje i nezavisnost. Politički moralizam (kojeg neki nazivaju idealizmom) američkog predsjednika W. Wilsona samo je nastojao već artikulirane i ostvarene europske političke principe učiniti temeljem svjetske politike i međunarodnih odnosa. Wilsonovi su stavovi učvršćeni masovnim pomorima ljudi tijekom Prvoga svjetskog rata, nužnošću američkog ulaska u rat, ali i iskustvom američkog republikanizma kroz protuimperijalni rat kojim je – uz pomoć Francuske, ali u predvečerje francuske revolucije – izborena nacionalna nezavisnost i započela izgradnja američke nacije. Upravo zato, Charles de Gaulle je u Kambodži 1966. podsjetio Ameriku na njenu i duhovnu i povijesnu srodnost s Francuskom i samim time na njenu dužnost da se u Indokini, kao i na drugoj strani svakog oceana, ponaša sukladno svojoj republikanskoj prirodi, idealima koje predstavlja i koje utjelovljuje.

Svjesno odstupanje od humanističkih vrijednosti UN-a, kojem smo svjedočili i u Domovinskom ratu, pokazuje služenje UN-a određenim interesima

 Osnivanje Lige naroda na humanističkim političkim principima je humanističko-kršćanskim intelektualcima pružilo radost, neki od njih počeli su sudjelovati u njenom stvaranju (primjerice, J. Maritain, H. Bergson). Hrvatskoj nacionalnoj političkoj misli u njenom političkom djelovanju wilsonizam je već tijekom Prvoga svjetskog rata dao realnu snagu u trenutku kada su dvije kolonijalističke sile hrvatsku zemlju, kao da je na raspolaganju, obećale ratnom lešinaru. No, ponavljani talijanski pokušaji trajne okupacije Rijeke 1922. i 1923. – usprkos međunarodnoj obvezi čuvanja njene nezavisnosti – isprobavali su mehanizme teritorijalne ekspanzije i rano navješćivali približavanje novoga svjetskog rata kojega Liga naroda i imperijalističko-kolonijalistička svijest zapadnih Europskih zemalja neće znati predusresti. Nakon Drugog svjetskog rata, ni Atlantska povelja iz 1941, kojom se promiče politička i gospodarska nezavisnost svih nacija svijeta, nije spriječila donošenje odluka na Jalti na račun drugih naroda. S ovime ništa nije željela imati jedino oživljena francuska nacija koju je tada utjelovljivao general de Gaulle.

U novije doba Ujedinjeni narodi kompromitirali su svoju svrhu i svoju principijelnu uzvišenost tijekom agresije Srbije pomoću „jugoslavenske“ „narodne“ armije na Hrvatsku, a kasnije i na Bosnu i Hercegovinu. S jedne strane, embargo na uvoz oružja nenaoružanom, odnosno, budimo točni, razoružanom hrvatskom narodu izloženom genocidnom i kulturocidnom ratu do istrebljenja na njegovim nacionalnim, političkim, etničkim i povijesnim teritorijima, kao i teško usklađivanje stavova oko vojne intervencije i upitna uloga mirovnih snaga UN-a (uz znatno diferenciranje ponašanja postrojbi UN-a u ovisnosti od toga kojoj zemlji pripadaju, čije strateške interese pokušavaju progurati i na koji prljav način), a, s druge, spremnost na relativno brzo donošenje deklaracija o vojnim intervencijama u područjima od strateške važnosti za velike svjetske nacije, ukazuju ne više na povijesno-političku neupućenost, obamrlost ili atrofiju moralnog osjećaja, koliko na svjesno odstupanje od humanističkih vrijednosti u političkom djelovanju UN-a, na svođenje njihove uloge na instrumentalnu i formalnu, jednako kao i na svjesnu, sebičnim interesima određenu asimetriju u političkoj usredotočenosti i ljudskoj empatiji svjetskih državnika. U odnosu prema „zapadnom Balkanu“ događalo se forsiranje nasilne političke kombinatorike, pragmatično stigmatizirajućeg kategoriziranja, lažljivog redukcionizma i moralne hipokrizije koji su se očitovali eksplicitno u medijskom prostoru, a implicitno u vanjskoj politici i diplomaciji kroz patronizirajući stav, sarkazam, ali i neoimperijalistički i paleoideološki unutar-rasni šovinizam kao aktualni varijetet rasizma. Kasnije, 2011. u Libiji, političkih rezerviranosti nije bilo pa su odstupanja od UN-ovih rezolucija i neslaganja među članicama NATO-a kao i među članicama Vijeća sigurnosti u vezi s građanskim ratom i vojnom intervencijom ostavila gorak osjećaj međusobnog odmjeravanja i interesnog udovoljavanja svjetskih političkih subjekata umjesto jasne slike vojnog koaliranja za pravednu stvar.

