Povjerenik za ridikule

Osmoga studenog u GDK-u Gavella premijerno je prikazana kazališna predstava Osmi povjerenik, prema istoimenom romanu Renata Baretića, a u dramatizaciji Dore Delbianco i redatelja Saše Anočića. Iako se svakomu tko se imalo razumije u osmišljavanje kazališnoga repertoara stavljanje na repertoar Osmog povjerenika činilo dobrim potezom, pa i kontinuitetom ako se ima u vidu uspješna predstava istoga kazališta Candide ili optimizam, kojom Molière ironizira i ismijava Leibnizovu misao o našem svijetu kao „najboljem od svih mogućih svjetova“, prikazani Osmi povjerenik nije ni približno raskrinkao naš loši svijet, našu stvarnost.   

Predstava nije mogla biti bolja od romana / Snimio Jasenko Rasol

Svojedobno okićen nizom književnih nagrada, roman Osmi povjerenik u prikazanoj dramatizaciji ne samo da nije odolio ozbiljnom književnom sudu i ukusu te opravdao dobivene nagrade nego je rastvorio svoje brojne literarne površnosti, osobito dramaturške pukotine koje su itekako došle do izražaja u predstavi koja je o našoj suvremenosti htjela reći sve, a nije rekla ništa. To jest pokazala je samo da nam je stvarnost ridikulozna.  Predstava je otkrila da roman nije kvalitetan kako se činilo i da predstava po njemu nije mogla biti bolja od romana, koji je ponajviše kronologija bez dramskog uporišta. Jer ono što se mnogim čitateljima romana činilo i čini kao njegova vrijednost, a to je izmišljeni trećićki jezik u koji je autor sklonio trivijalnost života otrovana politikom i kritiku kroatocentričnosti, u predstavi se pokazalo kao izrazita slabost. Do izražaja je došla tipska plošnost napisanih likova, pokazalo se da je pisac njihovu dramsku karakterizaciju sveo na vic i smiješnu dosjetku.

To itekako postaje više nego očito kada se malo razgrne Baretićev ambivalentan odnos prema likovima i politici koju ismijava; do kraja karikaturalan prema „onima gore u metropoli“ s jedne strane i s druge popustljiv prema otočkim Trećićima, pri čemu divinistički zagovara i na tron uzdiže zavičajni identitet koji živi od civilizacijske izolacije. Time mu eskapističko na razini ideje i kritike politike postaje utočište političkog ekskluzivizma koji kritizira. Zato političku odgovornost koja bi mogla spasiti Trećić gura u inferiornu poziciju u odnosu na smijeh, koji mu je važniji od drame Trećićana.

Naime, ako se Osmi povjerenik čita kao satira, a on to u svojoj namjeri jest, odnosno ako se u njemu parodiraju politika i njezini konzumenti, a to se čini, tada ta satirična rugalica nije samo „lucidna lingvistička zezancija“, nego bi morao biti i razlog da se „žalcem ubodu“ ne samo površinski problemi otoka Trećić. Odnosno morao je prokazati složenost životnih silnica koje uvjetuju život Trećićana, koji u Baretićevu djelu uglavnom žive od bijega u izolaciju, a ne od zapitanosti nad životnom sudbinom. Slijedom toga otok Trećić piscu biva i jest oaza za tvrdoglave izolacioniste, stare i nemoćne povratnike iz Australije, a ne neka Nigdjezemska za koju mora umrijeti mladi i zdravi Tonino da bi živjeli politika i političari velike Nigdjezemske. 

Taj književno površno apostrofiran odnos, koji je trebao istaknuti i supostaviti sudbine dvaju svjetova i dvaju svjetonazora, nažalost dramaturzi (Anočić i Delbianco) i redatelj Anočić nisu znali dokraja iskristalizirati i dramski obogatiti. Umjesto da je tražio dramski prostor kao dinamički vid dramske radnje redatelj je priču komplicirao, kao da je htio dokazati kako on zna komplicirati bolje od pisca. Izbjegavajući dramski sukob između Povjerenika i Trećićana, slijedio je piščevu ideju da mještani imaju svoja pravila koja ništa ne može promijeniti i njima prilagodio Povjerenika. Zbog toga je izostalo sve ono što je predstavu moglo učiniti kreacijom, a ne samo ilustracijom piščeve duhovitosti.

Zbog redateljske samoljubivosti Anočić svojem talentu, koji neosporno posjeduje, nije omogućio da dođe do izražaja. Umjesto da raznorazne kazališne i svake druge umjetničke forme i žanrove – poput drame, komedije, satire, karakterne komedije, komedije situacija, commedije dell’ arte, stripa, animiranog i nijemog filma – ne trpa i gdje im nije mjesto, on se tijekom predstave neprestance natječe s nepotrebnim viškovima i sadržaja i formi.

Zbog narcisoidnosti i posvađanosti s dramaturgijom redatelj ne želi ili ne zna odbaciti suvišno, a u predstavi ostaviti i dramski istaknuti nužno, koje bi predstavi dalo uvjerljivost i autentičnost. I zbog čega mu redateljski rukopis koji živi od scenskih iznenađenja – komičnog i smiješnog, dramskog i grotesknoga, gega i karikature, satire i humora – ne bi bio artificijelan, nego kazališno kreativan.  

Predstavu ipak spašavaju glumci; njihov impresivni trud koji je rezultirao ne samo pojedinačnim natprosječnim scenama i pojedinačnim kreacijama nego nažalost i nizom nepotrebnih nakaradnih karikatura. Iznimnom glumačkom kreacijom osobito se ističe Slavica Knežević dominacijom na sceni minuciozno odglumljenim likom Muone Kvasinožić. U bogatom registru transformacija uvjerljivu ulogu Tonina Smeraldića ostvario je Enes Vejzović, uvjerljiva dramska dlumačka ostvarenje ponudili su Janko Rakoš kao povjerenik Siniša Mesnjak i Filip Šovagović kao stari Tonino. I rezultat ostalih glumaca nije netalentiran, ali zbog konfuzne režije ne dolazi dovoljno do izražaja. Zato je do izražaja došao pisac Baretić u prilogu Hrvatske televizije, koji je u osvrtu na tu predstavu hvaleći predstavu najviše hvalio sebe.