Iako će neki i dalje smatrati da je UN respektabilna krovna međunarodna politička institucija, pojedini njeni dužnosnici, skupštinske teme i utanačene „proslave“ upravo su je nedavno osvijetlili kao kvazipolitički cirkus izvan svake, pa tako i političke pameti koji bi svojom apsurdnošću mogao oduzeti primat sjednicama različitih totalitarnih vlasti koje su zasjedale kroz povijest. Pojedine države brzo su shvatile da se slabosti Ujedinjenih naroda, kojima i same svjesno doprinose, mogu pokušati koristiti za vlastite političke ciljeve u različitim dijelovima svijeta. Jer toliko je nacija izborilo svoju nezavisnost, zadobilo pravo na političko postojanje u svjetskom političkom poretku, razvijaju se nove velike nacije... svijet je postao nešto složenije mjesto za život, nego što je to bio u vrijeme Britanskog carstva ili Hladnoga rata. Ili nije zapravo – radi se o tome da svjetski čelnici ni politički, ni moralno nisu dorasli izazovima svjetske politike i ekonomije kao što su to bili istinski svjetski vođe u drugim povijesnim vremenima: da ne vide jasno, da ne znaju, da su nesamosvojni i jalovi, nevjerodostojni i nesigurni ili da se boje.

Može li se ipak pronaći neki oslonac u instituciji UN-a? Govor glavnog tajnika Ban Ki-moona na Općoj skupštini UN-a 24. rujna ove godine istakao je „opravdane zahtjeve svjetskih naroda“ kao „zov povijesti“ koji svjetski vođe moraju čuti. Ti se zahtjevi odnose na „dostojanstven život za sve“, a upućeni su onima na vlasti s ulica i trgova diljem svijeta. Uzroci tih problema leže u poslovanju „bez etike i odgovornosti“. Uz socijalnu panoramu, sigurnost svijeta druga je velika briga. U vezi s ratom u Siriji, glavni tajnik je iznio stav da je „vojna pobjeda iluzija“, a „politički dogovor jedino rješenje“.  Misleći na Arapsko proljeće, upozorio je da je borba za demokraciju u tim državama ostavila „sigurnosne vakuume“, ali i da svaka nacija ima pravo birati vlastiti put. Ako je suditi po ovome, može se reći da se UN postavlja kao moralni korektiv kako političkim vođama, tako i nacijama u slučaju odstupanja od univerzalnih vrijednosti. Ipak, politička korektura kao da nije u njegovoj moći pa se na kraju govora odgovornost vraća u ruke političkih vođa koji moraju biti svjesni da je „promjena neizbježna, ali napredak nije“.

U vremenu u kojem se uspostavlja nova ravnoteža svijeta, svjetski vođe svoje povijesno nesnalaženje, moralnu ambivalentnost i bezidejnost kompenziraju traženjem oslonca u mješavini loših starih sklonosti, egocentrizma, imperijalističke nostalgije i anakronih i prevladanih rješenja, buđenjem sumnjičavosti, psihoze i straha te upućivanjem oprobanih prijetnji i ucjena političkom i ekonomskom silom. Čini se kao da će svijet podleći i političkom imperijalizmu pojedinih nacija u vremenu kada ulazi u prijeteći nesklad pred prodiranjem ideologizirajućeg neoliberalnog imperijalizma.

Svojom povijesno apstraktnom, protukulturnom prirodom, materijalističko-mehanicističkom logikom kao i pogodovanjem hipertrofiji požudnog financijskog i spekulativnog kapitala na račun realne proizvodnje i stvarnih društvenih dobara diktat neoliberalizma upravo rastače životnu održivost, društvenu koheziju i socijalnu ravnotežu slobodnih i stabilnih nacionalnih država i njihovih saveza. Bez obzira na zdrav poticaj modernizaciji, kompetitivnosti i specijalizaciji, pravila tržišnog natjecanja već u startu predstavljala su neregularnu utrku s unaprijed upisanim prolaznim vremenima, krajnje otvaranje tržišta odvilo se po cijenu obogaljivanja radnog i stvaralačkog potencijala naroda, a formula za uspjeh – „Budite konkurentni!“ – nije bila ruka koja pruža pomoć samostalnom razvoju, nego koja ne-razvijenima opaljuje cinični šamar. Na različitim razinama, neoliberalizam je ujedno obesnažio pojedinca pretvarajući se kako je smišljen da baš njega oslobađa i štiti. A štititi se može samo ono za što je nekome stalo da se razvija i da – živi. Pojedinac u tome može uspjeti samo podržan vlastitom vijabilnom društvenom zajednicom, narodom, odnosno, politički, nacijom, a upravo se ova razina društvenog subjektiviteta instrumentalistički nastoji razgraditi, politički se zlokobno preskače i ekonomski dosljedno poništava.

Traženje sigurnosti preko relativizacije humanističkih i moralnih vrijednosti dovodi i do toga da se neutraliziranje ozbiljnih svjetskih vojnih prijetnji ili represivnih režima može pretvarati u dobru priliku za provedbu protudemokratskih, protuhumanističkih ili predatorskih planova, za otklizavanje suprostavljenosti u ratove i uvlačenje država u ratne sukobe. Proizvoljnost interpretacija principa R2P (Responsibility to protect) može sarkastično proigravati nacionalnu suverenost u korist interesa moćnih zemalja i izravno voditi brzoj ili nasilnoj promjeni vlasti „u korist naroda“ pri čemu se volja naroda nema priliku artikulirati politički, opravdati povijesno, legitimirati moralno ili manifestirati oružanim otporom. A rat protiv terorizma ne vodi se mudrošću, nego davanjem širokih ovlasti za bezrezervnu upotrebu sile ili za povredu nacionalne i osobne slobode. Nedavni transparent američkog prosvjednika protiv „SS države“ (Secret Security State) možda i nije tako radikalan kao što se čini, kada se, prema priznanju predsjednika Obame, ovlasti odlučivanja nalaze kod onih kojima su „tehničke mogućnosti veće od prosudbenih“. Više od samog obavještajnog zadiranja u nacionalni i osobni suverenitet prijateljskih i savezničkih zemalja i njihovih građana užasava izgovor da se tako „čuvaju životi“. Time se, naime, razotkriva postojanje svijesti koja je svoju vojno-obavještajnu i političko-ekonomsku superiornost spremna upotrijebiti po vlastitoj volji, bez ičije suglasnosti, zlorabeći i povjerenje i gostoprimstvo, protiv slobode svojih prijatelja, a vjerojatno i protiv vlastitog naroda.

Hrvatska politička kasta nije pokazala sposobnost nošenja s političko-ekonomskim zbivanjima i njihovim socijalnim posljedicama, ali, što je gore, ni punu svijest o njima. Hrvatskoj je (čak za razliku od nekih post-kolonijalnih zemalja) odavno propustila brana nacionalne državne vlasti (a da nitko nije pozvan na odgovornost), a gospodarske mjere nikad nisu ni dosegle razinu nacionalne gospodarske politike. Društveni i politički aktivizam i lokalne zajednice zamalo su jedini čvrsti nasipi koji stoje nasuprot ovih prodiranja, a očajnički štrajkovi radnika, seljaka i javnih službenika ukazuju na njihove razmjere.

Iz povijesne perspektive na sve ovo ne može se gledati drugačije nego kao na političku i ekonomsku regresiju razvoja političkog svijeta. Društvene zajednice, jer su složeni sustavi života,  ne prate linearnu logiku, mehanicističku i rigidnu racionalnost jednostavnih sklopova, a alergičnom reakcijom odgovaraju na ugrožavanje svoga integriteta. Gospodarska kriza uvijek je samo simptom nepogođenosti pristupa i izgubljene mjere, u njoj se ne mogu tražiti uzroci. Ravnoteža u uređenju i funkcioniranju multicentričnog i multikulturalnog svijeta koji teži pravednosti i miru remeti se zauzimanjem pozicija nasuprotnosti, neravnopravnosti i sile umjesto suradnje, uvažavanja, podupiranja i povjerenja.

Bez obzira na njihovu baršunastu taktiku i politički korektnu retoriku, suvremeno oživljavanje političko-ekonomskih imperijalističkih strategija predstavlja ne samo vraćanje unatrag, nego i ponavljanje povijesnog toka, znači potiranje suverenističkih i republikanskih principa samoodrživog postojanja nacionalnih država, stvara suvremene totalitarne društvene fenomene, ubrzava odnarođenje političkih vlasti i gradi osjećaj temeljne narodne ugroženosti kako u malim, tako i u velikim nacijama. Otuđenje i udaljavanje nacionalnih vlasti od brige za vlastiti narod i njegovih dubokih razvojnih potreba prema gravitacijskim poljima izvanjske političke i ekonomske moći ili njihovo (pre)usmjeravanje nacija na kolosijeke nadnacionalnih i nenacionalnih ekonomskih i ideoloških projekata ili, pak, vjerskih fundamentalizama izaziva demokratski svjesne re-akcije narodâ na neposrednu stvarnost i dovodi do opiranja – provala kojeg nije, jer ne može biti, bezazlena, nego nekontrolirana, neočekivana, prirodno i divlje slobodna.

Zato možemo iznijeti tvrdnju da na ravni političke prakse u Europi i svijetu, zaklanjajući se iza krize demokracije, vlada neprepoznata kriza republikanizma, dok na misaonoj ravni republikanizam opstaje jer znači sazrijevanje društvene svijesti i neraskidivo je povezan s pitanjima zajedničke slobode i odgovornog društvenog dogovaranja oko zajedničkoga dobra. Na taj način uspostavljeno je kružno kretanje povijesti: povratak imperijalizma i republikanski uzvrati.